Zapadni svijet je počeo da se guši parolama borbe za ženska prava, a naravno, ko će iskoristiti talas nego kompanije i marketinške ustanove? Tako se, takozvano, osnaživanje žena pretvorilo u čistu prodaju – kupi opsjenu. I tako feministkinje sa Zapada često okreću glavu ka svom zalasku sunca. A negdje tamo, malo istočnije, ono izlazi drugačije.
Danas, od sinoć otkad ste legli da spavate, preko osam hiljada afričkih djevojčica, bez prava glasa, pustilo je glas bola. Od sinoć, otkad ste legli da spavate, više od osam hiljada djevojčica je bilo obrezano.
Žensko obrezivanje je termin koji se možda i nepravedno upotrebljava, jer navodi na ideju da su postupak, kao i posljedice, slični muškom obrezivanju. To ipak, ni izdaleka, nije slučaj. Procedura kojoj se podvrgavaju djevojčice u dvadeset i osam afričkih zemalja, ali i nekim zemljama Bliskog Istoka, poput Egipta ili Saudijske Arabije i Azije, iz kulturnih razloga i tradicija dugih stotinama godina, bilo bi prikladnije nazvati – rezanjem, piše lolamagazin.com.
Iako se širenjem obrazovanja podiže i svijest stanovništva, izbor je često nemoguća stvar. U polovini od godišnjih 150 miliona slučajeva rezanje ili zašivanje dijelova ženskih genitalija, koji ostavljaju samo sićušni otvor dovoljan za mokrenje, izvrši se prije djetetove pete godine.
To za sobom, pored strahovitog bola u toku samog čina, nosi i mogućnost infekcija i raznih bolesti, naročito u selima u kojima se koriste nesterilizovani oštri predmeti. Od noža, preko žileta do običnog stakla. Da bi se udala. Da selo ne bi ogovaralo. A mora da se uda. A ko će je htjeti ako nije obrezana? A ako se ne uda, nema krava i buradi piva. Nema zemlje.
Nema škole za sinove. A sinovi su svetinja. Muškarci su svetinja. Za njihovu ruku. Da budu čiste. Da budu vjerne. Jer niti jedna neće poželjeti seks sa drugim muškarcem nikada. Niti jedna neće poželjeti seks ni sa kim. Jer je to samo bol i mučenje. Baš kao i porođaj, koji često zahtijeva rasijecanje da bi beba mogla da izađe van.
U nekim zemljama sa obredom se ipak čeka do prve trudnoće, što je mnogo bolja opcija, ako ovdje možemo govoriti o boljim opcijama. Ali pravi razlog zašto je to dobro, jeste što djevojčice – jer one su i dalje djevojčice, tamo gdje prva trudnoća znači tek petnaest godina – mogu da se pobune.
I to je ono što se počelo napokon dešavati. U Keniji, one koje su uspjele pobjeći iz zabačenih sela, u kojima je škola samo san, u kojima je obrazovanje luksuz, vraćaju se i pokušavaju da promijene viševjekovne običaje, pokušavaju da pokažu da udaja nije jedini izlaz.
Da nije važno šta selo misli, šta moćnici sela misle. Šta muškarci misle. Šta oni hoće. Šta društvo, najmoćniji entitet hoće iako često i ne misli i zašto smatra da se običaj, koji nema utemeljenja ni u jednoj jedinoj religiji, već počiva isključivo na kulturnim patrijarhalnim obrascima ukorijenjenim toliko da ne smju biti ni predmet rasprave, mora da se završi.
Zašto zlokobni, pogrešni krug koji ide od majke do kćerke, mora da se rastoči. Majke znaju koji bol slijedi, ali ne samo da odobravaju, već i prisljavaju svoje kćerke da urade isto. Jer tako se nalaže. Tako zajednica hoće. I zato se djevojčice očajnički bore da pobjegnu i kad ne znaju kuda. Neke od njih uspijevaju prije, neke poslije.
Ova praksa rezanja ženskih genitalija dešava se i u SAD-u. Mnogi imigranti su zadržali svoje običaje. Ali u SAD-u se dešava i nešto predivno. Odnedavno, mogući su hirurški zahvati koji omogućavaju poništavanje učinjenog zlodjela. Moguće je ponovo otvoriti staru ranu, samo to u ovom slučaju nije bol, već sloboda.
Sloboda o kojoj može samo da sanja 90% somalijskih žena i 10% Arabljanki.
One tamo, sanjaju da pobjegnu sa prašnjavih ulica, sanjaju o mirisu krede koja se mrvi po tabli, sanjaju da postanu doktorice i učiteljice, kako bi spasile sebe, svoje sestre i svoje sunarodnice.
One tamo sanjaju kako majku ne boli svaki pokret i mole se da neće boljeti njih do kraja života.
Pomislite nekad na one tamo.
Za njih je borba za slobodu tek počela. Borba za pravo na sopstveno tijelo.