Nije zlato sve što sja

Piše: Redakcija

Pričam nekidan u bašti na oktobarskom suncu s jednom gradskom ženom, šminkericom, majkom dviju tinejdžerki, također šminkerica. Znamo se nas dvije još od prošlog stoljeća i milenija, ali život nas je odveo na različite strane, pa eto, da malo sjednemo ovako na sunce i promuhabetimo koju o tome gdje smo i šta smo nakon toliko godina.

Gledam je dok stavlja svoje skupocjene cvike, gledam pokrete ruku koji trebaju istaći njeno prstenje, ’em što je zlatno, ’em što je markirano. Znači, sarajevski zlatari no paseran – samo nek’ je svjetsko. I torba je namještena tako da ja vidim da je “Furlina”. Pošto na cipelama ne mogu pročitati etiketu, usput me obavještava da su original “Louis Vuitton”.

– Mislim, sad svi nosaju ovo karirano, a la L.V., ali, reci, je l’ de da vidi se šta je original!

Gledam poslušno i klimam glavom: – Ma, vidi, vidi!

Misli su mi odlutale na svakodnevne obaveze kojih imam tovar dok ona izdeklamuje šta je sve na njoj, koliko para, gdje je, šta i kad kupila…
Pitam je odakle joj to kad ne radi. Muž jeste dobrostojeći, ali ni blizu kao Rotšild.

Kaže: – Eeeee, ne jede pitu ko ima nego ko je naučio. A ja sam oduvijek naučila da se ovako nosim, eto, ti se sjećaš.

Mislim u sebi: – Da sjećam se kako si se u sto đavola pretvarala dok starcima izbiješ zadnju paru za neku trendi stvar, ali stajale su ti te stvari ko pačiću bolero.
Dobro, sad se jeste malo izbirikala, pa ne odudara sve na njoj poput cirkuske šatre.
I sve čekam kad će početi pričati o stvarima koje me zanimaju, životnim stvarima.

A ona nikad, te lak za nokte, te čarape, te šta se kupuje po Sarajevu, šta po Beogradu, šta po Zagrebu, Trstu, Beču…

– A tek što je Milano prop’o, ma nije kao nekad.

Moj Bože, mislim, u šta se uvalih.
Ma jedva sam ja nekako uspjela skrenuti temu na muža, djecu, život…
Tek onda se iznenadih.

– Znaš, Indira, rekla sam svojim curama da bi bilo lijepo da završe fakultet. Nema veze i ako ne budu radile poput mene. Mislim, neka je muž bogat, ali eto neka imaju neku svoju sigurnost u fakultetu za ne daj Bože.

Razrogačenih očiju slušam dok ona veze li veze, k’o njena nana goblene s Bambijem i ružama nekada.

– Najvažnije je da još na faksu zabezecuju priliku. Mislim da je fin, da ih voli, da ih pazi i da žive sa stilom kako im i priliči, kako sam ih naučila. Da budu dame.

Taman zaustih da definicija dame ne podrazumijeva nabacane brendove bez reda i smisla, a ona me preduhitri:

– Ne možeš ti biti fino obučena s pijace, ne možeš, brate, vidi se to.

Uključujem se nekako u njen monolog i pokazujem na svoje hlače sa Sirana:

– U pravu si, evo, zar se ne vidi original D&G.
– O tom ti govorim, vidi se iz aviona da su original. Zato ja kćerima savjetujem neka završe fakultet onako zbog sebe, ali im je najbolje da se fino i bogato udaju.
– Ma ja, mužu za vrat i kud će im ljepše.
– O tom ti govorim, uvijek si bila razumna.

Gledam kroz nju dok nastavlja pričati o brendovima i savjetima kćerima da se poput nje trebaju bogato udati i živjeti na muževoj grbači, oblijepljene etiketama bez trunke duhovnosti.

Klimam glavom, jer procjenjujem da ću bezveze samo potrošiti energiju ako joj se pokušam suprotstavit’ i dokazivati da stvari baš i nisu takve kakvim ih ona vidi. Jer, ona je onaj tip koji ne sluša nikog, ma i ne sasluša, a kamoli da posluša.

Prolaze mi mislima istinite priče kojih sam se nagledala o ženama koje su imale slične ambicije, pa i uspjele se uvalit’, ali živjele kao prosjakinje. O Razi koja se udala za vlasnika lanca granapa, pa postala njegova glavna neplaćena radnica koja radi sve tri smjene, izgleda kao čistačica, a o odlasku do Neuma i ne pomišlja – ko će ostaviti toliko blago.
O Mineli koja vene u zlatnom kavezu dok joj muž na nos nabija telefonske račune od pedeset maraka, a istovremeno glumi gazdu i rasipa novac na raju – neka se vidi da je džek! O Larisi koja trpi i batine i skriva modrice iza velikih crnih “Gucci” cvika…

Moja poznanica jeste naletjela na muža koji ima i koji je pustio da ga muze i što treba i što ne treba. Ali, takvih nema puno. I pitanje je li to baš tako ili ona svijet oko sebe ubjeđuje u to.

Većina debelo iskiše takve svoje izbore. Po svoj prilici i njene će kćerke.
Zamišljam sebe kako joj objašnjavam da žena može biti sretna samo ako je prvenstveno sama ostvarena i neovisna. Takva jedino može biti poštovana i voljena.

Zamišljam samo i uviđam kako mi ne dozvoljava da otvorim usta.
Nije zlato sve što sja.

Indira Kučuk-Sorguč

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti