LifestyleTeme

Hajdemo u planinare

Vidite li vi ova silna planinarska društva?! I staro i mlado krenulo u planinare.
Jest, jest, znam da ljudi vole prirodu. Planinare oni zbog kondicije, čistog zraka, ljepote planina zemlje Bosne i Hercegovine – čuvene planinske zemlje. Ali planinare i zbog, hmm, druženja…
Naime, na planini druženja traju puno duže nego, recimo, tokom časova zumbe, fitnesa, bazena… Da ne govorim o izlascima u kafiće, gdje je mogućnost da tu upoznate nekoga ravna mogućnosti da se k’o u onoj reklami čuda dese i dobijete na lutriji.
Planinarenje je, ipak, putovanje. Prirodno je da se ljudi upoznaju i progovore. Niko se tamo ne boji hoće li se izofirati ako se obrati drugom planinaru iz grupe. Ili planinarki, dakako. Osim toga, znamo staru narodnu koja kaže da se ljudi najbolje na putu upoznaju. Zbližavanja na tim mini putovanjima po šumama i gorama naše ponosne BiH, ljudi koji dijele jednu zajedničku stvar – u ovom slučaju planinarenje – jesu neizbježna.
Vidim i po fejsu, a i čujem stalno priče o novim šemama koje započnu negdje gore u planinama. Gledala sam nedavno slike jedne fejs grupe. Prvi album slika – vidim svi raja. Naredni album – vide se već šeme. Malo nakon toga bila i jedna svadba. Svatovi planinari, mlada planinarka, mladoženja planinar.
Hajde, čemu vakat tome je i vrijeme. Moraju se ljudi negdje sastajati, volljeti i rastavljati.
Ali, ovakve se stvari dešavaju među planinarima i u poznijim godinama. K’o kad su vitalni. U zdravom tijelu zdrav duh u pivo boci.
On ima više od sedam banki. I planinar je najmanje 50 godina. Jedan od legendi rekreativnog planinarenja. E, on takav imao je ženu koja je bila potpuna kontra. Nije je mog’o natjerat’ na pentranje da si pita. Bila je baš bolesnog duha. Čitav život bila u kući, uvijek depresivna, čangrizava, ma i do pijace otići bio je pothvat. Stalno mu je prigovarala njegovo planiranje, izbivanje iz kuće, što vikend provodi sa zdravim i jedrim planinarkama, raspuštenicama, starijim djevojkama, mladim udovicama… Kad bi je zvao da ide s njim, siktala je i prigovarala kako ona ima pametnijeg posla od hvatanja zjala po jezivim vrletima. I konačno, neće da joj noge otpadaju, ko je to vidio!
I on je post’o ters od života s takvom ženom. Ipak, mogla je ona raditi i govoriti šta je htjela, ali u petak nakon posla on bi oblačio svoju opremu, uključujući i vunene dokoljenice u kojima je izgledao kao neki odrasli Kekec, te odlazio u planine.
Mirisao cvijeće, slušao ptice, disao čisti zrak i osjećao da živi punim plućima. Da se ne lažemo, tu i tamo bi pokoja planinarka zakrpila praznine iz njegovog promašenog braka.
Žena bi po povratku nalazila tragove u vidu ženske vlasi na odjeći i koristila to kao dokaz da je u pravu, da on ne valja, eto šta radi po planini. Na njegovo vječno pitanje da krene s njim obrušavala bi se standarnom pričom da ona nema vremena za gubljenje. I da su planine i zračne banje, da prostite, više jebališta nego odmarališta i duha i tijela!
Ali, pošto se ona nikad zrakom nije ozračila, umrla je prije njega od druge vrste zračenja. A on je nakon njene smrti nastavio planinarit’, vrlo logično. Vitalan i zdrav. U to se pojavila i jedna penzionerka, udovica također, koja je po stare dane počela planinariti na nagovor prijateljica.
On je, naravno, bio šef grupe, pokazivao endemične biljke, znao sve staze i bogaze, trudio se da im ništa ne bude zahmetli. I malo pomalo, zbliže se. Normalno, blizina radi svoje.
Ona se podmladila, da su se unuci čudili šta im bi s nanom. To plava kosa, čokoladni pramenovi, nov friz, hlače, sandale… A osmijeh stau hau do hau.
A i njemu super. Konačno je nakon one svoje žene tamnog oblaka, našao srodnu dušu.
Naravno, djeca zaurlala, i njena i njegova, da ih ne brukaju. Urlali, urlali i primirili se. Prihvatili. Nemaju kud kad su ovo dvoje pokazali odrješitost i odlučnost.
– Nećemo vala djeci cijeli život robovat! – rekli su u glas.
Eto, nisu se još vjenčali da djeci, ipak, ne izađu iz hatera, ali skupa žive, skupa sakupljaju trave, suše i prave čajeve koje dijele ljudima. I sretni su. U planinama.
Gore na tim visinama nešta se u čovjeku otčepi. Sigurno je do have.
Ali, može bit’ i do sunca.
Kad ga sunce preko one ozonske rupe opali, i čovjeku dođe isto. Mislim, da nešto opali.
Zato, haj’mo curice, haj’mo dječaci, studenti, đaci, policajci… a  bogme i penzioneri.
Haj’mo svi kome je do zraka ljubavi.

Indira Kučuk-Sorguč