Posljednjih godina sve više mladih žena upisuje i završava studije iz takozvanog STEM (science, technology, engineering i mathematics) područja. Područje interesiranja Elme Lagumdžija, Anide Mumić, Nine Okić, Valide Hamidović i Mirele Hamzić su automatika, robotika, računarski kod, softverski bugovi, mobilna telefonija, kompjuterske mreže i biznis koji pokreće tehnologija. Donosimo pet priča o pet sjajnih, pametnih, mladih žena koje su odlučile voditi nešto drugačije karijere. Karijere o kojima mnogi muškarci mogu samo da sanjaju.
Godine 1940., u Bosni i Hercegovini je bilo tek 700 građana s fakultetskom diplomom. Procenti nepismenih bili su zastrašujući. Oko 85 posto stanovništva, a čak 95 posto žena, nije znalo čitati i pisati. Škole su bile rijetke, a u njima je bilo jako malo mladih žena. Uoči Drugog svjetskog rata, tek dvadesetak žena u BiH je imalo završene univerzitetske studije. Danas je situacija mnogo bolja, nepismenost je daleko manja, a u BiH živi stotine hiljada fakultetski obrazovanih žena. Dok je prije osam decenija u BiH radilo svega nekoliko fakultetski obrazovanih žena, zaposlenih u školama, sudovima ili u apotekama, danas naša zemlja može biti ponosna na svoje doktorice, novinarke, advokatice, ekonomistice, ali i inžinjerke. Posljednjih godina sve više mladih žena upisuje i završava studije iz takozvanog STEM (science, technology, engineering i mathematics) područja. Uposlenice kompanije InfoBip iz Sarajeva, Elma Lagumdžija, Anida Mumić, Nina Okić, Valida Hamidović i Mirela Hamzić, žene su čije su područje interesiranja automatika, robotika, računarski kod, softverski bugovi, mobilna telefonija, kompjuterske mreže i biznis koji pokreće tehnologija. Donosimo pet priča o pet sjajnih, pametnih, mladih i lijepih žena koje su odlučile voditi nešto drugačije karijere. Karijere o kojima mnogi muškarci mogu samo da sanjaju.
Elma Lagumdžija, software inžinjerka
– Razmišljajući o svom budućem pozivu, vidjela sam se kao glumica i gitarista. Vođena tim, moj san je bio da upišem neku umjetničku akademij. Međutim, počela sam da se bojim da bih time mogla da sebe osudim na uzak spektar zanimanja kojima mogu da se bavim. Kako sam oduvijek voljela matematiku i nije da mi nije išla od ruke, tako sam odlučila da upisem Elektrotehnički fakultet. Nikada se nisam pokajala zbog toga. I danas bih to isto uradila. ETF mi je donio dobra poznanstva, dobra druženja – kaže Elma i napominje kako ne vidi toliko razlika između žena i muškaraca u ovom sektoru. Možda i stoga, govori, što radi u tom okruženju, i što cijelu stvar može promatrati iz druge perspektive.
– Na ETF-u ima jako malo žena, to je činjenica. U mojoj grupi, od trideset studenata, možda su bile tri djevojke. Ne znam zašto je to tako, možda zato što one koje su u situaciji u kojoj sam ja bila, ipak upišu glumu i likovne umjetnosti. Kada sam upisala ETF, moj tata je svima govorio: „Imam super-pametnu kćerku“. Mene je tada komšinica zvala da joj zamijenim sijalicu, tako neki zamišljaju studij elektrotehnike. Također, većina ljudi misli da je to teško i onda bude pitanja kako si ti to uspjela i kako si to završila. Ali, koliko radite, toliko ćete i dobiti nazad.
Od hiljadu žena koje završe fakultet, govori Elma, samo njih 29 završi tehničke smjerove i samo njih tri se zaposle u struci.
– U ovim naukama trebamo žene. Sve što mi proizvodimo koristit će i muškarci i žene i ako nemamo žene u tom sektoru, proizvodi neće biti prilagođeni ženama. Koliko god su žene i muškarci jednako sposobni, različiti smo. Različito razmišljamo i različito pristupamo poslu. Postoji mnogo stvari koje žensko oko može uočiti prije muškog, postoji potreba da se radi više stvari odjednom u čemu su žene uspješnije, postoji želja za stalnim napredovanjem, pa nema razloga da žene bježe od nauke.
