Gotovo da ne postoji decenija u kojoj Alain Delon nije bio aktuelan. Čak i kad je zagazio u ozbiljne godine i manje snimao, njegovo ime je spominjano. Bio je sinonim muške ljepote, muževnosti uopće. U posebnom broju magazina „Paris Match“, posvećenom njegovoj 60 godina dugoj karijeri, prije nekoliko dana je poručio kako je bez imalo žaljenja spreman otići s ovog svijeta.
– Ima ljudi koje mrzim. Sve je lažno, iskrivljeno. Nema više poštovanja, niko vam više ne daje riječ. Samo se novac računa. Cijeli dan slušamo o zločinima. Znam da ću napustiti ovaj svijet bez žaljenja – govori 82-godišnji Francuz, jedna od najvećih zvijezda filmske industrije.
Zadnji put u pozorištu je nastupio u “Običnom danu” Erika Asusa, dok smo ga 2008. godine imali priliku gledati kao Julia Cezara u filmu „Asteriks na olimpijskim igrama”. Naslovi po kojima ga njegova publika posebno pamti su: “Roko i njegova braća”, “Pomračenje, “Leopard” i “Gospodin Klajn”. On ne samo da je kultna ličnost filmske industrije, davno prerasla rodnu Francusku, već je kultna ličnost i u svakodnevnom životu. Rijetko da postoji glumac kojim su bile opčinjene i žene i muškarci. U vrijeme najveće slave njegovu markantnost su oponašali muškarci, a žene padale u trans, gledajući njegove hladne oči, one kojima nijedna nije mogla odoljeti.
No, Delon, sin mesara, sebe radije opisuje kao poslovnog čovjeka. Lijep čovjek sve prodaje. Osim uspješne karijere na filmu i televiziji, Delon je zaradio mnogo novca prodajući pod svojim imenom satove, odjeću, cigarete, skupe parfeme, naočale i još mnogo toga. Kao biznismen, on svojim poslovima upravlja iz luksuznog ureda u centru Pariza. Taj ured je, zapravo, muzej Alaina Delona, koji je napravio samom sebi.
– Delon vlastitu nostalgiju postavlja na novi nivo. Njegov pariski ured je zapanjujući. Delon je svugdje. Nema zida, stola ili ugla bez njegove slike. Ponegdje tu se nađe i slika njegovih pasa, Romy Schenider ili Luccina Viscontija – prenosi novinarka magazina GQ, koja je posjetila ovo jedinstveno mjesto.
Delon lično vodi posjetitelje kroz vlastiti muzej. Među slikama Marilyn Monroe ili Chabana, on prstom pokazuje na sliku Alaina Delona, samog sebe.
– Evo Alaina Delona. Ja sam zgodan. Izgleda, draga moja, da sam bio jako, jako, jako zgodan tada… Žene su bile opsjednute mojom pojavom. Od vremena kada sam imao 18 pa do moje pedesete godine – kaže on samouvjereno.
I on sam vjeruje da su za njim podjednakao ludovali i muškarci i žene. Godine 1955., jedan prijatelj ga je odveo u elitni pariski kafić, gdje su se okupljali književnici.
– Shvatio sam da svi gledaju u mene. Žene posebno. Postale su moja motivacija. Sve im dugujem. One su te koje su me inspirirale da izgledam bolje nego bilo ko drugi, da stojim snažniji i viši nego bilo ko drugi. To sam vidio u njihovim očima – kaže Delon.
Šta je tako lijepo u pojavi Alaina Delona? Ruke, ramena, kosa ili oči? Upravo je njegov pogled ono što ga je napravilo kultnom zvijezdom. Oči, sive i hladne poput mermera bile su njegov „trademark“, zaštitni znak. Koliko treba biti zahvalan majci prirodi, shvatit će 1957., kada se slučajno nađe na audiciji za film „Pošalji ženu kada đavo zakaže“. Tih godina se družio s ljudima iz pariskog podzemlja. Kasnije je priznao da je taj ledeni pogled upravo naučio od bivših prijatelja – kriminalaca. To iskustvo mu je kasnije dobro došlo.
– Nisam imao pojma šta da radim. Reditelj je buljio u mene, baš tako, i rekao mi: „Slušaj me Alaine. Govori kao što meni govoriš. Gledaj kao što u mene gledaš. Slušaj kao što mene slušaš. Ne glumataj. Živi“. To je sve promijenilo. Da mi to nije rekao, nikada ne bih imao ovu karijeru – kaže Delon.
Mlađe generacije ne znaju ko je Alain Delon, taj starac tužnog lica i neobično lijepih očiju. Njegovi veliki filmovi iz šezdesetih i sedamdestih godina prošlog stoljeća danas zanimaju samo zagrižene filmofile. Nova publika u kinima, zaluđena specijalnim efektima i skupim blockbusterima, ne mari mnogo za filmove od prije pola stoljeća. Ipak, mlađe generacije znaju za Jamesa Deana, Paula Newmana, Marlona Branda ili Roberta Redforda, no ne i za Alaina Delona. Eru društvenih mreža, životnu filozofiju koja živi ovdje i sada, veliki glumac i nekada najljepši muškarac svijeta Delon nije preživio. Njemu nije žao zbog toga.
– Život mi više ne donosi bog zna šta. Sve sam doživio, sve sam vidio. Ali ponajviše zato što mrzim ovu epohu, povraća mi se od nje – rekao je na kraju intervjua za „Paris Match“ naslovljenog sa “Ja, Delon: Intervju njegovog života”.
Njegove glumačke kolege su umrle, umrle su žene koje je volio, a volio ih je mnogo. Osim žena, Delon mnogo voli pse i do sada ih je sahranio tačno 50. Priznao je kako bi volio i da njegov pas Lubo, dvogodišnji belgijski ovčar, napusti svijet zajedno s njim.
– Ako odem prije njega, zamolit ću veterinara da ga uspava, kako bi uginuo u mom zagrljaju. Bolje i to nego da ugine od tuge na mom grobu – kaže glumac.
Muška Briggite Bardot
Krajem augusta prošle godine svijet je napustila Mireille Darc (1938- 2017), jedna od najvažnijih emotivnih tačaka u životu Alaina Delona. Iako na glasu kao zavodnik i vrstan ljubavnik, Delon je proveo život u dužim vezama, koje su trajale od pet do petnaest godina. Delonova veza s Mireille Darc trajala je punih 15 godina, od 1967., kada su se upoznali na snimanju filma, do 1982., kada je Mireille počela patiti od ozbiljnih zdravstvenih problema. No, i nakon raskida veze, ostali su bliski prijatelji. Delon je bio srcolomac, no nije bio nemilosrdan. Nakon raskida svojih veza s bivšim ljubavima ostajao je doživotni prijatelj.
– Čitavog života bio sam voljen. Malo muškaraca je bilo voljeno poput mene – iskren je Delon.
Šezdesetih godina prošlog stoljeća zvali su ga „muška Brigitte Bardot“, te ih je tadašnja revijalna štampa često i pogrešno povezivala. Iako se to nekako očekivalo, najljepši Francuz i najljepša Francuskinja nikada nisu bili ništa više od kolega.
– Koliko god da čudno zvuči, s obzirom na scene koje smo snimali, bili smo samo prijatelji, ali dobri prijatelji. Volim je i dijelimo strast prema životinjama. Da nije te velike ljubavi prema životinjama, siguran sam da bi se do sada već ubila, poput mnogih drugih velikih seks simbola. Vrlo je teško za ženu kada više ne vidi požudu u očima muškaraca – kaže on.
On iskreno priznaje da su mu se žene doslovno bacale u naručje. Neke bi u tom svom naručju on i zadržao, bar neko vrijeme. Tu „sreću“ je imala Romy Schneider (1938–1982). Mlađoj publici ovo ime vjerovatno ništa ne znači, no šezdesetih i sedamdestih godina prošlog stoljeća, Romy je bila jedna od najpopularnijih glumica te jedna od najpoznatijih i najljepših žena svog vremena. Nažalost, i ona je zaboravljena, što zaista čudi, jer je snimala dobre filmove, a tadašnja štampa pratila ju je u stopu. Ono što su danas princ Harry i Meghan Markle, to su šezdesetih bili Alain Delon i njemačka glumica Romy Schneider, mladi zvjezdani par, svojevemeno simbol za glamur, blještavilo i privatnu sreću.
Romy je rođena u Beču kao Rosemarie Magdalena Albach u glumačkoj porodici. Karijeru je počela kao 15-godišnjakinja u njemačkim filmovima, no ubrzo se preselila u Pariz, gdje je korak po korak prepoznata kao talentirana glumica čija karijera obećava. Ipak, događaj koji će je lansirati u orbitu popularnosti bit će njena veza s Delonom, kojeg će upoznati 1957., na snimanju filma„Christine“. Kada su, 1959., obznanili da žive zajedno u Parizu i da su zaručeni, to je bio događaj koji je odjeknuo u cijelom svijetu poput bombe. Štampa ih je zvala „ljubavni par stoljeća“. U to vrijeme u evropskim kinima na platnu se nije pojavljivao ljepši par. No glamur kojim su bili ovjenčani u štampi, nije ih pratio između četiri zida njihovog pariskog stana. Njena nervoza i posesivnost, te dosada koju je u vezi osjećao Delon, doveli su, 1964., do kraja njihovih zaruka. On je, naravno, brzo našao novu ljubav, njemačku pjevačicu i glumicu Nico, dok se Romy udala za jednog njemačkog reditelja, no ubrzo su se razveli. Ipak, pritisak javnosti i štampe je bio tako snažan da su se Delon i Schneider morali još jednom povezati, bar na filmu. Godine 1969., pojavili su se zajedno u filmu „Bazen“, gdje su glumili lijep, zaljubljeni par. I publika i štampa njihov „reunion“ dočekali su s oduševljenjem, no njihova nova ljubav postojala je samo na filmu. Romy Schneider je sedamdesetih godina bila veliko ime francuskog i evropskog filma, te postala rado viđena gošća na brojnim skupovima i događanjima, gdje je njena riječ uvažavana. No, za razliku od karijere, njen privatni život bio je haotičan. Loši brakovi i veze, od nekada najljepše dame Evrope, stvorili su depresivnu žena koja je utjehu tražila u alkoholu i antidepresivima.
– Pitate me za za ulogu Sissi. Ja nisam Sissi već odavno. Ja sam sam nesretna 42-godišnja žena i ime mi je Romy Schneider – izjavila je 1981. godine.
Godinu poslije sjela je za svoj pariski stol, kako bi magazinu „Vogue“ napisala pismo u kojem odgađa najavljeni intervju. Znala je šta bi je pitali u tom intervjuu. Pitali bi je možda da li još nešto osjeća prema Delonu i da li bi se vratila u njegov zagrljaj. Uvijek su je pitali o Delonu. Pismo nikada nije završila. Zvaničan uzrok smrti Romy Schneider bilo je zatajenje srca, no tu se radilo o više faktora, od alkohola, tableta i svih tragedija koje su dešavale u njenom životu, kao što je smrt sina, koji je umro u 13. godini života. Pored sina Davida je i ukopana, a na njen grob je Delon položio lentu s nevjerovatnom porukom.
– Nikada nisi bila ljepša – poručio joj je Delon na svoj način.
Kada on zaplače
U junu 1982., magazin „Paris Match“ je objavio možda najljepše ljubavno pismo svih vremena. Bilo je to pismo koje je Delon uputio svojoj voljenoj Romy, svojoj Puppelé ili Lutkici, kako ju je zvao.
– Voljeli smo se bez riječi, bar u početku. Pogledali smo jedno drugo i nasmijali se. Puppelé… Ja sam bio tvoj djedica. Nakon nekoliko mjeseci, ja još nisam govorio njemački, ali ti si tako dobro govorila francuski i igrali smo u teatru. Visconti je to režirao. Rekao nam je pristajemo jedno drugom i da oboje između obrva imamo isto V od bora, ljutnje, straha od života i anksioznosti. On je to zvao „Rembrantovo V“, jer je slikar imao to V na svim svojim autoportertima. Gledam te kako spavaš. Izbrisano je Rembrantovo V. Ne bojiš se više ničega. Nisi uplašena. Odmaraš se. Ne proganjaju te. Lov je gotov i ti si dobila svoj smiraj.
Moja Puppelé, gledam u tebe i gledam. Želio bih otvoriti tvoje oči i stalno ti govoriti kako nikada nisu bile tako lijepe i smirene. Odmori. Tu sam ja. Naučio sam nešto njemačkog, uz tebe. Ich liebe dich. Volim te. Volim te moja Puppelé – pisao je emotivno slomljeni Delon.
Bilo je mnogo lijepih žena u njegovom zagrljaju, no veza s Romy je bila posebna, naročito zbog tragičnog kraja lijepe glumice. Delon je volio poznate žene, glumice, pjevačice, novinarke. Jedna od najupečatljivijih bila je veza sa zanosnom Claudiom Cardinale, jednom od najljepših Italijanki svih vremena. I nju je kao i svoje druge ljubavi upoznao na snimanju filma. No, Cardinale je bila „tvrd orah“ i nije padala na Delonom šarm, ali on je bio je uporan. Delon se čak opkladio da će je osvojiti. Dobio je opkladu.
– Stalno mi je prilazio i govorio kako bismo nas dvoje bili lijep par – sjeća se Claudia.
Yolanda Gigliotti, poznatija kao Dalida, Egipćanka italijanskog porijekla, nekadašnja Miss Egipta i najpopularnija francuska pjevačica sedamdesetih, sa kojim je Delon čak snimio i duet, bila je također njegova ljubav. I Dalida se ubila 1987., predoziravši se tabletama.
U svojoj 83. godini života, Alain Delon je ostao sam. Ipak, mnogo žena, sjajani filmovi i mnogo nevjerovatnih uspomena je iza njega.
– Moji filmovi bili su veliki hit u Japanu, tamo sam postao neka vrsta imperatora. Svi tamošnji momci postali su ludi za Delonom. Kosu su češljali kao kod Delona. Jedan taksist u Tokiju me je pitao: „Dakle, vi ste Francuz? Kao Alain Delon?“. U Japanu su znali samo za dva francuska imena: De Gaullea i Delona – sjeća se on.
On se ne boji godina. Svoj izgled njeguje i danas iz poštovanja prema publici.
– Ne, ne bojim se starosti. Bojim se bolesti. Poštujući publiku koje me je vidjela, stvorila me je i voljela i pratila sve ove godine, odlučio sam da nikada ne pokažem sebe urušenog i deformiranog. Da sam tako postupio, ne bi vam se to svidelo i ne bi se baš cijenilo. Nećete dočekati taj dan. Ipak, ja se ne bojim starosti – izjavio je 2012. godine.
Na kraju svog životnog puta, Delon i dalje razmišlja o ženama. Kada zauvijek sklopi oči, volio bi da neka žena bude pored njega.
– Imam desetak kandidatkinja, ali za sada nijedna nije prava. Razmatram i da prekršim svoje obećanje da se nikada više neće ženiti ako je prava žena spremna da me prati do kraja – nada se Alain Delon, najljepši čovjek jedne ere, glumac za kojim su ludovale žene, a muškarci željeli biti kao on.