Sarajevska učiteljica i književnica Elmira Helać-Mekić do sada je izdala dvije knjige „Kamen“ i „Kaldrma“, za koje je upriličila više od 40 promocija, a uskoro će promovirati i svoju zbirku basni „Horozgrad“, čiji je cilj da educira djecu o prevenciji vršnjačkog nasilja. Tako je Elmira kroz svoj dugogodišnji rad spojila dvije ljubavi; ljubav prema pisanju i edukaciji.
– San da postanem učiteljica ostvario mi se prije više od 20 godina, dok je želja da za djecu uradim nešto trajno, nešto što će im proširiti vidike, rezultirala objavljivanjem romana „Kamen“ i „Kaldrma“, a ubrzo i basni „Horozgrad“. Ilustracije za basne radi umjetnica Enesa Ustamujić. Želimo djeci ponuditi nešto novo, zabavno i edukativno. San iz djetinjstva se ostvario, postala sam književnica, a inspiracija za moj književni rad su djeca – kaže Elmira i dodaje kako će jedna od basni biti pretočena i u lutkarsku predstavu.
– Knjiga uskoro izlazi iz štamparije i nadam se njenoj skoroj promociji. Glumica Vedrana Božinović i profesor Sabit Agić, već su uradili dramatizaciju jedne od basni i u toku je finaliziranje pozorišne predstave. Sabit će uraditi lutke, i bit će to jedna lutkarska interaktivna predstava. Načelno smo se dogovorili da bismo predstavu mogli prezentirati djeci u septembru. Od knjige nemam posebna očekivanja, jer ono što sam željela, postigla sam s prva dva romana, a to je izmamiti dječiji osmijeh, privući ih knjizi i odvući ih u biblioteku da se prepiru ko će uzeti posljednji primjerak neke knjige. To je čak i izvan mojih očekivanja.
VRŠNJAČKO NASILJE
O temi vršnjačkog nasilja se posljednjih godina govori sve više, jer to postaje sve ozbiljniji problem. Elmira kaže kako prosvjetni radnici rade mnogo na tome da upoznaju djecu s ovim problemom.
– Vršnjačko nasilje ima mnogo oblika, načina i mogućnosti. To može biti i jedna izgovorena riječ koja povrijedi dijete. Vršnjačko nasilje je često jako teško identificirati, jer su djeca zatvorena. Smatram da će basne doći u pravo vrijeme i ponukati djecu konkretnim primjerima. Svi uposlenici rade na preveniciji, od osnovnih do srednjih škola, međutim, vrlo je bitno početi na vrijeme djecu upoznavati s ovom temom. Ovo će biti ilustrovana slikovnica za uzrast od drugog do šestog razreda. Ilustracijama smo željeli djeci knjigu učiniti atraktivnijom.
Pisanje za djecu zahtijeva veliku ljubav prema njima, izuzetnu kreativnost i odgovornost. Možda imam sreću da radim s djecom. I u meni još živi dijete. Možda baš zato meni nije problem da s aspekta djeteta pišem i mogu procijeniti da li je to što sam napisala komunikativno s djecom, da li će im okupirati pažnju, da li im je stilski prilagođeno, jasno i razumljivo.
Svoje doživljaje Elmirinih knjiga djeca uvijek ispoljavaju na sebi svojstven način, iskreno i kritično.
– Fascinantno je to koliko su djeca iskrena i kritična. Mnogo je simpatičnih situacija s njima. Prve dvije knjige snimljene su na cd-ove u Biblioteci za slijepa i slabovidna lica BiH, te sam to na jednoj promociji i spomenula. Nakon toga se javio jedan dječak koji ne voli čitati i rekao: „Ja bih vas lijepo molio za taj cd. Mene strašno zanima šta se dešava u toj knjizi, ali ja to ne mogu čitati“. Onda sam mu objasnila da ne mogu i da je to za slijepu i slabovidnu djecu. To je dokaz koliko su djeca iskrena.
Djeca uživaju na promocijama i ispunjava me njihov interes, njihova brojna pitanja… Uvijek se trudim da sve djeluje edukativno, odgojno, ali i jako zabavno. Pošto se na promocijama uvijek ja potpisujem djeci na knjige, jedne prilike se desilo da su svi oni došli i potpisali se meni na jednu knjigu. Ta mi knjiga mnogo vrijedi i ne bih je dala nizašta. Nakon svake promocije srce mi je ispunjeno.
Iako mnogi kažu da se čita sve manje, Elmira nije saglasna s većinom. Mnogo je primjera koji joj, kaže, ulijevaju optimizam.
– Ljubav prema knjizi se razvija. Mislim da ako djeci ponudimo neka nova i zanimljiva izdanja, ako se potrudimo da ih okupimo, ponudimo drugačije promocije i približimo im knjigu kroz predstavu, nivo čitanja može biti na mnogo višem nivou.
PARTNERSKI ODNOS
Elmira u prosvjeti radi duže od 20 godina. Naglašava kako su se način rada i pristup godinama mijenjali, ali njen odnos prema djeci nije nikada.
– Svoje učenike, svoju djecu, jako poštujem. Zovem ih mali veliki ljudi. Trudim se da ih sve upoznam, da ih cijenim takve kakvi jesu, da ispoštujem sve što obećam i kažem. Nikada ih nisam iznevjerila. Trudim se da s njima imam partnerski odnos, da se u svemu dogovaramo. Po prirodi sam izuzetno vesela i temperamentna. Sjećam se jedne anegdote kada je kolega mom odjeljenju u višem razredu došao kao razrednik. Jedan dan dolazi mnogo ljut, jer su ga baš umorili, djeca kao djeca, nestašni, i kaže mi: „Majke mi, ova djeca su ista ti. K’o da si ih ti sve rodila“ – priča Elmira i dodaje da djecu uči da govore ono što misle, da znaju da ne postoji glupo pitanje, niti glup odgovor.
Moja djeca nikada neće slagati da će u wc, tamo odlazi onaj ko zaista mora. Onaj ko ne može više sjediti pita me da malo prošeta. To je mnogo poštenije, nego da odlaze u wc i lažu. Pustim ih najnormalnije da prošetaju i nakon toga se vrate na svoje mjesto i nastave normalno raditi. Kad je riječ o učenju, uvijek je bilo razlike među učenicima, da su neki vrjedniji od drugih. Kada podijelim poneku lošu ucjenu, uvijek im objasnim da loše ocjene nemaju veze s mojom ljubavlju prema njima, te da su mi svi jednako dragi. Ljudi u ovoj profesiji su izuzetno predani, sposobni i kreativni. Mi živimo za tu djecu. Nije se igrati s ljudskim životima, mi smo djeci prva karika – govori Elmira.
Često čujemo kako su mlađe osobe lijene, nezainteresirane, ne žele učiti, oslanjaju se na roditelje, profesore…, budući da je svakodnevna okružena mladim svijetom, kako ona doživljava današnje generacije, pitamo je.
– To su generacije kao što su bile i u naše vrijeme. Strašno me boli kada se o mladim osobama govori u lošem kontekstu, oni su samo malo dezorijentirani. Sa svih strana ih obasipamo; nema posla, uzalud ideš u školu, radit ćeš za 500 KM. Oni ne znaju bi li studirali, radili… Mi smo toliko pametna nacija, samo mladima treba vratiti samopozdanje, vjeru u državu, perspektivu i ponuditi im nešto. Ima ovdje prostora za mlade, samo su ih stariji ubijedili da nema. Nisu mlade generacije krive, nego starije – kaže ona.
Kako bi se izdala jedna knjiga, potrebno je mnogo truda, pomoći raznih ljudi, potrebno je odštampati knjige, organizirati promocije i slično, a sve to iziskuje mnogo sredstava. No, Elmirin duh je dovoljno borben i ne posustaje pred svojim ciljevima.
– Ovaj hobi jako mnogo košta. Voljela bih kada knjige uopće ne bih morala prodavati, nego naći sponzora koji će platiti štampu, pa da ih ja onda s merakom podijelim. Počela sam s prvom knjigom uz pomoć divnih ljudi i prijatelja, tako da ćemo i sada ići ovim putem. U suštini, radim da pokrijem troškove štampe, ostalo je od srca zaista. Tiha voda brijege valja, doći će sve na svoje. Uživam u ovome što radim. Divno je vidjeti pune sale i zadovoljnu djecu. Ovo je više od ljubavi i ja živim s tim.
Foto: Samir Saletović i arhiva