Valida Hamidović, software inžinjerka
– Ja sam uvijek bila dobar učenik, odgovorna i vrijedna, išla sam na sva takmičenja, sekcije, sve što jedan standardno dobar učenik radi. Međutim, kada sam trebala da donesem odluku o svom budućem zvanju, bila sam totalno neodlučna. Razmišljajući o svom životnom pozivu, uvijek sam željela da nešto pravim, pa sam imala faze kada sama željela da budem frizerka ili make-up artist, a dugo me je držala želja da budem arhitektica. U drugom razredu pored redovne gimnazije, upisala sam vanredno i tekstilnu školu, jer sam željela da budem modna kreatorica i morala sam znati krojiti. Ipak, u mojoj kući je nekako zavladao „It lobby“, neki rođaci su se već bili otisnuli u informatičke vode, pa su me nagovarali da upišem nešto posle čega ću moći da nađem posao gdje se dobro zarađuje, gdje su dobri uslovi i u području gdje nije teško naći zaposlenje. Gledali su te neke površne stvari, a ono što je mene posebno privuklo, mene koja ništa nisam znala o programiranju, jeste da mogu iskoristiti znanje iz matematike, da pritom bude kreativno i zanimljivo, da mogu ostaviti neki svoj pečat i da mogu na to da budem ponosna – govori Valida, koju je želja da zamisao provede u djelo dovela do Prirodno-matematičkog fakulteta.
– Dok sam studirala, svi su mi govorili: „Svaka čast, bit ćeš profesorica, to je pravo zanimanje za ženu“.Nikada nisam ni razmišljala da li je ovo muški ili ženski posao. Za mene su svi poslovi “ljudski“ – govori nam Valida i napominje kako se nikada nije pokajala zbog zanimanja koje je izabrala.
– Sretna sam jer sam ostala u ovom poslu. Biti žena u ICT sektoru je isto kao i biti muškarac u ICT sektoru. Nisam neko ko poslove preterano dijeli na muške i ženske, i nisam neko ko je zainteresovan za tradicionalne stereotipe, ali ako bismo isticali razlike u našem pristupu radu onda mogu reći da je programiranje zaista posao u kome je strast, želja za podučavanjem, upornost i “drama“ tražena, pa mogu reći da je biti žena u ICT sektoru poželjno.
Mirela Hamzić, Viša inžinjerka optimizacije procesa
Prvi posao Mirele Hamzić je bio posao sistem inžinjerke, što podrazumijeva dizajn, instalaciju, konfiguraciju i održavanje IT sistema, koji se sastoje od servera, storagea, mrežne opreme i sličnog. Međutim, s vremenom su, kaže, do izražaja došle njene organizacijske i upravljačke vještine, tako da je njena karijera krenula u smjeru projekt managementa. Danas radi na poziciji inžinjera optimizacije procesa.
– Uvijek sam znala šta trebam studirati, ne samo zato što me zanimalo kako sistemi rade, iskreno, nisam u tom periodu previše razmišljala o tome, nego iz razloga što sam apsolutno bila “luda” za matematikom. To je moja prva ljubav iz osnovne škole, koja je rasla i kroz srednjoškolsko obrazovanje. Oduvijek me interesiralo rješavanje problema. Rješenje problema je za mene ogromna satisfakcija i uživam u tome. Što je teži problem, još je veće zadovoljstvo kada ga riješimo. Nisam razmišljala na način da postoje muški i ženski fakulteti, Elektrotehnički fakultet je bio prirodna opcija za mene, gdje sam odabrala telekomunikacijski smjer. Ako volite rješavati probleme, imate strast prema IT-u, želite konstantno učiti i napredovati, definitivno preporučujem da odaberete ovaj put – govori Mirela.
Nikada se kao žena, kaže, nije osjećala manje vrijednom jer radi ovaj posao. Pokušava se sjetiti nekih situacija u svom poslu u kojima bi neko s druge strane očekivao muškarca.
– Ima jedna zanimljiva priča iz jedne od regija sa kojim radimo unutar kompanije. Često mi se u mailovima obraćaju sa „Sir“ ili gospodine, samo zato što očekuju da taj posao s druge strane radi muškarac. Ispravim ih nekad, nekad ne, zavisno od situacije, na kraju je najbitnije da se posao završi – kaže Mirela.
Anida Mumić, inžinjerka optimizacije procesa
– Kao mala, s tatom sam rado provodila vrijeme u garaži eksperimentirajući sa pokvarenim kućanskim aparatima, šarafima i alatima i tu se možda u meni javila volja da radim u životu neke stvari koje meni kao djevojčici možda nisu prirodne. Kao djevojčica željela sam da budem grafička dizajnerica, potom modna dizajnerica, ali sama sam tokom srednje škole naučila da šijem i crtam i to je zadovoljilo moju znatiželju. Kada je poslije matematičke gimnazije došlo vrijeme da razmišljam o fakultetu, shvatila sam da bih voljela probati nešto što sama ne mogu da naučim – govori Anida i prisjeća se svog prvog predavanja na fakultetu.
– Na jednom od prvih predavanja na ETF-u, profesor je pitao koliko nas je studentica u grupi. Nas pet je diglo ruku. Zatim nas je pitao: „Zašto ste ovdje? Zašto ne idete kući i ne pravite ručak?“. Mi smo bile iznenađene ali na kraja sata profesor je rekao: „Vas pet ćete ovaj fakultet prve završiti zaposliti se“. Mislim da je to bilo motivirajuće s njegove strane, jer je u nama probudilo dodatnu želju i snagu da učimo – kaže Anida i s mnogo duha prepričava i dane kada je dobila zaposlenje.
– Moja ljubav prema matematici s fakulteta se nekako preselila na mobilne mreže. Karijeru sam željela provesti na terenu: da postavljam bazne stanice, analiziram radio saobraćaj i gradim mobilnu mrežu. Međutim, kada sam počela raditi prvi posao u telekomunikacijskoj kompaniji, nisam baš dobila poziciju koju sam željela. Prvo radno iskustvo je bilo u timu od 12 kolega tehničara. Brzo sam savladala posao na terenu na kojem je bilo zaista živopisnih iskustava – od zavlačenja po podrumima i traganja za telefonskim paricama do projektovanja TK mreža i izgradnje poslovnih odnosa sa klijentima. Poslije zaršenog pripravničkog staža sam shvatila da život nisu samo kablovi i parice i da trebam da učim više o struci. Na nagovor jednog kolege, prešla sam u odjel investicija.
Prvi projekat je bio veliki i doista komplikovan. Došla sam na sastanak kao projekt menadžer da upoznam tim sa projektom. Sjećam se da me je jedan stariji kolega inženjer na sastanku pitao: “Mala, a ti si tu da pišeši zapisnik?“ – simpatično se prisjeća i dodaje: Bilo je teško ispočetka, znala sam i oplakati poslije takvih sastanaka ali postepeno starije kolege su promijenile stav kada su shvatili ulogu projekt menadžera na projektima.
– Ljudi stvore predrasude o vašem opslu, poziciji i vama kao ličnosti bez da znaju jedno slovo o vama. Bila je to teška spoznaja ali motivacija da još više učim. Vjerujem da su ljudi vrijedni onoliko koliko rade i koliko se na kraju trude – kaže Anida i pojašnjava otkud sve veći broj žena u ovoj industriji.
– Mislim da se to samo nekako isprofiliralo. Žene su, jednostavno, vidjele potencijal da doprinesu razvoju industrije. Sve se sada mijenja pa i kolektivna svijest. Popravljamo se.
Nina Okić – Inženjerka za telekom rješenja – Voice
Moja prva zamisao kod automatike je bila robotika. Kao mala sebe sam zamišljala kao osobu koja će praviti robote, kada pritisnem tipku na kompjuteru, odmah ću znati šta se tamo dešava na displayu. Poslije završenog fakulteta, bilo mi je žao ne probat raditi na polju automatike. Ali, danas radim u odjelu „Telecom Solutions“, na poziciji Telecom Expert za Voice uslugu, koja je u principu spoj biznisa i tehnike, i koja mi je otkrila nove izazove i mogućnosti. Danas radim u odjelu „telecom solutions“. Moj posao je spoj biznisa i tehnike. Nakon završenog fakulteta, bojala sam se da nemam dovoljno znanja niti iskustva, ali vremenom i stečenim iskustvom, shvatila sam da je ETF ustvari mene naučio načinu razmišljanja, načinu pristupa nekom problemu, što je osnov svega. Prije svega imala sam podršku roditelja i prijatelja. Na fakultetu su bile samo četiri djevojke i dvadesetak muškaraca, ali se razlike nisu uočavale, osim da su djevojke čak bile vrijednije i organizovanije. Žene sve više uviđaju da radom i trudom mogu sve postići, tako da su rezultati evidentni.
Ja sam zadovoljna svojim izborom i roditelji su uvijek bili ti koji su me podržavali. Kada se nauči pravi pristup onda sve ide lagano.
Kao žene – inženjeri, nekako smo konkretne. Za žene se često kaže da često idu previše u detalje, a inženjerke su po meni dosta konkretne, uvijek od jedne stvari imaju dvije mogućnosti, onda se to tako i grana. „Ili je ili,“ onda idemo korak po korak, konkretizacijom do rješenja. Tako ja sebe opisujem.
Jako je lijepo biti žena u IT sektoru, ja se osjećam prihvaćeno, zadovoljno i vidim da se žene nekako bude i da su sveprisutne.
Foto: Admir Kuburović