Brano Likić, muzičar, producent, pjevač, aranžer, kompozitor, poduzetnik, marketinški stručnjak iz Sarajeva, s adresama u Münchenu i Los Angelesu ima iza sebe najsjajniju i najvažniju brojku domaće muzičke industrije. U njegovom kultnom studiju BLAP, koji je radio od 1978., do 1992., nastalo je i producirano više od 500 albuma, od onih u stilu narodne muzike do najslavnijih nota kultne sarajevske pop-rock škole. U studiju BLAP svoje prve muzičke korake napravili su Dino Merlin i “Plavi orkestar”, “Bombaj štampa”, “Bolero”, Đino Banana. Tu je snimao Vajta u doba svoje najveće popularnosti, ovdje su također nastajali hitovi Hanke Paldum i Tome Zdravkovića. I danas se muzika koju je producirao Brano Likić sluša na radiostanicama i gleda na stranici YouTube. Jednom kada bude otvorena neka buduća „kuća slavnih“ bh. muzike, u njoj će pored “Bijelog Dugmeta”, “Indexa”, Safeta Isovića, “Diskotona”, “Vašeg šlagera sezone”, upisano zlatnim slovima stajati i ime Brane Likića i njegovog studija BLAP.
Zlatne strane naše muzike
– Shvatio sam koliko su važni komunikacija i druženje, i to je bio taj BLAP period. Nikada nisam rekao „moj studio“. Ta neposrednost da radiš istovremeno i po pet albuma: „Nervoznog poštara“, „Merlina“, Šerifa Konjevića, Hanku Paldum…, i sve se događa vrlo brzo, jedni ulaze, drugi izlaze iz studija, ali ta sreća jer radiš ono što voliš bila je neopisiva – kaže Likić za „Azru“.
Imao je 24 godina kada je, 1978. godine, odlučio napustiti posao studijskog muzičara i otvoriti privatni muzički studio, te stvarati muziku koju je volio. Tadašnji muzički studiji velikih muzičkih i RTV kuća uglavnom su bili zaključani za mlade i neafirmirane muzičare. Likić je odlučio da to promijeni.
– BLAP nije bio prvi privatni muzički studio u Jugoslaviji, ali je bio je među prvima. Ozbiljnije sam pristupao poslu i dijelio i znanje i vrijeme. Odmah sam pozvao mlade da rade u mom studiju. Radite, rekao sam im. Dođu ona braća iz “Plavog orkestar”, kažem im: „Hajde, lemite kablove“, dođe mi, nažalost, sada pokojni Neno Jeleč i on lemi kablove, ali kasnije se profilira u izvanrednog producenta i snimatelja, došli su kasnije i Nikša Bratoš, Zoran Šerbedžija, Boris Bačvić, Faruk Jažić, Džemo Novaković, moj drug iz “Rezonanse”. S njima sam odmah napravio cijelu priču i rekao im: „To nije moj studio, to je naš studio.“ Ti mladići su učili od mene i postajali znalci svog posla. Ovi drugi koji su, također, imali privatne studije obično su sve sami radili i zato su snimili 20-30 albuma i to je bio njihov kraj. Mi smo dijelili i mi smo se radovali. Suština su bila brze reakcije i stav koji si imao prema muzici. Ja nikada nisam kao drugi odmah naznačio koliko je sat snimanja u studiju, upale ti taksimetar pa sviraj. Kod mene je uvijek bilo važnije da vidim šta ćemo raditi. Nema tih para da me natjeraš nešto da snimam isključivo zbog novca. Nikada nisam po satu radio, nego dok se ne završi, da smo zadovoljni. Cijena u studiju BLAP uvijek je bila fiksna ili smo pravili budžet pa kako se u njemu snađemo – sjeća se Likić.
Vrata Likićevog BLAP studija bila su uvijek otvorena i na njih je jednog dana počekom osamdesetih pokucao nepoznati mladić, noseći kasetu. Ovaj radnik tadašnjeg “Pretisa” imao je bend koji je pokušavao snimiti prvi album, ali s izdavačkim kućama i finansijama nisu imali baš sreće. Mladić se zvao Dino, a grupa čije vrijeme je dolazilo se zvala “Merlin”.
– On je jednom meni došao dok sam nešto radio u studiju. Čujem sa mi neko govori iza leđa govori „Dobar dan“. “Dobar dan,“ odgovorim i ja njemu. Kaže meni čovjek: „Ja vašem komšiji Čombetu godinu kupujem cigare da me upozna s vama, a neće. Pa ja došao.“ Kupi me na tu foru. Ja sam tada kod “Pivare” stanovao, on je tu živio u blizini. Pitao sam ga kako mu mogu pomoći. Rekao mi je da pripremaju ploču, oni bi snimali, ali nemaju baš para. Zamolio sam ga mi ostavi kasetu, da je čujemo. Rekao sam mu da nemam vremena i da dođe drugi put. Došao je sutra. Bio je u jednom mantilu, bio je simpatičan. Bio je jako veseo lik i jako pozitivno djelovao. Ali, nije mi rekao da su ga već drugi odbili. Rekao mi je da imaju samo polovinu para za snimanje kasete. Odgovorio sam mu da nema problema, jer su početnici – sjeća se producent Brano Likić početaka najveće domaće pop-rock muzičke priče.
Porodičan čovjek
Likić i danas vjeruje da je za uspjeh grupe “Merlin”, osim entuzijazma Edina Dervišhalidovića, bila presudna kreativnost sjajne ekipe koju je Dino tada oko sebe okupio.
– On je imao jednu divnu ekipu muzičara i saradnika, poput gitariste Amira Bjelanovića Tule, Džafera, Mensura, Milija i Damira Arslanagića, koji je uradio lavovski dio posla. Sjećam se, ja zakazujem termine snimanja ujutru u devet sati, Dino dolazi umoran. Pitam Tulu šta se događa i Tula mi kaže da Dino radi treću smjenu u “Pretisu”. I tu me je Dino kupio. Rekao sam da ćemo promijeniti termine, snimat ćemo poslijepodne, raditi od tri sata. Sada se dešava ključna stvar. “Diskoton” je njih odbio, ali pored mog studija kancelariju je otvorio Muradif Brkić, koji je bio predstavnik “Diskosa”. Disko kuće sam snabdijevao materijalima i svi su htjeli da budu u blizini studija, da bi mogli reagovati prvi. Bacim „udicu“ “Diskosu”, kažem: „Dobar materijal imam“. Zovem Muftu da dođe. Rekao sam i “Diskotonu” da će to konkurentski “Diskos” objaviti. Onda su i oni zagrizli. Bio je to dobar poslovni potez. Objavili smo album koji je prodat u 60.000 primjerka i napravio veliki uspjeh.
Dvojica muzičara i danas se druže i razgovaraju, a Dino Merlin rado ističe ko je „krivac“ za njegov uspjeh i veliki muzičku karijeru koja je uslijedila nakon te slavne 1984. godine.
– Oduševio me svojom ljubavnom pričom. Porodični je čovjek, što je meni godilo da ga prihvatim kao dragu osobu. Na koncertu u Münchenu pozvao me je na binu i rekao: „Dragi moji, ja nikad ne bih bio to što jesam da nisam sreo jednog čovjeka koji me je naučio ovom poslu, otvorio mi vrata i pendžer svog studija. On se zove Branio Likić“. Pozvao me na binu da otpjevam jednu pjesmu, što sam i učinio. Malo zbunjen pitao sam šta da otpjevam. Odgovorio je: Pa naravno „Nemoj meni branit’, moja nano. Tako je i bilo. Otpjevali smo je zajedno s publikom – kaže Brano.
U kultnom studiju BLAP, smještenom u adaptiranom WC-u sarajevskog Doma mladih, početkom osamdesetih rodila se još jedna muzička senzacija koja će u bivšoj zemlji napraviti diskografski zemljotres.
– “Plavi orkestar” nikada ne bi postao to što jeste, da kod mene nisu snimili „Suadu“ i „Good Bye Teens“. Bili su asistenti u studiju i čujem ih kako nešto pjevuše i sviraju „Suada… Suada.“ Iako su se malo bunili, natjerao sam ih da to snime. Objavio sam pjesmu na kaseti „Nove snage“ – kaže Likić, opisujući kako su se pisale najvažnije stranice domaće zabavne i rock muzike.
Osamdesetih godina je Sarajevo bilo kulturni i muzički centar bivše države. Tadašnja TVSA bila je najmodernija i najjača TV kuća u zemlji, sarajevski filmski studiji radili su punim parom, Emir Kusturica je osvajao nagrade na festivalima, Sarajevo je imalo najbolji noćni život u SFRJ, sva velika muzička imena snimala su za sarajevski “Diskoton”. U jednim intervjuu iz sredine osamdesetih, a koji je moguće pronaći na platformi Yugopapir, tadašnji mladi splitski rockeri Zlatan Stipišić Giboni i Goran Karan požalili se kako splitski muzičari ne mogu doći do izražaja od sarajevskih bendova.
– Oni su imali sve isto u Splitu… Tetrapack privatni studio između ostalog, Crvena jabuka je svoj prvi album snimala u Splitu, nije u Sarajevu, tako da su oni imali prostora, međutim, publika je određivala ko je kvalitetan. Mi smo bili okrenuti ka hitu i znali smo ga napraviti. Osim Rezonanse, bila je grupa Cod koja je imala izvanredne hitove, Teška industrija, Iver, Ambasadori. Splićani tada nisu znali napraviti muzički hit… Ta neposrednost bosanska, taj bosanski humor, sve je to utjecalo da naša muzika bude primamljivija za ljudsko uho, da bude jednostavnija, imala je tu notu humora, neke dopadljivosti – kaže Likić.
Ovaj čovjek, bez ikakve sumnje jedno od najvećih imena domaće muzike, autor koji je producirao stotine albuma i sarađivao sa najvećim imenima i domaće i regionalne i svjetske muzike, ostao je isti kao i kada je bio mladić – jednostavan, otvoren i skroman čovjek čija vrata su otvorena za svakoga.
– Mene vrijeđa da ja prikazujem nešto što nisam. Ja sam rođeni Sarajlija, rođen sam i odrastao na Čaršiji, kao i moja žena i djeca. Jednostavno, sloboda je moja opsesija. Umjetnost mi daje mogućnost da idem u umjetničke avanture. Snimio sam jazz album s najboljim evropskim muzičarima i kada si na sceni s takvim umjetnicima, osjećaš se kao da si dobio milion dolara, jer novac je tu najmanje važan. Meni Kornelije Kovač kaže: „Ti si to uradio “bezobrazno”, sarajevski“. Nemaš se koga više stidjeti. Nas Sarajlije krasi neposrednost, ako neko hoće to da prihvati, ok; ako neće, ko mu je kriv – objašava ovaj veliki čovjek.
BLAP je postao pepeo i dim
Muzika je prije nekoliko decenija bila najveći brend Sarajeva. Mali grad s mnogo kreativnih ljudi doživio je eksploziju kreativne energije sredinom osamdesetih.
– Ta velika energija pojavila se još sedamdsetiih. Značajan je bio „Vaš šlager sezone“, koji se pojavio ranije i pokrenula ga je grupa entuzijasta u Muzičkoj produkciji Radio Sarajeva, Esad Arnautalić i cijela ta ekipa. Onda s „Indexima“, „Indexi“ su bili bend koji je ostavio najviše traga u ukupnoj Yu-muzici, a onda se pojavljuju „Pro Arte“, koji su najkomercijalniji bend, bili su njihova suprotnost. Išao sam u osnovnu školu kada su se održavale gitarijade u Sarajevu. Sjećam se grupa “Kodeksi”, “Čičci”. Recimo, jedan od najboljih koncerta u to moje doba bio je koncert grupe “Čičak” u Kamernom teatru. To je bila ekipa: Ranko Rihtman, Zoran Redžić, Mahmut Fetović Paša, Milić Vukašinović na bubnjevima, Dragan Gagi Danilović. Kada su zapjevali pjesmu „Dobre vibracije“ od “Beach Boysa”, zvučalo je bolje od originala – sjeća se on.
Likić vjeruje da zna „ključ“ za tu veliki energiju koja se krila u gradu ispod Trebevića, naročito kada je o muzici riječ.
– Vrijeme jako utječe na čovjeka. Jednom su me pitali kako je to sarajevska muzika uspješna. Zbog ovih planina, rekao sam, one su razlog. Ja to stvarno objašnjavam geografijom. Mi Sarajlije stalno želimo da preskočimo te planine i da vidimo dalje. Meni Balašević kaže: “Kada u Vojvodini pustim glas, treba mi tri dana da se vrati od Urala. Kod vas je drugačije“. Zbog geografije oko nas, mi smo ambiciozni ljudi – tvrdi Likić.
Studio BLAP, najvažnija geografske tačka domaće muzike, prestao je postojati u ljeto 1992. godine. Zlatno doba naše muzika tako se završilo. Studio u kojem su nastale najbolje note „Merlina“, „Plavog orkestara“, Tife, „Nervoznog poštara“, Tome Zdravkovića…, nestao je u vihoru rata. S njim je nestala i izdavačka kuća „Diskoton“, kojoj je Brano Likić dao ime i bio joj kum.
– Bio sam u Sarajevu kada je počelo bombardiranje. Čujem kako gori Dom mladih i zovem Radio Sarajevo, tražim da se nešto učini. Išao sam da gasim. Studio nije izgorio, ali je ušao dim i uništio sve – kaže Likić s tugom.
Iduće godine muzičar i producent Brano Likić proslavit će 65. rođendan. I ne pada mu na pamet da se penzionira. On ima jednaku energiju kao i kada je prije 40 godina osnovao najvažniji muzički studio na ovim prostorima. O studiju BLAP, najznačajnijem „labelu“ ovdašnje muzike, tek će se pisati knjige i otkrivati tajne. BLAP i njegov tvorac, najveća su i još neispričana priča naše muzike.
Rivalstvo s Bregovićem i iznenadni nestanak omota albuma
Starije generacije Brana Likića pamte kao pjevača grupe “Rezonansa” iz sedamdesetih. U toj etno-jazz-rock grupi pjevao je zajedno sa svojom sestrom. Njihova pjesma „Nemoj meni branit’, moja nano“, te konceptualni album iz 1975. smatraju se remek-djelima muzičke produkcije. Ipak, konkurencija ih nije baš štedjela.
– To mi je bilo simpatično tada, ali sada, kad se okrenem. Naš je album trebao izaći prvog novembra 1975., baš kao i “Dugmetov”: „Šta bi dao da si na mom mjestu„.Oba su bila u isto vrijeme u štampariji u Beogradu, u firmi gdje su se omoti radili. Kad objaviš album pred Novu godinu, svi kupuju. Odjednom, naš omot je nestao. Bila je to diverzija, i to sam saznao kasnije. Naša ploča ne izađe prvog novembra nego izađe prvog februra. Tiraž je, naravno, bio mnogo manji. Nevjerovatno je šta se sve radilo. “Dugmići” su postali milioneri od tog svog albuma. Smatrali su nas konkurencijom, mada to nismo bili. Oni su bili i ostali najveći bend svih vremena.
Svi su htjeli u BLAP
– Kemal Monteno kada god bi snimao pjesmu za festival, došao bi kod mene i rekao: „Neću na televiziji da snimam, hoću kod tebe, samo da znaš…“. Ja nisam ni pekar ni mlinar, ali unosim sebe u taj posao, unosim u pjesmu se jer je volim. Suština je voljeti posao. Tako su nastale sve te velike pjesme i muzička imena – kaže Brano, kome danas, priznaje, nedostaju dobri pjesnici.
Volim poeziju i stalno je otkrivam i kupujem. Kada sam bio mlad, pjesnici su bili važni, mi smo kupovali zbirke, gutali smo ih kao gimnazijalci. Mnogo nam se sve to sviđalo. Danas nema pjesnika. Svako može da izvali glupost i stavi je na internet. Gdje je težina toga? Nema autoriteta koji bi rekao: „To ne valja“.
Foto: Jelena Nišić