Stvarni život špijuna

Piše: Redakcija

Život tajnih agenata, onih pravih, ne onih s filma, daleko je od romantike i spektakularne akcije kakvu prikazuje Hollywood. U tom svijetu laži i intriga koriste se sva raspoloživa oružja, pa čak i ona najopasnija. Ženski osmijeh, recimo

Ime Josipa Perkovića, nekadašnjeg agenta jugoslavenske tajne službe, u javnosti poznate kao UDBA, u susjednoj Hrvatskoj je top tema već pola godine, i to s razlogom. Velika, bogata i moćna Njemačka traži izručenje agenta Perkovića zbog optužbi za ubistvo hrvatskog imigranta Stjepana Đurekovića prije skoro trideset godina. Slučaj poznat kao „Lex Perković” nije samo pitanje izručenja građanina jedne države nekoj drugoj državi, to je pitanje nacionalne časti i ponosa, te pravi ispit suverenosti naših susjeda.

Perković je čovjek koji veoma mnogo zna o tome šta se, zapravo, dešavalo u posljednjim momentima života države poznate kao SFRJ. Čovjek koji je priča svih priča u Hrvatskoj, u najboljem je opisu neko ko mnogo zna o onome što mnogi ne bi željeli da se zna. To i jeste posao tajnih agenata ili špijuna, da otkrivaju jedne, a neke druge tajne da drže daleko od očiju javnosti.

Otkaz uposlenicima

Slučaj „Perković” donio je novo svjetlo na ovu intrigantnu profesiju, potaknuo brojna pitanja o ljudima koji žive neki dvostruki ili trostruki život, služeći se lažnim identitetima i radeći za nepoznate autoritete i neke mračne skrivene ciljeve. Filmovi i holivudska industrija celuloidnih iluzija stvorili su sliku tajnog agenta kao zgodnog, visokog muškarca koji bez mnogo razmišljanja troši žene, novac i neprijatelje, vozeći pritom neke od najskupljih automobila današnjice, dok pije martini i nosi savršeno skrojeno odijelo.

Nažalost, život pravih tajnih agenata, pa i onih koji rade za najorganiziranije tajne službe svijeta, nema gotovo ništa sa životom kakav na velikom platnu vodi James Bond, lik kojeg je kreirao pisac Ian Fleming.

– Mnogo je seksa, očekivani životni vijek kratak, a tehnologija čini čuda, dok u stvarnosti u mom životu nije bilo ničeg takvog – usporedila je nedavno život najslavnijeg celuloidnog agenta i svakodnevicu pravih agenata na terenu žena po imenu Eliza Manningham-Buller, bivša šefica britanske kontraobavještajne službe MI5.

Kako ona tvrdi, stvarni agenti britanske obavještajne službe imaju više šanse voziti automobil “ford escort” nego “aston martin” i da im je najčešće prevozno sredstvo biciklo, dodajući i to „ako imaju sreće”.

U istom studiju i u istoj emisiji bivšoj šefici svih britanskih špijuna društvo je pravila glumica Judi Dench, koja je posljednjih 17 godina svoje karijere posvetila igranju uloge zahtjevne šefice agenta Bonda. Njegov lik je, manje-više, zasnovan na mašti samog pisca, no lik njegove šefice nije. Ona je stvorena djelimično po uzoru na gospođu Elizu.

– Da su se moji uposlenici prema meni ponašali na način kako je prikazano u posljednjim scenama 23. filma o Bondu “Skyfallu”, sasvim sigurno bi dobili otkaz – poručila je bivša šefica službe MI5.

Ž4 = Glamur ne stanuje tu

Iz ove rečenice može se naslutiti jedna životna istina kada je riječ o poslu špijuna. Špijuni ili tajni agenti u stvarnosti nisu ništa drugo nego dobro plaćeni državni službenici sa šefom koji nije uvijek prijateljski raspoložen, radnim vremenom, godišnjim odmorom, putnim troškovima i konkurencijom u poslu.

