Dvije majke Melissa L. Fenton i Rita Templeton u svom blogu su na duhovit način pokušale objasniti šta znači biti majka samo dječacima. Zabilježile su, između ostalog, kako njihova svakodnevica nerijetko izgleda poput divlje vožnje u lunaparku, a da su pitanja: „Jesu li svi tvoji?“ i „Ne želiš li kćerku?“, zapravo, posljednja pitanja koja stvarno žele čuti. Sa sličnim situacijama su se susretale i mnoge majke djevojčica. Osim što je važno naučiti sinove da promijene gumu na automobilu ili poprave cijev na sudoperu, mamama dječaka je, kažu one, važno da ih odgoje da sutra učestvuju i u kućanskim poslovima, baš kao što je i majkama djevojčica bitno da svoje kćerke nauče da vole barbiku, ali i da razvijaju želju za gradnjom karijere i neovisnošću.
Svaki novi član porodice i njeno proširenje znači dodatnu sreću, ali i dodatnu dozu obaveza. U današnje vrijeme je, nažalost, sve manje onih koji se odlučuju, a može se reći i usuđuju da imaju više od jednog, eventualno dvoje djece. No, od višečlanih porodica su još rjeđe one u kojima su sve muška ili ženska djeca. Upravo takve porodice, a samim tim i sreću i privilegiju, imaju naše sagovornice Gorana Kadrić, Medina Makota Bajramović, Elma Zametica i Adisa Kamenica. Za magazin „Azra“ otkrivaju kako izgleda njihova svakodnevica, žale li ponekad što nemaju kćerku, odnosno sina, te kojim vještinama su ih velike porodice naučile.
Mala ljubomora
Gorana Kadrić je diplomirana ekonomistica s adresom u Sarajevu, a sa suprugom Edinom ima tri kćerke, šestogodišnju Hanu, četverogodišnju Ajru i Adnu kojoj je tek godina i po. Iako ističe da svoje curice ne bi dala ni za svo blago ovog svijeta, Gorana ne krije da joj ponekad bude žao što nema i sina.
– Moji bližnji i najbolje prijateljice imaju mušku djecu i nekada sam malo ljubomorna na takav odnos majke i sinova. Sinovi su, bar dok su mali, emotivniji, dok je s curicama, u početku, to suprotno. Mislim da curice postaju vezane za majku tek nakon puberteta, ali sam se psihički pripremila na takav odnos tako da mi to uopšte ne smeta – kaže Gorana.
A pitanja o tome što ima tri kćerke joj postavljaju čak i nepoznati ljudi na ulici.
– Imala sam situaciju kada me je jedna gospođa, meni nepoznata, zaustavila i pitala: „Muž sigurno želi muško? Ne sekiraj se, četvrto je sigurno dječak“. Skamenjenog izraza lica sam se samo blago nasmijala. No, ovo je ipak Balkan pa se čovjek nekako navikne na ta pitanja – objašnjava ona i dodaje da je glavna prednost toga što ima više djece to što njene kćerke nikada u životu neće biti same.
Gorana kaže da briga o višečlanoj porodici često zahtijeva pomoć drugih koji su tu da bi sve dobro funkcionisalo.
– Mama je najveća podrška u svemu i beskrajno smo joj zahvalni zbog toga. Za troje djece morate imati tim ljudi oko sebe, ali se snalazimo – objašnjava ona.
Kako to obično biva, posebno kada je riječ o maloj djeci, u njihovom domu je prisutna ljubomora, ali Gorana se kao majka trudi da se nijedna kćerka ne osjeća zapostavljeno.
– Ljubomora je neminovna. Uvijek mislim da taj dan nisam dovoljno pažnje posvetila jednoj od djevojčica, pa naredni pokušavam to neprimjetno nadomjestiti – kaže Gorana i dodaje da je, kada je o njoj i suprugu riječ, Edin taj koji je popustljiviji.
– Suprug je trener Taekwondoa i dvije od tri treniraju redovno. Najstarija ima već dosta takmičenja iza sebe i tata im je uzor u svemu. Bebu ćemo upisati na folklor, pokušat ću da bar jedna krene maminim stopama. S tatom imaju dobru komunikaciju, a kćerke kao kćerke, zagrle ga i poljube čime svaka nesuglasica prestaje – objašnjava ona.
