Gledaj majku, ženi kćerku. Iver ne pada daleko od klade. Gdje će kruška no pod krušku. Sve tri ove stare narodne mudrosti do kraja se potvrđuju u priči koja slijedi. Priča je već klasika. Ofucana. Ona zgodnjikava nepismena sponzoruša, on karikatura od čovjeka kojeg je ovo ludo vrijeme poremećenih vrijednosti napravilo bogatim biznismenom. Ili, kako on sam sebe zove, bizmmmismenom.
Čovjek mu ne bi dao dvije nacrtane ovce da ih čuva, jer bi i njih izgubio. Ne zna se obući kako treba, ne zna hodati, fond riječi mu je 13,5 (ovo “i po” su izvedenice nekih neartikuliranih poluglasova). U biti, on je jadna dobričina. Lako i suzu pusti. Emotivac koji se napije kad mu je teško, pa dijeli pare i plače, sjećajući se trivijala poput ove – kako mu je rahmetli nana uganula nogu pod kruškom, jer se prepala kad se zrela kruška otkinula i tresnula pored nje. Nana mislila: počelo je!
Pakao je proživio i preživljava zbog te svoje sponzorušice. I sa ženom, i s djecom, i s braćom, i s prijateljima, i s poslovnim partnerima… Eto, svi ga sekiraju, osim nje.
A ona sklona svemu i svačemu. Pa, osim što je sponzoruša, voli i ukrast’, i slagat’, i zavadit’ dva oka u glavi, i manipulirat’, i zaplakat’ kad treba, i prijetit’ ozbiljno samoubistvom, i umilit’ se k’o mačka, a i ostale stvari ona jako dobro zna. Znate koje stvari, da sad ne opisujemo, jer možda ima mlađih čitatelja.
Sva ta igra satkana od ljubavi i strasti ovom smiješnom štrumpfu od bizmmmismena daje smisao života. Da je željen, voljen i poseban. Povjerio se mom i svom zajedničkom prijatelju kako mu je ona jedini razlog za život. Kako mrzi prekoračiti prag svoje vile gdje ga čeka žena s ručkom i djeca. Zna šta mu se kuha za ručak svaki dan – jezici, prijetnje i belaji.
Donose mu pod nos isječke iz novina kako je njegova draga s prijateljicom pljačkala penzionere, kojima bi obećavala prethodno seks. Nabijaju na nos da je mlađa od najmlađe mu kćeri. Prijete da će mu presudit’ da ih više ne bruka po gradu, da će ga premlatit’, otrovat’… Žena plače, kleveće, pada u nesvijest, hitna dolazi…
Sve džaba, kako priča ovom našem zajedničkom prijatelju, oni ne razumiju kako je njemu – samo ga sekiraju i sve više mu se gade i tjeraju ga da donese odluku da ode od njih zauvijek. Pa nek’ priča i čaršija, nek’ oni svi pomru ako treba. I, zamislite gdje nalazi oduška. Kod majke i bake ove sponzorušice s podebljim kriminalnim dosjeom.
Priča kako ga one uvijek lijepo dočekaju. Kako je njena majka razumna žena, koja razumije ljubav. I nije mu jasno kako čaršija može tako bezočno lagat’ o njenoj majci da je kurva, kad je to jedna fina žena i borac u životu. I navodi kako mu je baka najmilija. Kaže:
– Jarane, ja kad tamo dođem kod njih, onako nasekiran od onih mojih hahara, one mene tako fino relaksiraju. Te de prilegni. Ja prilegnem, pokriju me da ne ozebem. Ma to na prstima sve hoda dok ja spavam. Pa kad ustanem fino: ho’š kahvu, ho’š ručat, ho’š čaj, ho’š da ti skoknemo po baklavu. Znaju da volim baklavu najviše od kolača. Pa fino vode razumne i mudre razgovore. Sve klimaju glavom. Kulturne i moderne žene. Razumiju da sam nesretan u braku, da im volim kćerku. A vide i da sam ja čovjek s karakterom, svjetski. Jest baš tako su mi rekle. Nisam ja bekan da nasjedam na čaršijske priče o njima. Pa baka sve na njih dvije da me ne smiju sekirat’, da mi je dosta sekiracije na poslu i kući. Natjera ih da mi cipele svežu kad me uhvati ovaj moj giht. Kaže da sam zalužio. Ma, ljepota jedna.
Sluša to ovaj naš zajednički prijatelj, odmahuje glavom i otpuhuje. Vidi da je blećku džaba da mu išta sad kaže. Samo je promrsio:
– Jest, jest, baš nek su te pokrile da im ne ozebeš.
Dok mi je prepričavao ovu priču za kolumnu, gleda u daljinu i čudi se kako ljudi mogu biti tako glupi i slijepi pored razuma i očiju. A i gluhi pored ušiju, pa da ne slušaju šta mahala priča. A kad mahala priča, to ja’l je bilo ja’l će bit’.
Veli mi zagledan u daljinu:
– Znaš, Indira, meni je nekako najgora ta baka. Kako može gledat’ da joj se unuka taslači s jarećom karikaturom, da nema nikakav problem s tim da je taj lik oženjen, da ima djecu stariju od unuke mu. Da je i njoj staroj tako lova draga. Kako ne misli da je jednom nogom u grobu i da neće ništa ponijet’! Nekako svi mi o tim starim ženama imamo mišljenje da su bile bolje i čestitije od ovih današnjih. Ali, vidiš da je i kurva porodična tradicija. Pa ja, zanat je to i to najstariji. S koljena na koljeno, a kad zatreba i na oba koljena.
Indira Kučuk-Sorguč