Edina Papo, baletna koreografkinja, pedagoginja i direktorica Balet Festa, sa samo devet godina postala je članica Baletnog studija Narodnog pozorišta Sarajevo, a već sa 16 je imala repertoar u svojim nogama. Školovala se na prestižnoj Akademiji ruskog baleta Vaganova u St. Petersburgu i stekla zvanje magistrice umjetnosti baleta. Tokom karijere, koja traje duže od 40 godina, imala je priliku, osim u rodnoj BiH, raditi u Rumuniji i Izraelu.
Danas, kada se prisjeća svoje mladosti, priznaje kako je balet izabrala jer ga je neizmjerno voljela.
Prva audicija
– U to doba morali ste završiti školu i imati zanimanje koje će biti vaša budućnost. Sestra i ja smo završavale srednju školu, u mojoj mašti je bilo i da budem doktor. Medicina je lijep poziv, ali težak i odgovoran. Sudbina je odlučila drugačije. Iz Narodnog pozorišta Sarajevo uputili su mojim roditeljima upit da moja sestra i ja pristupimo ansamblu Baleta Narodnog pozorišta. Tada nije bio niko sretniji od nas – kaže Edina na početku razgovora za „Azru“.
Bila je najmlađa članica primljena u profesionalni Balet u Jugoslaviji, no, ta, prva audicija, na koju je otišla zajedno sa sestrom Nerminom, također, internacionalno priznatom balerinom, i njihovom kolegicom, nije prošla bez treme.
– Sestra je prva ušla u baletnu dvoranu. Kada sam vidjela mnogo djece, uplašila sam se i pobjegla. Sestra mi je rekla: „Dino, što si pobjegla, haj’mo“. Nagovorila me je da se vratim, ušla sam u salu…, jedan čovjek je rekao: „Ti si već bila, izlazi van“, a jedna divna osoba, velikih plavih očiju, objasnila mu je da je to bila moja sestra, a ne ja. Ispostavilo se da je ta žena bila Minka Kamberović, naš idol, prekrasna solistkinja, prvakinja Baleta Narodnog pozorišta Sarajevo – kaže Edina.
Edina sa sestrom blizankom Nerminom
Jedna kuća, dvije sestre, obje zaljubljene u istu umjetnost… Papo i danas pamti reakcije svojih reditelja kada su shvatili da balet kćerkama nije tek hobi, već da im je otvoro i vrata profesionalnog uspona, te ih uveo u svijet odraslih u kojem su počele i zarađivati svoj novac.
– Strogo, posebno otac. Sa skepsom je primio vijest da tako rano idemo u vode profesionalizma. Dobiti posao, radnu knjižicu i ličnu kartu sa 16 godina je neobično. Dvije plate su ušle u kuću. Otac je rano morao otići u penziju. Naši roditelji su bili odgovorni ljudi, govorili su: „Jeste, zaposlile ste se, sada dokažite da ste zrele. Pokažite da ste Hadžirovićke“. Nije bilo lako pokazati zrelost sa samo 16 godina. Kada uđete u profesionalni ansambl, tamo su već ljudi koji su autoritet, morali ste poštovati svoje kolege, učiti mnogo, biti prisutni, shvatati suštinu zašto to radite – govori ona.
Njeni roditelji se nisu bavili umjetnošću, no, u kući nikada nije nedostajalo druženja na kojima su neizostavne bile pjesma, gradske igre, folklor…
Radnička porodica
– Moji roditelji su bili iz radničke porodice, građanske koja je njegovala porodična druženja. Na tim sijelima se uvijek pjevalo, zasvirala se harmonika, igrale su se i gradske igre, govorilo se o umjetnosti. Moje tetke su igrale folklor. Vjerovatno kroz takav porodični odnos je negdje u nama inicirao implus da se bavimo baletom – kaže Edina.
I dok se prisjećamo nekih od najzanimljivijih trenutaka iz njene bogate i vrijedne poštovanja karijere, Edina s mnogo emocija govori o svojoj sestri Nermini, koja je devedesetih u vihoru rata s djetetom u naručju izbjegla iz BiH i koja danas živi u Rumuniji. Sa suzama u očima se prisjeća njihovog odrastanja i zajedničkih godina koje su provele u rodnom Sarajevu, ali i trenutka razdvajanja.
– I danas smatram da je strašno što smo razdvojene. To je poseban odnos. Život je život, a rat je rat. Na svu sreću, postoji svakodnevna komunikacija, ako ne svakodnevna, onda tokom sedmice. Naš brat je uvijek bio veza između nas dvije. Ona je tamo priznata umjetnica, asistentica je opernih predstava, radi koreografiju. U tome je pronašla sebe. Sretna sam da njena karijera i dalje postoji. Meni nekad padne na pamet da je pitam za neke obične stvari, ali onda morate ukucati broj telefona, vidjeti da li je kasno, nije to kao kad vam je tu, u Sarajevu. Poseban je odnos blizanki. Tačno znam kada je njoj teško, kada se raduje, kada mi nešto govori, o čemu je riječ. Viđamo se jednom godišnje. Otišla je kada je bio rat. Bila je na strani grada koji je bio odvojen. Izbjegla je 1992. godine s Grbavice, imala je malu bebu. Život je tada visio o koncu. Bila je primorana izaći i kako je izašla 1992., nije se vratila u BiH. Ponekad, kada može od poslovnih obaveza, dođe – govori Papo.
Malo je jedan novinski tekst da bi se nabrojala sva Edinina profesionalna postignuća. No, kako kaže, u periodu kada je bila igrač, bila je najsretnija.
– Da se ponovo rodim, bila bih samo igrač. Život me je odveo u vode koreografije, balet majstorstva, pedagogije. To je kreativan posao, ali u BiH se nije lako baviti time. Kadar je diskutabilno dobiti, zbog raznih utjecaja i predrasuda. Teško je raditi koreografiju kada imate limitiran broj ljudi i kvalitet. Nažalost, kultura i umjetnost baleta u BiH još nije na nivou kakvom mislim da bi trebali biti – kaže Edina koja je i osnivačica Balet Festa, međunarodnog Festivala baleta, igre, plesa, koji iza sebe ima osam uspješnih godina, i predstavlja svojevrstan praznik baletne umjetnosti.
– Nije teško biti pedagog kada imate dobar tim. To su divni ljudi, koji pored svih obaveza imaju vremena i za Balet Fest. Naše udruženje Baleti okuplja mlade ljude i s Balet Festom smo otvorili mnoga vrata Evropi i doveli ih u Sarajevo, radili smo mnoge radionice… Jedino što je strašno su finansije. Malo se čovjek umara objašnjavajući da nije sve balet, da nije svako okupljanje ljudi festival, da nije isto dovesti kompaniju iz Berlina i kvalitetne dokazane poznate umjetnike, kao okupiti nekoliko ljudi i reći da je to nešto. Jako volim svoj posao i dok živim, disat ću baletom. Teško je kada doživite da vas ljudi s kojima ste radili, koje ste stavili na baletske noge, ne poštuju. Ja sam to doživjela samo u BiH. I danas kada spomenem ime Minke Kamberović, dignem se. Mnogi koje sam ja podigla se ne ponašaju tako. To mi je žao. Moramo mijenjati svijest, poštovati jedni druge. Kriterij koji Evropa traži je poštovanje. Ne smijemo se zatvarati u naše osobine: „Sad sam ja, prije mene ništa nije postojalo“ – kaže Edina.
Hrabro je i u 60. godini učiti nešto novo
– Žena mora biti žena, treba da se njeguje, da misli na svoj izgled. Ako je porodična žena, da se posveti u svom slobodnom vremenu, porodici, da proba ostaviti tešku svakodnevicu. Ne smije dozvoliti da je bilo ko maltretira, da odgaja djecu, a da ne dopusti da se djeca sama odgajaju uz internet. Žena mora kontrolirati samu sebe, biti aktivna, informisana i učena. Meni je 60 godina, a nije me sramota pitati ako nešto ne znam. Nije me sramota ni u 60. godini života učiti nešto. Mislim da je to veoma hrabro. Hrabro je tražiti od nekih ljudi da vam vjeruju, biti čovjek, a ne biti licemjeran, a biti u umjetnosti. Mijenjala sam i države i stil života, učila druge jezike. Ne bih se usudila često mijenjati sredinu. Promjena mi nije jednostavna, svaku promjenu preživljavam – kaže Edina.
Nikada nisam bila kod kozmetičara
Kao i svaka žena, Edina u slobodno vrijeme uživa u kafi s prijateljicama. Ali, tipično ženske stvari, kao što su shopping i odlazak na beauty tretmane, je ne privlače.
– Zamaraju me veliki shopping centri. Nikada nisam bila kod kozmetičara. Imam svoj ritual. Držim se savjeta moje majke i nane. Radije biram prirodne kozmetičke preparate. Normalno je da godinama tijelo traži drugu vrstu njege i higijene. Ne podržavam plastične operacije, mladih djevojaka posebno. Pretvaraju se u jednoličnost, u lutke. Znam da je to trend u svijetu, ali više sam za korektivne masaže, bavljenje sportom, šetnje, izlete i zdravu ishranu – govori ona.
Foto: Jelena Nišić