Budim se. Nepoznato lice me dočekuje svojim pogledom. Ili, ipak, poznato?
Scene sinoćnjeg filma polahko se vraćaju u scenarij moje sadašnjosti.
Bila je to jedna tipična ljetna večer. Vrela, zagasita atmosfera je odzvanjala kroz taj njemački gradić, kao da priziva ljude na grijeh. Imala sam dogovoreno s rodicom Mersihom, kod koje sam došla u posjetu. Ženska djeca Bosne su uvijek željna evropskih dešavanja, evropske svježine i začaranih krugova poroka.
Izlazak je počeo alkoholnim zagrijavanjem u obližnjem kafiću, nakon čega smo se uputile u najbliži klub i nastavile sa partijanjem. Dan prije sam sebe počastila kupovinom po njemačkim radnjama, tako da sam za izlazak zablistala u bijeloj kratkoj haljinici, u kojoj su moj tamni ten i duge noge izgledali izražajno privlačno.
Nekoliko minuta prije izlaska javila sam se Saši, svom momku. Poslije četiri godine veze, takva javljanja postanu uobičajena. Ponekad se pitam koja je svrha tog javljanja kad nismo blizu jedno drugome, ionako nisam tu, svejedno da li ostala kući ili izašla vani.
Noć je išla svojim tokom, a tako i pića svojim redoslijedom. Mersiha i ja smo imale neku svoju tradiciju opijanja: prvo pivo, zatim nešto žešće poput vodke, miješane s energetskim pićima, i završavamo cijeli niz s tequilama.
Kad smo bile već blago pijane, pratile smo šta se dešava oko nas, jer smo prije toga bile toliko zabavljene međusobnim tračevima. U masi mladih ljudi, gdje su svi bili polupijani i polugoli, ugledala sam nesto blještavo. Nečiji osmijeh. Nečiji osmijeh se uputio meni i iznenadio me svojom ljepotom, privlačnošću. Pogledam bolje, ispred mene stoji mladić tamne kose, božanskog osmijeha i u tome čujem riječi na njemačkom jeziku:
“Bijelo ukazuje na nevinost, čednost… Znaš li to?”
Tada sam se u mislima zahvaljivala njemačkoj televiziji što postoji i što mi je dala mogućnost da tečno usavršim svoje poznavanje njemačkog jezika.
“Naravno”, odgovaram ja glupavo.
“Baš me zanima koliko si čedna… Ja sam Martin, drago mi je.”
Puf! Najbezbolniji ulet.
Nakon kraćeg upoznavanja, ponudio se da nam se pridruži, na šta smo mi pristale.
„Šta mislite o tome da nastavimo zabavu na jednom obližnjem jezeru? Da nastavimo s pićem, znam mnogo mjesta gdje se lijepo može sjediti, blizu je jezera, predivan je pogled.”
„ Može!”, obje u isti glas.
Na jezero smo ubrzo stigli. Ne znam jesam li više bila opijena žestinom alkohola što sam popila ili prizorom privlačnosti kojom je Martin odisao. Ispod bijele majice su se nazirali trbušni mišići, tako uredni, tako savršeni. To dobro istrenirano tijelo me pozivalo da ga imam, da bude moj, da osjetim te mišiće na sebi, njegove ruke na svojim grudima, njegov dah na svom vratu, da se spojimo u jedno biće, još večeras!
Skočila sam, lagano potrčala prema jezeru i u hodu skinula haljinicu sa sebe. Tik pred jezerom, pred vodom mjesečine, stala sam, okrenula se prema ljudima na obali i mahnula da me prate.
„Martine, hajde ako smiješ!”, skinuvši bijele tangice, skočila sam u jezero.
Hladnoća vode iznenadila je moje tijelo i svježina potpune slobode je zapljusnula moj um, moju dušu. Osjetila sam talase razdraganosti, života, adrenalin je strujao kroz moje čitavo biće i davao mi osjećaj nadnaravnog. Osjetila sam neku toplinu uz sebe, nečije ruke oko svog struka… Martin!
Njegove ruke su me čvrsto držale uz sebe, tako da bih mogla osjetiti svaki dio njegovog tijela.
“Izgleda da ipak nisi tako čedna…”
„Daleko od toga…” , odgovorila sam uzbuđeno.
Odgovorio mi je svojim poljupcima po vratu, grudima, dodirima po gornjem dijelu tijela… Polahko je klizio dodirom od grudi prema dolje, kad se približio dijelu tijela koji je najviše žudio za njim, zaustavila sam ga.
“Ne ovdje”, rekla sam zadihano.
“Idemo kod mene, odmah”, uputio mi je pogled prema kući, koja se vidjela iz jezera.
Komentari, koji su nam ostali uputili kad smo izašli, nas nisu zanimali. Samo sam kratko javila Mersihi da neću kući s njom.
Jedva smo dočekali da stignemo kod njega. Pribio me odmah uz zid. Tako mokra, uzbuđena, strastveno sam drhtala pod njegovim dodirima.
“Želim te, odmah!”, kroz uzdisaje sam uspjela da mu šapnem na uho.
Uzeo me za ruku i odveo u sobu gdje se nalazio krevet. Krevet je bio dovoljan za jednu osobu.
Gurnuo me na krevet i nastavio obasipati poljupcima, po vratu, grudima, stomaku…
Doživljavala sam nešto što sa Sašom odavno nisam doživjela. Strast, uzbuđenje, neravnotežu u osjećajima, izgubljenost u dodirima, seksualno prosvjetljenje. Dozvolila sam mu da me dodiruje rukama i jezikom na mjestima gdje to Saša nikad nije radio, niti je pokušavao. Postigao je da se osjećam željeno kao sto se nikad nisam osjećala.
Željela sam više!
Ugledala sam otvorena vrata balkona. Ustala sam i izašla na balkon. S balkona se vidjelo cijelo jezero, vidjela sam i odsjaj svog zadovoljstva u tom pogledu. Stavila sam ruke na ogradu balkona i nagela se.
„Dođi”, prošaptala sam.
I došao je. Spojili smo se u jedno u tom nagonu zadovoljstva i pohlepe jednog za drugim. Nisam razlikovala gdje je nebo, gdje je zemlja, gdje je lijevo, gdje je desno.
Nakon toga smo zaspali.
I evo me. Gledam u lice stranca i ne kajem se. Uživala sam u svakom sekundu dijeljenja svog tijela s ovim strancem.
“Dobro jutro, ljepotice. Hajde da doručkujemo.”
„Hvala ti, ali moram ići. Čeka me dosta toga”.
“Nadam se da je sve ok? Jesi li uživala?”, pita me Martin s nevjericom.
“Naravno. Bilo je božanstveno. Uživala sam u svakoj sekundi”, i poljubim ga u čelo za rastanak.
„Izvini, ali sad moram ići.”
Pozdravili smo se bez puno priče. Iako mi je pružio nešto što do sada nisam osjetila, znala sam da Martin nije moja budućnost. Ali, isto tako sam znala da ni Saša nije moja budućnost. Znala sam da me čeka nešto više tamo negdje, što mi on nije uspio pružiti.
Čekao me život.