– Onoliko koliko znam, većina špijuna radi tokom cijele godine. Ne sjećam se odmora koji nije morao biti otkazan, jer se dešavalo nešto važno. Tako da, kada postajete dio Agencije (CIA) morate biti svjesni da ćete nekada morati u posljednjem momentu otkazati porodično putovanje ili se jednostavno ne pojaviti. Možda ćete propustiti diplomiranje vaše djece. Možda ćete čak propustiti vjenčanje vašeg djeteta, jer posao za Agenciju ne ostavlja mnogo mjesta za privatne potrebe agenata – kaže Lindsay Moran, bivša špijunka agencije CIA.

U svojoj izjavi za CNN iz 2005. godine, Moran je ispričala kako je još kao djevojčica željela biti špijunka. U djetinjstvu je čitala knjige naziva „Špijunka Harriet”, o simpatičnoj i dobrodušnoj djevojčici koja posjeduju „špijunski pribor” i špijunira sve okolo. Želja je nije napuštala ni tokom srednje škole ni tokom univerzitetskih studija, te se odlučila prijaviti. Prošla je rigoroznu obuku, međutim, tokom godina, shvatila da posao špijuna nije ni tako zabavan ni tako plemenit. To je samo posao i to vrlo prljav posao i ni blizu onoga što se prikazuje u filmovima.

– Taj posao, karijera špijuna, nije ni blizu glamurozan kako ga prikazuje Hollywood, i to je trebalo vidjeti da bi se shvatilo. Ja svakako nisam očekivala da budem kao James Bond, ali činjenica da na kraju dana mnogo ljudi u laganim cipelama sjedi u „kvadratima”, zapravo je realnost koja će šokirati većinu ljudi koji dolaze u agenciju, očekujući nešto glamurozno… To je prljav posao, jer lažete ljudima i iskorištavate ih. To je vaš posao. To je realnost života jednog špijuna.

Ne postajete prijatelj s ljudima jer vam se dopadaju ili zato što želitite biti prijatelja s njima, nego jer mislite da bi njihove informacije mogle biti od koristi Vladi SAD-a. Teško je lagati svima koje poznaješ i koji su ti važni. Moja najuža porodica je znala da sam radila za CIA-u, ali ništa osim toga. Oni sigurno nisu znali šta ja radim i bili bi sigurno užasnuti da su to saznali. Morala sam presjeći brojne veze s prijateljima i pojedinim članovima porodice, jer sam postala uskogrudna osoba – ispriča je bivša špijunka za spomenutu američku TV kuću.

Budući da je posao špijuna sličan poslu državnog službenika, i tajni agenti mogu dobiti ili dati otkaz. Lindsay Moran je uradila ovo drugo, nezadovoljna propustima CIA-e koji su doveli do napada 11. septembra 2001., te zbog američkog ulaska u Irački rat.
Bez obzira na razne teorije zavjere, sigurno je da su tajne službe SAD-a veliki krivci za napade na tornjeve WTC-a, dopustivši infiltraciju terorističkih ćelija i razvijanja napada. Nakon završetka hladnog rata, SAD su se „opustile”, smatrajući da je vrijeme specijalnih ratova prošlo sada kada je Rusija bila prijatelj, a komunizam gotovo da više nije postojao.

CIA je reducirala broj uposlenika i saradnika, učeničke ekskurzije su obilazile nekadašnje urede Agencije, a novo osoblje nije imalo takvu motivaciju niti je bilo tako sposobno. Posljedice ovakvih grešaka bile su pogubne po SAD, njenu sigurnost i ugled u obavještajnom svijetu.

No, postoje države čije tajne službe nemaju pravo na grešku. Vanjski neprijatelji su SAD napali dva puta, 1993., i 2001., no neke države se moraju braniti svakodnevno i u toj borbi koristiti sva dozvoljena i mnogo nedozvoljenih sredstava. Nije stoga nikakvo čudo da Izrael ima najobučeniju, najbrojniju, najorganiziraniju i najsmrtonosniju tajnu službu na svijetu, Mossad. Na spomen imena ova službe ježe se i prijatelji i neprijatelji jevrejske države….

Cjelokupni  tekst  pročitajte u 881. broju magazina Azra…

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti