Željan Rakela: Na motoru sam obišao cijeli svijet

Piše: Redakcija

Zamislite da prolazite kroz Pakistan u trenutku dok hapse Bin Ladena. Da prolazite kroz Siriju dok u njoj ispod površine ključa Arapsko proljeće. Da prolazite s jednog kraja Amerike na drugi, bez stajanja. Znate li kako je voziti s jednog kraja Australije na drugi, kroz 3.000 kilometara pustinje gdje nećete sresti ama baš nikoga. Sve to na dva točka, s vjetrom u kosi i vjerom da ćete se kući vratiti živi, zdravi i u jednom komadu. Splićanin Željan Rakela (42) na motoru je proputovao više od 300.000 kilometara, kroz 100 zemalja, proživjevši nevjerovatne avanture, od prolaska kroz najneobičnije granične prijelaze, preko preživljavanja stravične saobraćajne nesreće u sibirskoj divljini, do bliskih susreta s krokodilima, tokom vožnje kroz toplije, južnije krajeve. Gospodin Rakela, inače uspješan privatni poduzetnik i vlasnik zaštitarske agencije, te kick-box trener, koji živi za dvotočkaše i avanturu na cesti, od malih je nogu vezan za motore. S njim smo razgovarali na promociji njegove knjige “300.000 kilometara avanture”, održane prije nekoliko dana u kultnom sarajevskom rockerskom okupljalištu “The Pub”.

 Splitski đir

– Motori su sastavni dio života u Splitu, uz sav taj čuveni splitski đir. Mnogo je bajkera u Splitu, to je naš način života. Motor je za nas nešto posebno. Od malih nogu me otac vozio na svom MZ –u, tako mi je ostala utkana ljubav prema tim motorima i pored svih prijeloma, padova i svega što sam preživio, umirao sam u bolnici sve zbog motora, ali i dalje sam na točkovima i dalje vozim. Kako kaže svećenik kojeg sam upoznao u Nepalu: “Zbog lude glave, cijelo tijelo padne” – kaže Željan.

Šta to tjera čovjeka da u sedam godina pređe pet kontinenata i 300.000 kilometara, da podnosi maltretiranja i čekanja na granicama, birokratiju, drumske razbojnike, tropske vreline, sibirske hladnoće? Da troši i živce i zdravlje kao i novac, jer vožnja motociklom je skup sport, pitam ga.

– Naprijed me vodi prilika da upoznam nove ljude, kulture, da se snađem u vremenu i prostoru. U avanturu me, prije svega, vodi bijeg od ove svakodnevice – iskren je ovaj zaljubljenik u motocikle.
Na dugim, neizvjesnim ali inspirativnim putovanjima, može se sve doživjeti, no za ovog hrabrog i radoznalog čovjeka, sve to predstavlja jedno bogato iskustvo.

– Poslanik Muhammed je rekao: Ne pričaj mi koliko si obrazovan, nego koliko si svijeta vidio. To je jedna velika životna škola, tu morate biti tolerantni, morate osjetiti glad i žeđ i sve patnje, da biste došli kući, da biste više cijenili ono što imate.

Svaki motorista koji vozi mora biti spreman na sve, da danas–sutra, ne daj Bože, može poginuti, ostati trajni invalid. Mi smo jako ranjiva i rizična skupina, i motoru se mora postupati s velikim oprezom, gas treba pažljivo dozirati kao i brzinu, nikako ne miješati alkohol i vožnju, obavezno nositi zaštitnu opremu. Neki mi kažu da sve ovo radim bezveze, da bespotrebno riskiram život, a i mi u tome uživamo, jednako kao planinari, kada osvajaju velike planine i riskiraju, ali jednostavno ako je život dosadan, onda malo i riskiraj – vjeruje Rakela.

Željan je bajkersku noćnu moru doživio u Sibiru. Hiljade kilomatra od civilizacije i doma ležao je povrijeđen i polomljen na cesti usred šume.

– Kraj grada Kanska, na granici Rusije i Mongolije, 8.000 kilometara od Splita imao sam sudar s autom. Taj gospodin me nije vidio, izlazio je iza jednog kamiona, slomio mi je koljeno i prste na nozi, međutim, uspio sam se izvući i nakon šest dana stigao sam u Zagreb, gdje sam se operisao – sjeća se Željan jednog od najgorih dana u svom životu.

U tim momentima, ovaj majstor borilačkih vještina, osjetio je za njega pomalo neobičnu emociju. Bio je to strah.

– Sigurno da mi nije bio svejedno. Nije mi bilo ugodno biti na tom asfaltu polomljen, krvarim i razmišljam što mi sve to treba. Ali kasnije, nakon operacije, ponovo sam na motoru i ponovo vozim. Jednom sam živ, ja ovo volim. To sam jednostavno ja – kaže on.

Na motoru je prešao i Bliski istok, taj nestabilniji dio svijeta, gdje decenijama iz dana u dan loše vijesti sustižu jednu drugu. Revolucije, pobune, teroristički napadi, slabe i korumpirane vlade, sve je to tamošnja svakodnevica. Preko trusnog tla, gdje ništa nije sigurno, Željan Rakela je prešao na dva točka.

