Čuveni sarajevski hotel Holiday Inn početkom rata će od omiljenog gradskog okupljališta postati nešto drugo, postat će dom za stotine stranih novinara koji su izvještavali iz olimpijskog grada kojeg je brzo zahvatao ratni plamen.
– Početkom 1992. godine sve je bilo vrlo haotično, jer još se nije znalo koliko će rat trajati, odnosno većina ljudi u Sarajevu nije pojma imala šta se dešava, bar oni koje poznajem. Holiday Inn je tada bio nekakvo sabirno mjesto, čak i ako si htio da nađeš posao kao prevodilac ili lokalni producent, morao si doći u Holiday Inn – kaže Slobodanka Boba Lizdek (50), danas poznato ime u svijetu marketinga.
Prvi susret
Ona se u Sarajevo vratila u novembru 1991., s postdiplomskog studija u Madridu, gdje je bila stipendist kraljevine Španije. Igrom sudbine, došla je nekoliko mjeseci prije rata, kako bi sačekala svoju dalju specijalizaciju, jer je imala stipendiju za Ameriku, za septembar 1992. godine, te počinje raditi kao saradnik Španske ambasade u tadašnjoj Jugoslaviji, sa zadatkom da izvještava o svakodnevnoj situaciji iz BiH i Sarajeva.
– Pošto sam tada bila jedna od rijetkih u Sarajevu koja je govorila španski jezik, počela sam da radim kao prevodilac za španske novine: „ Najčešće sam za radila za „El Pais“ i „La Guardiju“ iz Barcelone – priča Slobodanka.
Među brojnim novinarima koji su iz hotela Holiday Inn svakodnevno slali svoje izvještaje bio je čovjek koji je u Sarajevo stigao iz Bejruta. Glavni grad Libana tada je bio najgore mjesto na zemlji, ali i omiljena destinacija ratnih reportera kao što je bilo Paul Marchand, tada velika novinarska zvijezda. Iz jednog pakla, stigao je u drugi. Boba Lizdek sjeća se kada ga je prvi put ugledala u hotelu Holiday Inn.
– Ugledala sam jednog vrlo agilnog i nestrpljivog momka koji je uvijek bio u centru pažnje, bio je najaktivniji, najglasniji, najbučniji, tako da sam u početku mislila da je Bosanac, naš čovjek koji je živio u Francuskoj i koji je odlično naučio francuski jezik – kaže ona.
Na prvi susret, Paul Marchand nije impresionirao tada 24-godišnju Bobu Lizdek, no sudbina će htjeti drugačije.
– Previše je nekako bio upadljiv i previše je nekako bio ekstravagantan, bio mi je malo „too much“ u svakoj situaciji. Nisam pokazivala pretjeranu zainteresiranost da ga upoznam. Međutim, jedan dan zazvonio mi je telefon, jer su telefoni još radili, on se predstavio i rekao da želi da radi neku priču, da je čuo da ja prevodim s francuskog jezika i pitao da li bih mogla da radim s njim. Nisam imala pojma da je to on, nisam čak ni imala pojma kako se zove. Dogovorili smo se da se nađemo pred RTV domom, kada sam se okrenula i vidjela da je to on, nisam mogla vjerovati, kada mi je prišao rekla sam mu: „Da sam znala da ste to vi, ja nikada ne bih pristala da radim za vas“. Njemu je to bilo beskrajno simpatično i smiješno – priča Boba.
Paul za vrijeme novinarskog rada u našoj zemlji
Paul za vrijeme novinarskog rada u našoj zemlji
Dvije polovine srca
Taj susret u ratom opkoljenom gradu bit će „fatalan“ za oboje, i za 24-godišnju prevoditeljicu Bobu i za iskusnog ratnog reportera. Rat koji u pravilu razara i razdvaja, učinio je nešto suprotno i spojio dvoje ljudi s dva različita kraja svijeta. U gradu okruženim mržnjom rodila se ljubav.
– Iako na početku nije bilo toga, u jednom trenutku smo Paul i ja shvatili da smo, zapravo, kao dvije strane jedne osobe, kao dvije polovine srca. On je bio kao neka mračnija strana, koja je bila u tako tim ratovima i privlačila ga je jako smrt. Iako nije bio destruktivan po svojoj prirodi, nalazio je tu neke ljepote i na kraju je išao u potragu za tom smrti, i u Bejrutu i u Sarajevu. S druge strane, ja sam, iako vrlo slična njemu, bila potpuno okrenuta svijetu i životu, apsolutno me rat nije zanimao, niti išta što je vezano za rat. To je bilo jedno istinsko prepoznavanje. Mi smo bili kao dvije kapi kiše koje su se spojile, dvije polovine srca, bila je to istinska fuzija dvaju bića koja su i bila potpuno autentična i ostala autentična, a povrh svega bila mnogo vezana. Ostali smo vezani cijeli život pa i poslije, i danas kada on više nije živ – sjeća se Boba.
Paul Marchand je bio vrlo nekonvencionalan novinar. Nisu ga zanimale press-konferencije, gdje su se servirale informacije, on je sam išao po vijesti, svaki dan odlazeći čak i do mrtvačnice i lično brojeći mrtve. Bilo mu je stalo da istina o Sarajevu ode u svijet. U Bejrutu je naučio kako je živjeti u zatvorenom svijetu, u svijetu gde ljudi nemaju pravo na informaciju. Sarajevo je bilo zatvoreno, a on je smatrao da je Sarajevo dio Evrope, da se informacije iz Sarajeva moraju znati. Nije nosio pancir i nije se bojao. Ni Boba se uz njega nije bojala. Ljubav je bila jača od svega.
– U jednoj od svojih knjiga, kada opisuje taj trenutak ranjavanja, on se sjeća, evocira tu našu ljubav i kaže: „Nikada nismo imali vremena da pričamo o ljubavi u ratu“. To je možda i bilo nedostojno same situacije da se o tome priča. Jednostavno, osjećala sam se jako sigurno uz njega i, zapravo, me ničega nije bilo strah, pa ni prvi put kada mi je predložio da idemo „Alejom snajpera“ glavnom cestom kojom niko nije prolazio osim ludih novinara. Rekla sam: „Ok, nema problema“. Pitao me je da li me je strah. Rekla sam da me nije strah, ako idemo tu, onda idemo tu, sve je OK. Jednostavno nam je bilo važno da budemo zajedno, i da on zna, ako nismo zajedno, šta se dešava sa mnom ili da, ako ja ne radim, da on dođe samo da vidi da li sam dobro, da li imam dovoljno hrane. Jednostavno, kako je napisao, u ratu nije bilo dostojno pričati o ljubavi, jer smo imali druge brige, ali ona je bila tu, ona je bila u nama i oko nas i među nama – priča Boba.
Paul Marchand skupo će platiti svoju novinarsku hrabrost i tvrdoglavost. U oktobru 1993. godine tokom žestokih borbi na Trebeviću, Paul je odlučio otići na Pale, na jednu konferenciju za štampu. Uobičajeni, rutinski zadatak, pretvorit će se u katastrofu. U njegovom društvu bili su Boba i kamerman Phillip. Njihova Alfa Romeo u jednom trenutku stala je u šumi u kojoj se vode borbe. Ići naprijed ili se vratiti? Paul se želi vratiti, Boba traži da ide naprijed. Paul odlučuje da bude po njegovom i da se vrate u grad. Bit će to kobna odluka.
– Bili smo u autu, s našim kolegom Philipom, koji je bio kameran, oni su sjedili naprijed, ja sam sjedila pozadi, samo taj dan, uvijek sam s njim sjedila na prednjem sjedištu. Cijelu situaciju sam vidjela kao jedan film ispred mene, trenutak kada je bacio svoje naočale, zakočio lijevom rukom i digao ručnu kočnicu, vidjela sam da lijevom rukom drži svoju desnu ruku i da je izašao iz auta. Pomislila sam da sam i ja možda ranjena, prekontrolisala sam se, vidjela sam da sam ok, izašala sam za njim. Phillipa smo zvali, ali on uopšte nije reagirao. Kad sam vidjela da tako stoji na cesti u nedođiji, tu gdje ničega nema, ranjenog metkom iz PAM –a, od 12, 7 mm, oborila sam ga na zemlju i pružila mu prvu pomoć, podvezala sam mu prvu ranu, ne bi li se zaustavilo krvarenje, jer jesve izgledalo stravično. Nakon toga počela sam intuitivno da ga udaram iz sve snage po cijelom tijelu, ne bi li on ostao svjestan. U jednom me trenutku pogledao i pitao: „Zašto me udaraš, šta sam ti uradio?“. Znala sam da on nikako ne smije izgubiti svijest, nikako. I svom snagom sam ga nastavila udarati gdje god sam stigala – sjeća se ona.
Ostati budan
Na svu sreću, njihov kamerman se probudio, uspjeli su upaliti auto i doći do UN punkta, te Paula prebaciti do UN bolnice u Sarajevu. Iako je izgubio gotovo svu krv, preživio je.
– Doktor me pitao: „Šta ste uradili da on ostane budan?“. Odgovorila sam mu da sam ga dobro izmlatila. Nisam dala da padne adrenalin i to je dobro bilo, jer mi je doktor rekao da nije siguran da bi uspio da ga probudi – sjeća se ona tog najgoreg dana u njihovim životima.
Nakon toga, Paul je prvim avionom evakuiran u Francusku. Iako su ostali u kontaktu, njihovi životi su krenuli različitim putevima, uz nove poslove, nove ljude i nove ljubavi.
– U međuvremenu, počela sam da radim za UN. Paul je imao pedesetak operacija, jer nije dozvolio da mu se ruka amputira. Divim se divnom čovjeku, generalu Subiruu, kojem sam objasnila situaciju i koji mi je rekao: „Bobo, satelitski telefon možete koristiti kada god želite“. Tako da smo se Paul i ja čuli svakodnevno, željela sam znati kako je. Vratio se u Sarajevo i bio je tu nekoliko mjeseci tokom 1994. godine. Početkom 1995. sam otišla u Francusku i kada je došao mir, počela sam raditi za agenciju Reuters, a on je počeo pisati svoju prvu knjigu. Otišao je u Kanadu, gdje je knjiga „Simpatija za đavola“ izdata prvi put. Tek nakon njegovog odlaska u Kanadu, mi smo se fizički prvi put odvojili, mada smo bili u kontaktu. Kada je napisao svoju prvu knjigu meni je poslao prvu verziju, da vidim je li to dobro. „Paul, ovo će biti super film jednog dana“, rekla sam mu – sjeća se Boba Lizdek.
Saglasio se i počeo raditi na filmskom scenariju, koji nikada neće završiti. Sve do njegove smrti, Boba i Paul nikada nisu prekinuti kontakt.
– Preselila sam se u Pariz, on se iz Kanade vratio u Pariz i onda smo se tamo družili, izlazili smo. Bila sam sastavni dio njegovog života, on je bio sastavni dio mog života. I dalje je pisao knjige. Čak u njegovoj zadnjoj knjizi „Raj na dohvat ruke“, za koju možemo kazati da je neki njegov manifesto ili možda neki njegov testament, opet smo skupa kao par. U njoj sam predstavljena kao „predsjednica udovica veterana“. Onda smo se šalili, otkud, eto, mene za udovicu. Kada je otišao, ja sam se zaista osjetila kao udovica, kao neko kome je otišao najdraži dio njegovog bića, njegovog života – tužna je Slobodanka Lizdek.
Nakon ranjavanja Paul Marchand nikada više nije radio kao ratni reporter i to mu je teško palo.
– Ne mogu reći da je njegov život nakon rata i nakon ranjavanja bio posebno lagan. Mnogo novca je morao da potroši na svoje brojne operacije. Nakon toliko godina rata, mislim da se on baš nije snašao u normalnom životu. Svakodnevni život, plaćanje računa, življenje nekog ispraznog života, za njega nije bio pretjerano zanimljivo i jednostavno je ušao u neku vrstu depresije iz koji nikada nije mogao izaći. Nažalost, odlučio je da okonča svoj život 20. juna 2009. godine – sa suzama u očima se sjeća Boba Lizdek.
Iza ovog hrabrog čovjeka, koji je došao na najopasnije mjesto na svijetu, kako bi prenio istinu o patnjama i stradanjima Sarajlija, ostat će knjige, ostat će i film „Simpatija za đavola“ koji će ispričati priču o velikoj ratnoj ljubavi. O ljubavi koja je u planula u gradu koji je trebao da izgori i umre, no, u gradu koji je preživio sve metke i granate. Ljubav je bila jača od svega. Slobodanka Boba Lizdek to najbolje zna.
Ničega me nije bilo strah
Svaku večer, Paul je Bobu vozio njenoj kući. Vozio ju je sarajevskim ulicama i raskrsnicama na kojim je vrebala smrt. Nije se bojala. Paul Marchand je za Bobu bio jači od svakog metka i veći od života. Iskusni ratni novinar nikada nije koristio ni pancir niti blindirani auto. Ljubav je bila njihov štit.
– Ljubav te zaista pronađe i dođe sama, ne trebaš je tražiti. Meni je ljubav pomogla da preživim rat. Da nije te ljubavi, možda i ne bih preživjela. Nikada nisam poželjela da smo se sreli negdje drugdje. Nije to samo bila zaljubljenost, uz njega sam se potpuno sigurno osjećala, ničega me nije bilo strah, kada je on bio tu, sve je bilo super. On je uvijek bio tu i ništa mu nije bilo teško. Uz njega sam vjerovala da mi se ništa ne može desiti – sjeća se ona lude i opasne vožnje u običnom Renaultu 5.
Foto: Mario Klein i privatni arhiv