Priča je ista stoljećima. Priča o začaranom ne krugu, ma ne krugu, trokutu – onom koji nastaje kada slobodna djevojka ili žena odluči ući vezu s oženjenim muškarcem. To su priče koje u sebi sažimaju pravu ljubav i pravu tragediju, gdje obično žensko izvuče deblji kraj. Svaka od tih priča je različita, a svaka opet ima istu potku. Bez obzira uleti li on njoj s pričom o svom braku koji se raspada, ili se sticajem okolnosti desi privlačnost i ljubav, ili ona, pod pogrešnim utjecajima ovog kvazimodernog doba, uđe u takvu relaciju “da se provede”, kao bez očekivanja i obaveza…
Ne krivim ni muškarce koji pribjegnu ovakvim paralelnim životima. Nije to njima problem, njima je vazda vadiona da su po prirodi poligamni, ma koliko im zakoni koji im propisuju monogamiju kresali krila u tom smislu. Nađu ljubavnice iz različitih pobuda; ili zbog bračne rutine, ili zbog toga što im žena, usljed mora obaveza, ne posvećuje dovoljno pažnje – njemu, njegovim idejama, dilemama, trilemama… Ili se jednostavno desi, na trafici, putem Facebooka, u kancelariji… Ali se desi. Početak je uvijek bajan. Jer, ljubav s aromom zabranjenog voća uvijek je slađa. Proradi u čovjeku onaj inat, pa hoće, usprkos cijelom svijetu.
– Ma hoću, svi pocrkali dabogda! Nek’ pare oči, nek’ im duša krepa od ljubomore. Niko nas, vala, živ neće odvojit’ jedno od drugoga!
Ljubavnica se osjeća kao najvoljenija žena na svijetu. I on je stvarno voli u tom periodu. Pazi. Otvara vrata automobila, pomiče stolicu, nosi cekere, leti joj kad god joj proradi čir na guzici, ponekad sklepa i kakvu romantičnu večericu….
Zabranjena ljubav, pažnja, strast, bol kad ide kući ženi i djeci, treperenje kad su skupa, krađa zajedničkog vremena… sve to čini taj otrovni miks. Ono što žene općenito ne mogu shvatiti jeste da se sve mijenja. Pa i ljubav. Dakle, ako je prije pola godine bila velika ljubav, šta joj sad bi, gdje je nestala!? Drage moje, sve zemaljske ljubavi prolaze, pomirite se s tim. Ako vas je neko volio prije mjesec, ne mora značiti da vas voli i sad. Svaka zemaljska ljubav prođe, unormali se, evoluira u nešto drugo. I dobro ako je tako. Da nije, svi bi trčkarali k’o djeca cvijeća, goli i s vjetrom u kosi vasbutum život, mahnitali k’o hašišari, ludjeli i takvi skapavali od prevelike ljubavi, a bogme prije od prevelike gladi.
E, tako je glavna junakinja ove priče, malo “ozbiljnija” cura sa svojih 37, o sebi pri sebi, uletjela u kombinaciju s oženjenim. Nije joj se nešto sviđ’o na početku, ali je blizina uradila svoje. Malo-pomalo je teklo to zaljubljivanje. Poslovne kafe, pa razmjena mejlova, pa priče i filozofije, kakve se već prosipaju po kancelarijama kad nema posla, pa ona njemu doda ovo, on njoj pridrži kaput, iako ga vlastitoj ženi nikad nije pridrž’o niti će.
Naravno, znala mu je ona i ženu i djecu, čak su je djeca i voljela. Ali, eto, desilo se.
I kad se zakotrljalo, sve je počelo frcati od ljubavi i strasti. On se kleo da će se razvesti, molio je da mu bude žena, da s njim provede ostatak života. I iskreno je to mislio dok je govorio. Prič’o o prolaznosti života, o tome kako sreću treba zgrabit’, kako će biti najveći grešnik ako se odrekne ljubavi svog života, koju mu je Bog tako na pladnju postavio.
Vazio k’o brada filozof. A stihovi mu tekli k’o bistri potok iz usta. Ma, ljepota živa!
I ona se pitala čime je zaslužila takvu sreću. Ali, imala je ona grižnju savjesti. Patila što hoće ostaviti ženu i djecu zbog nje. Ali ju je on razuvjerav’o, govorio da to tako mora biti.
– Mi smo jedno, zapamti. Ne mogu bez tebe živjet’. Ti si ona prava.
Muška raja vidjela kamo to vodi i počeli vršiti kontrapropagandu. Govorili da ne leti. Na kraju ga ubijedili da odluku o razvodu ženi priopći nakon Nove godine, dakle, za neka tri-četiri mjeseca.
I kako je vrijeme prolazilo, ljubavnica mu se počela ponašat’ kao žena. Ruku na srce, ma ni žena mu se tako nikad nije ponašala. Počela ga provjeravat’, zahtijevat’ polaganje računa, gdje je bio, što i nju nije poveo. Sva je dramila kad mora vikend provesti s djecom, kad mora na bajram kod ženinih, kad mu valja na roditeljski djeci zajedno sa ženom, itd.
I kako to uvijek biva, on se stao hladiti i vrdati. Obećanja su sve bila vremenski dalja, dok prođe pubertet djetetu, recimo, ili dok sredi drugi stan. Njeni pritisci, suze, ultimatumi, drame, sve mu je to počelo ići na živce. Počeo se odmicati. I odmakao se skroz. Sada svuda ide sa ženom i djecom. Ljubavnicu izbjegava. Svi to vide, izuzev nje. Ona još ne nalazi izlaza iz začaranog trokuta. Tvrdi svima da je to ljubav.
Pokušavam joj objasnit’ da je to bila ljubav, ali da više nije, da je samo jedna Ljubav vječna, dok ljudske prolaze i blijede. Džaba, koliko vidim. Il’ ja baš i nisam nešto ubjedljiva.
Indira Kučuk-Sorguč