Priznat ću da me je u tim zemljama ponekad bilo strah, ali strah je taj koji vas vuče naprijed. Svako se od nas želi s nečim pohvaliti da je negdje bio. Ako sam bio u Španiji ili Francuskoj, to nije neka težina, ali ako ste bile u Siriji, Pakistanu ili Jordanu, onda to ima neku težinu. Kod nas motorista – avanturista ljudi to poštuju. Desi vam se da se nekada nalazite i po dva dana na graničnom prijelazu, ali ako ste putnik, morate biti tolerantni i biti spremni na takve stvari – vjeruje on.

Od lošeg uvijek postoji gore, a najgore mjesto gdje se jedan motorist može naći vjerovatno jeste Pakistan. Tamo se zadesio u trenutku kada je ubijena bivša premijerka Benazir Bhutto.
Pakistan je jedna od najgorih zemalja za vožnju i jedna od najopasnijih. Afrika je već iskomercijalizirana, tamo ljudi stotinama godina idu turistički. Međutim, ko ide u Pakistan kao turist? Niko. Ljudi tamo baš i nemaju osjećaj prema turistima, međutim, za razliku od njih, Iran mi se strašno „svidija“. Nigdje nisam stao da me nisu počastili, da nisam imao gdje prespavati. Iranci su najbolji ljudi koje sam upoznao na svim svojim putovanjima – kaže naš sagovornik.

Pustoš Australije

A koliko put može biti dalek, Rakela se uvjerio u Australiji, zemlji veličine Evrope, gdje pojedine dionice cesta iznose i po 3.000 kilometara. Tokom tih putovanja, pored ceste je nemoguće sresti bilo koga. Samo zmije otrovnice, rastopljeni asfalt i ne baš susretljive vozače najvećih kamiona na svijetu, dugih čak 58 metara. Kada je Željan upoznao jednog od njih, vozač mu je rekao da mu ne bi stao kada bi ga kao kao motoristu ugledao povrijeđenog. Vozač kamiona je smatrao da samo lud čovjek na motoru može krstariti pustinjom. Rakela je šoferskoj logici uradio još nešto neshvatljivo. Na put kroz divljinu Australije krenuo je bez satelitskog telefona, jedinog sredstva za komuniciranje u tom kraju Kontinenta, bez kojeg svaka nezgoda znači smrt.

– Voziti motor kroz divljine Australije jako je interesantno. U toj sam pustinji smislio jednu pjesmu jer više nisam znao šta ću sa sobom. I Mojsije je otišao u pustinju 40 dana. To je i Isus napravio. Čovjek drugačije razmišlja kada je dalako od svih problema. To je veliki period, razmišljaš o svim stvarima o kojima inače ne razmišljaš u normalnom urbanom životu. Tako da ni sam sebi nisam vjerovao kada sam smislio jednu pjesmu koja kaže: “Mnogi su me vjetrovi tukli, mnoge su me kiše prale, mnoga su me sunca grijala i mnogi su mi asfalti kosti lomili i kožu derali, ali ja i dalje vozim”.

Na tim opasnim i nevjerovatno dugim putovanjima, Željan je ponekad imao veoma zanimljivo i ugodno društvo. Udvoje je uvijek lakše, naročito kada se putuje na dva točka. Uz njega je bila njegova nekadašnja djevojka, a danas supruga.

– Išla je sa mnom na tri putovanja. Otkako smo dobili kćerkicu, više ne ide. Super ju je bilo imati na takvim putovanjima uz sebe. Bili smo zajedno na putovanju kroz Ameriku, Kanadu i Meksiko. Bila je sa mnom kada sam putovo kroz Egipat, Siriju, Jordan, Izrael i Tunis. Moram priznati da se odlično ponašala na putu. Prolazili smo zajedno i po 1.800 kilometara – sjeća se avantura koje je preživio u društvu voljene žene.

Solidarnost je filozofija bajkera i temelj njihove subkulture. Svi za jednog jedan za sve. Niti jedan bajker neće ostaviti drugog bajkera. Nažalost, motoriste prati i pomalo “zao glas” , prije svega zbog holivudskih filmova koji ih portretiraju kao opasne i problematične ljude.

– Među motoristima vlada velika solidarnost i kada vas ljudi vide na motoru, svi vam žele pomoći. Ipak, bajkeri imaju loš imidž zbog nekih filmova i grupa kao što su Hells Angles, ali sve zavisi od vas, hoćete li biti Hells Angels, ili nešto drugo. Motoristi širom svijeta mnogo rade, učestvuju u humanitarnim akcijama i mnogo pomažu. Lično sam prijatelj i s nekim iz Hells Angelsa i imam ugodna iskustva s njima. Neko možda nema lijepa iskustva s njima, ali za sada nisam primijetio te neke probleme – uvjerava nas Željan.

 Avionska karta za motor od Amerike do Londona 1.900 dolara

Njegov hobby jako mnogo košta, od samog motocikla, do goriva, guma, rezervnih dijelova, te transporta samog dvotočkaša. Avionska karta za njegov “bajk” od Amerike do Londona košta 1.900 dolara i to samo u jednom pravcu.

– Sve košta, ali na to ne gledam na taj način. Nije to skupo. Mnogi imaju poroke, troše na kocku, na drogu, neki na piće, na duhan, ja nemam nikakav porok, uštedim, vozim i ljudi mi po putu pomažu. Najveći trošak su avionske karte, one međukontinetalne, ali, kada negdje dođete sa svojim motorom, ljudi i to cijene, dočekaju vas prijatno, daju vam spavanje i hranu što je najvažnije, upoznajete nove ljude.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti