Vaspitačica

Piše: Redakcija

Zlatno narodno pravilo glasi: Ne traži u tuđoj nesreći sopstvenu sreću. To je na svojoj koži osjetila junakinja ove priče. Evo i kako:
U srednjoj školi su je samo iz nekog sažaljevanja propuštali. Iz godine u godinu. Osim jedne godine, kad je okinula na popravni iz historije, i nije ga položila. Profa nije dala, te je obnovila godinu. Bila su to zlatna vremena kada se obaralo i kada su tuke ponavljale godine.
Ova naša je nekako sklepala tu školu i odmah se zaposlila kao vaspitačica u obdaništu. Tada se zabavljala s finim dečkom iz jedne solidne i čestite porodice. Sva se ona predala poslu. Samo što djecu nije razvodila do kućnih vrata. Djeca su je voljela, a i ona njih. Onda je zapazila njega. Zgodnog prosijedog taticu koji dolazi po dvoje blizanaca. Nekako bi sasvim drugačije pričala s njim. Skupila bi usta i nabacila onaj non-stop kez, bila izuzetno ljubazna i predusretljiva. Tatica je bio redovan. I redovno zgodan i jako poželjan. Svaki put kad bi ga vidjela, osjetila bi neku navalu vreline. Nosila je djecu umjesto njega sve do auta. Tamo bi ih posjela, poljubila, mahnula.
Otkačila ti je ona momka u dva poteza: – Ne volim te, ne traži me više. Nije mu bilo jasno, no sačuvao je muški ponos, ništa nije pit’o. Još manje navaljiv’o, jer je primijetio neku promjenu na njoj. Ona se sve više predala djeci, saznavši da im je majka teško bolesna. Kada je ovaj ženu smjestio u bolnicu, ona je odmah uskočila. Neki to zovu prekovremenim radom. Nebitno. Bitno je bilo da djeca što manje osjete da nema ženske ruke u kući, da im ništa ne fali. Kako plemenito od nje, zar ne? Još plemenitije od njega, je li tako?
Tatica nije računao da će to biti tako ozbiljno, sve do jednog jutra kada mu je za kafom rekla da je trudna i da joj ne pada na pamet da se riješi djeteta. Blijedo je gled’o u nju, k’o da je vidio duha. Mislio je da je ovo s njom ublažavanje krize dok mu žena ne ozdravi. Ali, njeno zdravstveno stanje se sve više pogoršavalo. Ljekari su učinili svoje, kraj se nazir’o.  Taj tužni dan je ubrzo doš’o. Djeca su bila još mala, nisu ni shvatala. Zato su imali nju. Vaspitačicu, i tetu koja s njima ide kući i spava u tatinoj i maminoj sobi. Samo su jednom pitali tatu da li im je teta sada nova mama. Prešutio je. Nekako ga bilo stid maksuma.
Naš fini običaj je da se ožalošćenoj porodici ode na izraze sućuti, da im se nađe pri ruci, nešto skuha, donese… Prvi koji se odmah pojavio na vratima bio je onaj njen bivši. Premrla je od straha. U glavi je samo prebirala čime da ga zbriše s lica zemlje. Bio je jedini svjedok neke njene prošlosti, i čim joj se prikaz’o u hodniku stana, osula je, šapatom paljbu po njemu. U stanu je bilo mnogo ljudi koji su došli nakon sahrane.
Nije mogla vikati, a da je bilo drugačije, sve bi mu nakitila, onako sočno. Staj’o je u hodniku i očima nije mogao vjerovati. Šta ona radi tu? Skupio je snagu, priš’o joj i samo rek’o: – Odakle ti ovdje? Gledao je uz nju, pa niz nju. Stomačić se već nazir’o. Bilo mu je jasno što mu se zet redovno izvlačio kad god bi nazv’o, u želji da dođe da vidi djecu. Sada je spozn’o sve. Dakle, to je njegova nova. A njegovim sestrićima maćeha. Smučila mu se. Doslovno. Kada ga je pitala šta on radi tu, rekao je da valjda ima pravo doći u kuću svoje tek sahranjene sestre. Umalo nije pobacila. Možda i bi da se nije pridržala za zid.
Okrenuo se i tiho izaš’o. Nikada više nije zvao bivšeg zeta na kaficu i druženje. Nikada više tuda čak nije ni proš’o. A njih dvoje; trajalo je to vrlo kratko. Nisu se čak ni vjenčali. Nakon što je „tugovanje” za suprugom prošlo, ispalio se u Švedsku kod svoje familije. Pobjeg’o od prošlosti, nove žene i djevojčice koju mu je rodila.
Pobjeg’o iz začaranog kruga u koji je uletio ni sam ne zna kako. A ona?
Čaršija ju je poprijeko gledala, osuđivala je, likovala kad ju je ovaj kilomud ostavio bez riječi, iskrao se k’o lopov iz vlastite kuće da joj nije nikad ni razglednice posl’o.
Težak je sama sebi teret sručila na pleća i s velikim ožiljkom na duši ostala da se pita gdje je u životu pogriješila. Prešla je u mali grad, da ne gleda u zemlju dok je neke druge tate koje dolaze po dječicu skeniraju svojim gladnim pogledima.
Danas, ipak, nije sama. S dobro odgojenim djetetom nikad nisi sam. A ona je, čini se, lijepo vaspitala djevojčicu. Ostalo joj iz profesije. Katkad pogleda stari album sa slikama. Razmišlja da otvori privatno obdanište. Ko zna – možda opet naleti neki tatica. Spremajući onaj neuspješni popravni, zapamtila je izreku da se historija ponavlja. A ako je zapamtila, ne znači da je i naučila.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti