Stari Kelti su 1. novembar slavili kao početak nove godine, a proslava je bila posvećena bogu Sunca, ali i gospodaru smrti (Samhainu). Vjerovali su da za punog Mjeseca, a najčešće noć prije Dana mrtvih, mrtvi napuštaju svoje grobove, te nakratko opet dolaze na Zemlju i posjećuju svoje domove, zbog toga su se živi, prestrašeni mogućnošću susreta s mrtvima, prekrivali zastrašujućim maskama i stvarali veliku buku. Tako je počela priča o Noći vještica.
A ko su one, ustvari, bile? Hiljadu godina unazad, ljudi su bili prisiljeni živjeti mnogo primitivnijim životom, bez luksuza moderne medicine i tretmana koje danas poznajemo. Razboljeti se značilo je boriti se za život. Liječiti su znali rijetki. Bile su to žene koje su poznavale ono što se danas naziva homeopatskim tertmanom te koje su mudro koristile prirodom dane darove iz biljnog svijeta.
Ona koja je mudra
One su porađale žene, radile pobačaje, bile su medicinske sestre i savjetnice; farmaceutkinje, kultivirale su ljekovito bilje te razmjenjivale tajne njihove upotrebe. Bile su i primalje, putujući od kuće do kuće, od sela do sela. Stoljećima su žene bile liječnice bez diploma, učeći jedna od druge te prenoseći vlastita iskustva i znanja s komšije na komšiju, s majke na kćer. Ljudi su ih nazivali ‘mudrim ženama’, a vlasti vješticama i šarlatankama.
Kako se kršćanstvo proširilo diljem Evrope, svećenstvo se osjetilo ugroženim od postojanja učenih žena, koje su znale kako pomoći ljudima u nevolji. Crkva je smatrala da pomoć mora doći iz redova svećenika, zbog čega se svi iscjelitelji optužuju za herezu, bivaju zatvarani, mučeni i proganjani. Njihova optužba je poštovanje Vraga.
“Wicca”, odnosno u prijevodu “ona koja je mudra, ona koja zna” od najveće pomoćnice u nevolji postaje neprijatelj kršćanstva, koja zbog “zlog čarobnjaštva i poganskog obožavanja zaslužuje najgoru moguću kaznu”.
Papa Grgur IX odobrio je ubijanje vještica u 13. stoljeću, nakon čega početni hir prerasta u progon i mučenje hiljade žena, ali i veliki broj muškaraca. Godine 1484. papa Inocent VIII izdaje bulu, utvrdivši da vještice zaista postoje a da svako ko drugačije vjeruje mora biti optužen za herezu, nakon čega počinju biti mučeni i zatvarani svi oni koji su bivali samo sumnjičeni da se bave čarobnjaštvom.
Stvaranje koncepta obožavanja vraga od Crkve podredilo je mnoge kršćane i učinilo ih poniznijim i lako dostupnijim. Tradicija wicca čarobnica podrazumijeva otvorenost i poštovanje za znanje ovog i onog svijeta, svih tajni koje se odnose na čovjeka, zbog čega je predstavljala direktan izazov za Kršćansku crkvu. Samo jedan ženski lik bio je odobren od Crkve. Bila je to Djevica Marija, a kažnjeni su svi oni koji su se na njen spomen sumnjivo osmjehivali. Krajem 17. stoljeća suđenja i progoni su završili, a oni koji su se u tom trenutku nalazili u zatvoru, ako su mogli platiti hranu koju su dobili dok su bili zatvoreni – bivali su pušteni. Najteži slučajevi zabilježeni su diljem Španije, Engleske, Italije, Belgije, Njemačke i Holandije.
Ipak, ostao je strah. Praksa wicca nastavila je biti opasnost oko koje je s godinama ispleten veo tajnovitosti i legende. Mnogo je folklornih detalja usko povezano uz drevni festival Samhain (proslava koja se održava na kraju sezone žetve), tokom kojeg su se vještice mazale melemom, kako bi im koža bila svježa i sjajna. Metle su nosile sa sobom, ali ne da bi s njima letjele, već kako bi očistile prostor za dostojno liječenje pacijenta. Postoje i mnoga praznovjerja o crnim mačkama koje su često povezivane sa zlom, mističnom pojavom, kako u vjeri, tako i u svim granama umjetnosti.
Čarobnica Hekata
Savremene vještice su uvijek bile popularna tema u pričama, mitovima i legendama, u novije vrijeme imamo pouzdane dokumentirane dokaze o stvarnim, ali i izmišljenim pripadnicama reda vještica. Govorimo li o biblijskim, mitološkim ili folklornim vješticama, poznate su vještice iz Endroa (iz starozavjetne priče o kralju Šaulu, koji uz njenu pomoć priziva duha pokojnog Samuela), čarobnica Hekata, inače poštovana u staroj Grčkoj, Medeja, Kasandra, ali i slavenska nekromatkinja (ona koja priča s mertvima) – Baba Jaga. Gotovo slijepa, velikih grudiju, opasna i s prijetećim pogledom, Baba Jaga je i pomagačica i neprijateljica. Čest je lik ruskih bajki i savremene književnosti. Živi u kolibi, postavljenoj na kokošijim nogama, kako i dolikuje jednoj mitološkoj figuri.
Stvarne wicce iz razdoblja srednjeg vijeka i renesanse poput Janet Ursule Southiel poznatije kao Majke Shipton, čuvene su po svojim proročanstvima. Majka Shipton je bila Nostradamusov savremenik, a njene predikcije i vizije danas se čitaju s divljenjem. Vračara grotesknog izgleda i deformiranog tijela predvidjela je automobil, avion, ratne brodove…
Svojom pameću i lukavošću čak je izbjegla lomaču. Iz istog razdoblja poznat je i Heinrich Cornelius Agrippa von Netsheim, njemački ljekar, filozof i astrolog, koji je vrlo oštro napadao skolastiku i crkvene dogme, zbog čega je proglašen heretikom. Iz kasnijeg razdoblja, to jest 18. stoljeća, poznata je kao “borbena vila” ili “bijela vještica” Joan Wytte iz Cornwalla.
Stoljeće kasnije javlja se utjecajan okulist i ezoteričar Eliphas Levi, dok je u 20. stoljeću najpopularniji Aliester Crowley, engleski književnik, okulist i astrolog. Danas se smatra osnivačem modernog sotonizma. Pjesnik Yeats prozvao ga je degenerikom, žuta štampa pisala je o njemu kao o najvećem postojećem zlu, a kod kuće mu je rođena mater dala nadimak “zvijer”. Ono što je pak Crowley najviše zagovarao bio je pretjerani hedonizam.
Tako se njegov “Dnevnik uživaoca droge” smatra pretečom “Trainspottinga” Irvina Welsha. Uz njega je važno spomenuti i Antona Szandorora LaVeya, američkog pisca i osnivača Sotonističke crkve. Od još živućih, poznatih pripadnika rastuće wicca religije, javnost je upoznata s Margot Adler, autoricom knjige “Drawing Down the Moon”, u kojoj progovara o neopaganizmu u Americi.
[nggallery id=324]
Cjelokupni članak pročitajte u 870. broju magazina Azra…