Gorana ističe da ne nastoji da sa svojim kćerkama bude primarno prijateljica, te da je u odnosu između majke i kćerke izuzetno bitno da se zna ko je koga rodio. Ona, svim ženama koje se dvoume u vezi s tim koliko djece žele da imaju, poručuje da su djeca najveće blago.
– Ne računajte i ne kalkulišite. Samo hrabro. Sve se to na kraju posloži čak i bolje nego što ste mogli i pomisliti – ističe ona.
Prijateljski odnos
Jednako razmišlja i Adisa Kamenica iz Sarajeva, majka 21-godišnje Erne, 18-godišnje Hane i 15-godišnje Ajne, koja ističe da je s kćerkama uvijek nastojala izgraditi prijateljski odnos.
– Kao prvo, ja sam im majka. Smatram da je tačno da prijateljice imaju u školi, ali sam prva inicirala da imam prijateljski odnos sa svojim kćerkama. To je zbog toga što je lakše izgraditi povjerenje na taj način. Mislim da niko ne može djetetu poželjeti ništa bolje nego roditelj – kaže Adisa.
Ona dodaje da je, kao i u većini porodica, ona kao majka prva adresa kada se u porodici treba pričati o nekim ozbiljnim temama.
– Djevojke su i normalno je da imaju malo straha i distance kada je riječ o razgovoru o nekim temama s ocem. Majka je često ta koja više krije djecu, pa tako i ja, ali ocu uvijek kažu kada imaju momka i slične stvari. Mislim da je tako bolje i zdravije za porodični odnos – kaže ona.
Adisa smatra da svako dijete ima svoju nafaku, ali ističe i to da u životu s kćerkama vidi samo prednosti.
– Kćerke su najčešće privrženije i s njima je lakše izaći na kraj. Doduše, kažem to kao majka koja nema sinova. Imala sam sreću što je razlika među njima po tri godine, pa i dok su bile manje nisam imala nekih većih problema da ih čuvam, pazim i sve što roditeljstvo podrazumijeva. Uvijek su pazile jedna na drugu – kaže ona.
No, Adisa ne krije da je, posebno dok su bile manje, među kćerkama bila prisutna i ljubomora.
– Bilo je tih zgoda i nezgoda s ljubomorom dok su bile manje. Sada najmlađa kćerka zna, ponekad, biti ljubomorna, najčešće kad je o izlascima riječ. Zna im progovoriti u smislu: „Znaš li ti doći kući“ ili „Do koliko te mama pustila da ostaneš?“. Onako, malo cinično ali i smiješno, u skladu s njenim tinejdžerskim godinama. Ali sve u svemu, biti majka tri kćerke je nešto posebno – objašnjava ona.
Iako smatra da treba da se zna koji su to muški, a koji ženski poslovi, Adisa je jedna od onih majki koje nastoje da svoje kćerke nauče da budu samostalne.
– Moja najstarija kćerka je majstor karatea i nisu joj strani odvažnost i nezavisnost. A dvije mlađe kćerke su, također, čvrstog karaktera te se ne boje ići ka svom cilju. Na to sam ponosna – dodaje ona.
Elma Zametica je profesorica turskog jezika i književnosti u Sarajevu, a sa suprugom Vahidom ima tri sina. Najstariji Kerim ima sedam godina, dok blizanci Nedim i Imran za nekoliko mjeseci pune pet godina. Velike porodice za Elmu nisu nepoznanica, jer je i sama odrasla u takvoj porodici, što je svakako utjecalo i na to da rano savlada vještinu spremanja velikih porcija.
– Biranje jela ne dozvoljavamo i jedemo ono što taj dan skuham. Ko je gladan jest će, a ko nije i kome se ne sviđa svejedno će jesti to isto, samo kroz sat ili dva, kada ogladni – kaže ona.
Život u višečlanoj porodici, kako otkriva Elma, podrazumijeva stalni pokret i akciju, ali se uz dobru organizaciju sve može stići.
Dobra organizacija
– Polako se navikavaju da pospremaju za sobom. To ide teže s njihovim sobama i igračkama jer vole da su im igračke svuda po sobi, iako se ne igraju s njima uvijek, ali tanjir nakon jela će donijetu u kuhinju, staviti veš za pranje gdje treba i slično. Nekad mi je važno da bar za sobom sklone, a nekada samo kažem: „Ma hajde djeca su, neka se igraju, ja ću.“ Imam veliku podršku muža u svemu tome, tako da smo mi jedna sretna porodica koja se trudi da sve uklopi. Smatram da je veoma važno da svaki od njih ima manju obavezu u kući, kako bi stekli navike i naučili se odgovornosti – kaže Elma.
Ona dodaje da se tokom druge trudnoće nadala da će bar jedno od blizanaca biti kćerka s obzirom na to da i sama ima brata blizanca.
– Kada su mi potvrdili da su obojica dječaci nije mi bilo krivo. Bitno je samo da su nam živi i zdravi. Bilo bi lijepo da sinovi imaju sestru jer je ljubav između brata i sestre posebna. Važno je djecu dobro odgojiti i da znaju da smo kao roditelji uvijek tu za njih. Okružena sam trojicom prinčeva i ne treba mi ništa više od njih i muža. Mi smo sretna mala zajednica puna ljubavi, lijepih trenutaka i uspomena – kaže ona.
Elma proces usklađivanja privatnih i poslovnih obaveza upoređuje s lego kockicama.
– Kockica po kockica i sve se posloži i dođe na svoje mjesto. Tako je i s porodičnim i poslovnim obavezama. Sve se nakako u hodu uklopi, a treba paziti da sve bude na vrijeme, da se ništa ne izostavi i da se niko ne zapostavi – dodaje Elma.
Medina Bajramović je medicinska sestra s adresom u Švedskoj, a sa suprugom Emirom ima 13-godišnje sinove Amira i Ammara, te Farisa i Tarika kojima su tri godine. Medina ne krije da je biti majka četiri dječaka, i to po dva para blizanaca, prava avantura.
– Kod nas je prilično turbulentno. Ljudi obično pozitivno reaguju kada kažem da imam četiri dječaka, a onda slijedi pitanje: „Pa, kako stižeš sve?“. Prijatelji imaju običaj da se šale s nama i govore da je sada vrijeme da dobijemo i dvije kćerke, a ja dodam da bi, vjerovatno, ponovo bila dvojica sinova – kaže Medina.
Ne krije da bi voljela imati i kćeru, ali njeni dječaci su toliko vezani za nju, da joj je svaki dan s njima fenomenalan.
– Mislim da suprugu više nedostaju kćerke, jer me nagovara da probamo još jedanput. Ali, to što imam dva para blizanaca je razlog što ne pokušavam više, jer kako stvari stoje, moglo bi se desiti da ponovo bude dvoje, a meni je ovo i više nego dovoljno. Kada sam bila drugi put trudna, doktor mi je rekao da je jedna beba curica, a druga dječak i zaista mi je bilo drago. Na svakom pregledu je ponavljao da su curica i dječak, tako da sam čak pripremila i nekoliko haljinica, ali su se rodila dva dječaka. Priznajem da zastanem na odjelu ženske odjeće i uživam gledajući sve te slatke haljinice, ali se zadovoljim i time što kupim nešto za kćerke svojih prijatelja. Kada bih mogla birati, ništa ne bih promijenila, jer ne bih mogla zamisliti da je umjesto nekog od njih neko drugo dijete – kaže ona.
Medina ističe da sinove odgaja tako da joj pomažu u kućnim poslovima, a oni stariji su najviše uključeni u brigu o mlađima. Smatra da će im to biti samo prednost kada, jednoga dana, budu odrasli i samostalni ljudi.
Razgovor sve rješava
– Ja sam mama koja je ubijeđena da se razgovorom sve može riješiti, a tata je onaj koji dijeli kazne i koji je strožiji. Učim djecu da smo im mi najbolji prijatelji i da nam sve mogu reći. Djeca mi vjeruju, a to mi je jako važno. Također, djeca su nam prilično samostalna, a to je vjerovatno zato što nisam imala vremena da ih razmazim. Da se razumijemo, nije sve tako idilično. Kao i sva djeca i oni imaju svojih bubica, a pogotovo jer su stariji ušli u pubertet. Ono što je meni jako važno je da uvijek imam vremena da ih saslušam i da znaju da smo uvijek tu za njih – kaže ona.
Medina dodaje da joj svakodnevna podrška supruga izuzetno važna.
– Suprug i ja pomažemo jedno drugom. Kod nas nema muško-ženskih poslova. Svi radimo sve i samo tako možemo funkcionisati. Radnim danima radimo samo ono što moramo, a vikendima, kada smo oboje slobodni, posvetimo se malo više čišćenju i spremanju, ali i trenucima koje provedemo s djecom – kaže ona.
Foto: Admir Kuburović i privatni albumi