U životu 34-godišnjeg Alena Zenunija maj budi posebno osjećanje tuge. Mnogo nemilih događaja se izdešavalo upravo u ovom periodu godine. Alen je sin Bajrama Zenunija, inžinjera, koji se 2. maja 1992. godine s Vlašića posljednji put javio direktno u Dnevnik tadašnje Televizije Sarajevo, kada je gledateljima saopćio da je JNA napala relej stanice za prijenos televizijskog programa. Iza Bajrama je ostao sedmogodišnji sin Alen, danas magistar poslovnog menadžmenta za ljudske resurse i diplomirani politogolog iz oblasti sigurnosti. Očeve smrti Alen, kaže, tada nije bio svjestan, ali danas itekako razumije kakav čovjek je bio njegov otac.
– Živio sam na Ali-pašinom Polju. Bilo je brojnih noći provedenih u podrumima. Tog, kobnog dana moja porodica se okupila u stanu. Mi djeca smo se igrali u sobi. U jednom trenutku, zazvonio je telefon. Nastala je cika, galama, meni nestaje daha, plakao sam. Nisu mi rekli o čemu se radi, samo su me izveli iz stana da ne slušam plač, ali sam shvatio o čemu je riječ, osjetio sam. To je bila nevidljiva veza između oca i mene. Satima sam plakao dok nisam zaspao od umora. Nakon toga sam pitao: “Gdje je tajo?”, govorili su mi: “Tu je, ništa se ne brini, doći će…”. Kako ćete djetetu od sedam godina objasniti da je izgubio oca – prisjeća se Alen.
Godinama nije bio svjestan da život nastavlja bez oca, te da neće doći dan, kako su mu govorili, kada će ga ponovo vidjeti ispred sebe.
– Živio sam u iluziji. Govorili su mi da je otac otišao na dalek put, da ćemo se sresti kad bude prilike. Do desete godine sam mislio da je tako. Međutim, u školi je bio oglas gdje se traži evidencija o pohađanju učenika koji su bez jednog ili oba roditelja. Tada sam spustio glavu, jer sam bio svjestan da je taj “daleki put” ustvari smrt. Stidljivo sam podigao ruku, ali kada sam vidio da je još djece podiglo ruku, shvatio sam da nisam jedini – kaže Alen.
Ovaj maj za Alena je bio posebno težak. Njegov otac je izgubio život u 33. godini, a Alen je 10. maja napunio 34.
Alen s ocem
– Sada sam stariji od svog oca za godinu. Uvijek sam mislio da nikada neću moći nastaviti tamo gdje je on stao. Nakon 26 godina od njegove pogibije, mislim da sam uspio da izrastem u lik koji bi možda njemu bio drag i kojim bi se on ponosio, da kaže: “Uspio sam te izvesti na pravi put”, kao što bi svaki drugi roditelj rekao svom djetetu – govori Alen i sjeća se nesretnih i kobnih slučajeva koji su zadesili njegovu porodicu na određene datume.
– Sve je nekako povezano i sve se dešava u maju. Otac je imao 33 godine kada je poginuo, a ja sam u ovom maju strepio, jer sam imao nepune 34. Otac je bio stariji od amidže 13 godina, a amidža od mene isto toliko. Otac je poginuo drugog maja, a amidža je imao nesreću istog datuma, koja ga je mogla stajati života. Tada je imao 33 godine. Otac je ukopan 11. maja, amidža je izašao iz kome 11. maja, a ja sam rođen, dan prije, 10. maja – kaže Alen, koji osim fizičkog izgleda, i karakterno, kaže, mnogo liči na svog oca.
– Imponira mi što ličim na njega. Ponekad, kada nešto kažem ili zbog mojih pokreta, neko ko je poznavao mog oca, kaže kako sam isti on – govori Alen.
Bajram Zenuni je posthumno dobio najveće priznanje „Zlatni ljiljan“. Također, i ulica preko puta RTV doma u Sarajevu nosi njegovo ime. Na releju gdje je poginuo podignuta je spomen-ploča, baš kao i u RTV domu na ulazu, na kojoj su, osim njegovog, ispisana i imena njegovih kolega. Sve to svakodnevno podsjeća Alena na ono što se dogodilo.
– Najvažniji je patriotizam koji je moj otac osjećao od samog početka. Želio je samo da spriječi određeno krvoproliće. Sve to vuče određenu težinu, gdje ja, kad god pomislim na te događaje, znam čiji sam i kome pripadam. Moj otac je samo jedan u nizu poginulih za ovu državu. Ti događaji jesu tragični, ali treba da rode nadu i pokažu da nisu uzalud poginuli, već da smo mi ostali tu i treba da napravimo bolje sutra. „Zlatni ljiljan“ i ulica nisu vrijedni njegovog života. O mom ocu se priča, spominje se, ali šta je s ostalim ljudima. Znao je gdje su mu život, srce i sve što ima. Već u februaru ili martu dobio je prekomandu, nije uopće trebao biti na toj lokaciji, na Vlašiću. Kada je krenuo na teren, sjećam se kako je rekao: “Ostavljam vam Alena u amanet, čuvajte mi Alena”. Do tada je imao nekoliko direktnih javljanja sa Senadom Hadžifejzovićem, koji je imao priliku zadnji put razgovarati s mojim ocem – govori Alen.
Alenovi roditelji su se razveli kada je imao godinu i po. Nakon što je izgubio oca, brigu o njemu preuzele su očeve sestre, koje danas Alen naziva drugim majkama.
– Meni je tada najvažnije bilo da jedem, spavam i izađem vani da se igram. Sve ono što sada kao sjećanje navire u ovim godinama, ustvari boli, a s druge strane me čini ponosnim, jer sam naučio da cijenim ono što nisam imao. Tetke, amidža, nana i dedo su bili prisutni u svim etapama mog odrastanja. Zahvaljujući tetkama, uvijek sam imao ljubavi i materijalnog. Učile su me da poštujem druge, da šta god radim, uvijek krenem od sebe. Odrekle su se mnogo toga u životu, kako bih ja imao danas sve, samo što me nisu nosile u utrobi devet mjeseci. Zaista je tačna izreka da je tetka druga majka i osjetio sam da je ljubav sestara prema bratu neopisiva. To su dokazale moje tetke, koje su prihvatile bratovo dijete. Danas ja mijenjam uloge. Zauzimam se na svaki mogući način da im olakšam život. Šta god radio malo je u odnosu na ono što su one uradile za mene – kaže Alen.
Foto: A. Kuburović