Posao me često vodi u jednu kompaniju. Nekako sam se zbližila sa ženama koje tu rade. Njih četiri u kancelariji, divne žene, majke, službenice. Naše poslovne obaveze redovno bi počinjale kahvom, čajem, kapućinom, a završavale dobrom pričom.
Uvijek sam od njih izlazila rasterećena. I tako je bilo sve do nedavno. Prije nekoliko mjeseci, kao da se neka tuga uvukla među njih četiri. Na licu gospođe Sabine meškoljili su se sivi oblaci. Na njenim plećima su se natovarile sve bosanske sure planine. Ostale tri kolegice su suosjećale s njom. Sabinine kolegice bi sažaljivo pogledale prema njoj, dajući mi do znanja da je kod nje veliki belaj. Nisam isprva ništa pitala, završavala brzo svoje obaveze kod njih i odlazila neuobičajeno, bez kahve i priče.
Jednog dana sam zatekla njih tri. Sabine nije bilo.
– Gdje je Sabina?
– Na bolovanju?
– Pa šta je? Vidjela sam da je nešto muči. Ako je kakva bolest, tu smo. Treba li para? Možemo li išta pomoći?!
– Nije bolest!
Poslije ovoga minute kao godine mučne tišine. I onda su otčepile, upadajući jedna drugoj u riječ.
– Draga Indira, njena kćerka, 21 joj je godina. Zaljubila se u nekog tipa, vodali se par mjeseci. Ona zatrudnjela, on pobjegao koliko ga noge nose. A mala hoće da zadrži dijete. Ustvari, već ga je zadržala – u šestom je mjesecu trudnoće. I rodit će vanbračno dijete. Kod njih u kući.
Malo-pomalo, saznajem detalje čitave priče.
Sabinina kćerka je bila dijete za poželjet’. Ponos čitave familije. Išli joj na roditeljski da se šepure pred drugim roditeljima. Izrasla u ljepoticu. Prirodna, u ravnim cipelama, farmericama, samo sa sjajem na usnama i dugom kestenjastom kosom i opet su se svi za njom okretali. Nije puno izlazila, uglavnom učila. Na fakultetu išlo sve k’o mlijeko do završne godine.
I tada upoznala tipa. Umjetnika, facu, duže neformalne kose i brade, ofarbanog u hiljadu boja, ma lakiranog, pjeva, slika, svira, načitan… Znao joj potrefit’ žicu. I od tog momenta sve je krenulo drugim tokom. Zapostavila je faks. Stalno bila s njim. I dan i noć.
Nije bendala roditelje kad bi joj prigovorili da to nije ok. I nakon nekoliko mjeseci, kćer se vratila u kuću. Trudna. Nisu to znali. Mislili da samo pati zbog raskida i radovali se da je belaj otiš’o iz njihove kuće. Mislili – mlada je, proći će bol.
I tako je bilo do prvih mučnina.
Onda je mati pritjerala uz zid. Ona urliknula da je trudna i da će zadržati dijete. Gdje je otac?! Otiš’o u Holandiju i neće da zna ni za nju ni za dijete?
– Zar ćeš mi rodit’ kopile u kući! – plakala je Sabina i prvi put zagalamila na kćer. – Očisti to. Otići će ti i život i mladost. Ni prva ni posljednja.
– Neću, majko. Ako to ne možete trpjet’, izbacite me iz kuće. Ko sam ja da uzimam život kojeg je Bog dao. Ja nisam ubica.
Otvorila joj je kompjuter i pokazivala užasne slike abortiranog fetusa – pokidanih nožica i ručica. Plakala i vrištala da ona to neće uradit’, pa neka je se odreknu.
Deset dana nakon ove priče, opet sam im morala doći. U hodniku zatičem Sabinu kako k’o sumanuta zuri kroz prozor u daljinu i puši.
– Neka ti je sretno unuče, Sabina! Ne budali i pusti narod.
Gleda kroz mene, a onda krenuše suze:
– Čime je moja kćer zaslužila ovakvu sudbinu. I ona i svi mi. Šta smo zgriješili?
Zagrlim je, pustim da se isplače, a onda je uvedem u kancelariju. I krenem “u glavu”.
– Znači, po tebi su moralnije one što abortiraju 25 puta i glume fine cure, nego tvoje dijete, koje se drži onoga što ste je učili od djetinjstva. Koja je uradila što je uradila, ali želi preuzet’ posljedice.
Nastavim kako je užasno što i ona k’o majka i naša okolina titra tom lažnom moralu. Rodit dijete bez oca?! Pa šta?! Golema stvar.
– Ma, draga Indira, ma da se udala makar formalno, pa nek se razvede odmah po porodu, samo da ne nosim taj teret.
Ma nije ona ni zaustila, a nas četiri, njene kolegice i ja smo je dočekale rafalima: – Pusti narod, jebo narod. Nego, raduj se unučetu.
Kolegice su jedva dočekale da mogu očepiti: – Radimo skupa 15 godina. Sve dijelimo pa ćemo i to. Donesi ga pa ćemo ga ljuljat’ sve. A one koji prigovore ćemo niz Miljacku.
Lapandale smo k’o čavke čitav sat. Govorile iz srca, stvarno. Bodrile je i kuražile da se raduje, da dolazi novi život, da treba biti ponosna na svoju kćer, da je bolje da se u kući začuje dječiji plač nego, gluho bilo, da ih kakva bolest pohara… Dijete je nafaka – ubjeđivale smo je.
Nakon pola sata počela je konačno disat’ punim plućima. Potom se rasplakala. A onda nas sve izgrlila.
Dok sam odlazila, mislila sam upravo o tom lažnom moralu, gdje ljudi nastoje održati privid idealnog po cijenu života. Okolo kolajli, unutra belajli.
Svim srcem sam željela sreću djetetu koje dolazi i svoj djeci, bračnoj i vanbračnoj.
I nek’ se rodi, imat će ko ninat’.