Sedina Muhibić je zadivila sportski svijet: Sanjala je da jednog dana skija kao Janica

Piše: Redakcija

Hrvatski mediji ovih dana mnogo pišu o mladoj Sarajki Sedini Muhibić, koju je ljubav prema skijanju dovela do Zagreba, a tamo i do svjetske skijaške elite. Sedina je rođena 18. decembra 1991. godine. Roditelji su je po rođenju ostavili u Dječijem domu Bjelave. Počeo je rat, i s jednim konvojem, zajedno s drugim mališanima, otišla je u Njemačku, da bi se nakon rata vratila u BiH. Živi u SOS dječijem selu u Sarajevu, gdje je odrasla i za čije stanovnike je jako vezana. O prošlosti Sedina ne razmišlja. Davno ju je ostavila iza sebe. Sve misli ove mlade i svestrane djevojke usmjerene su ka budućnosti u kojoj važno mjesto zauzima skijanje.

Sretno djetinjstvo

– U SOS-u sam imala prelijepo djetinjstvo. Sada ću povući paralelu s današnjim generacijama. Mi nismo imali mobitele i svu ovu tehnologiju. Ne znam je li to razlog, ali živjeli smo mnogo zdravije, bili smo mnogo fizički aktivniji. Imamo dva igrališta u SOS selu, gdje smo uvijek igrali raznih igara, od fudbala, odbojke, košarke, žmire, lastike… SOS nam je pružio priliku da sviramo, da se usmjeravamo u nekom sportu, raznim kursevima, a ja sam išla na sve što mi se pružalo – kaže Sedina.

Uvijek je bila odlična učenica, te zaljubljena u sport i sve vrste fizičkih aktivnosti. Kako kaže, skijanje voli otkako zna za sebe.

– Čim smo, 1997. godine, došli iz Njemačke, u SOS dječijem selu smo imali školu skijanja. Svake godine sam skijala. Imala sam zdravo okruženje i šestero braće i sestara, koje jako volim i s kojima sam i dan–danas u kontaktu. Imamo i Mamu, ona se zove Hidajeta Đonlagić i cijeli život je s nama. Prolazila je s nama cijelo naše odrastanje. Također sam imala prijatelje iz drugih kuća, posebno sama vezana za one koji su bili u drugim kućama, ali su zajedno sa mnom bili i u Njemačkoj. Zajedno smo od rođenja i vezana sam za njih. Završila sam Osnovnu školu “Aleksa Šantić”, nakon čega sama upisala Srednju grafičku tehničku školu, Odsjek za multimediju. Tada smo prešli u „Kuću za mlade“. Mi smo „Generacija 91“, zajedno smo bili nas pet momaka i pet djevojaka, pet odgajatelja i jedna kuharica, i to je jedna lijepa faza mog života. Nakon toga sam upisala i fakultet, Odsjek za pedagogiju, trenutno sam na master studiju, peta sam godina, pišem magistarski rad, ostalo mi je još nekoliko ispita i privodim fakultet kraju – kaže ona.

Sedina se sjeća da je kao petogodišnja djevojčica na TV-u uvijek gledala skijanje, te se trudila oponašati skijaše i sanjala da jednog dana sve to nauči i primijeni na stazi. San da se jednog dana spusti niz slalomsku ili veleslalomsku stazu na nekom od planinskih vrhova, ugasio se kad je imala 19 godina.

– Maštala sam o Olimpijadi, o Janici Kostelić, jer sam od nje učila skijanje, ona je skijala i pisala historiju, zajedno s bratom Ivicom i njihovim ocem. Na moju veliku žalost, desila mi se teška povreda kada sam imala 19 godina, dok sam vježbala spust. Bila sama jako tužna kada sam morala birati neke druge puteve, ali uz pomoć svojih odgajatelja uspjela sam da se obrazujem, a da se uporedo u slobodno vrijeme bavim i glumom i skijanjem i informatikom. Mislim da nisam pogriješila – sjeća se ona.

 Nesretna povreda

Povredu i dan-danas vuče, o čemu svjedoči ortoza na njenom desnom koljenu. No, Sedina nikada nije odustala od svojih snova. Bilo joj je važno da je u ovom sportu na bilo koji način.
Obratila se Skijaškom savezu BiH, ali bez uspjeha. Na mailove koje je poslala nikada nije dobila odgovor. Srećom po nju, u to vrijeme, u Zagrebu se obilježavalo 50 godina Svjetskog skijaškog kupa i Sedina je znala da mora biti tamo. Uz bezbroj malih i većih prepreka, ona se našla u Zagrebu, gdje su pod svjetlima blještavih reflektora skijale svjetske skijaške legende.

– Kasnila sam zbog autobusa, ali ipak sam stigla na predstavu. Fantastično je bilo, stajala sam uz ogradu… U jednom momentu, kada su se sve legende skijanja okupile u cilju u Bakačevoj ulici, nisam mogla izdržati, preskočila sam ogradu, prišla i rekla: „Tina Maze, hajde da se slikamo“. Tu su se pojavili i Janica i Ivica Kostelić, slikala sam se s njima, te s Albertom Tombom. Uživala sam zaista. Htjela sam kupiti karte za utrke, jer to nisam moga putem interneta. Prišla sam organizatoru, pitala ga za to, a on me je pomalo čudno pogledao, rekavši: „Čuj iz Sarajeva…“ Rekao je da to mora nagraditi i dan kasnije mi je dao karte. Otišli smo na Sljeme, što je za mene bio nestvaran doživljaj, prelijepa atmosfera i vrhunska organizacija. Odlučila sam da se zahvalim Ski savezu. Na putu za Sarajevo bila sam pod velikim dojmovima i napisala im da bih željela raditi za njih – kaže Sedina.

Pristali su. Danas je Sedina uposlenica Skijaškog saveza Republike Hrvatske, čija uprava je ovu neobično agilnu mladu Sarajku rado i bez mnogo pitanja primila u svoje redove.
Ova simpatična mlada žena je jedna od onih koji su uspjeli u životu u punom smislu te riječi. Njen uspjeh nije u tome što je dobila posao u Skijaškom savezu jedne zemlje, te upoznala Janicu, Ivicu i Antu Kostelića. Uspjeh Sedine Muhibić je u činjenici da je uzde svog života čvrsto držala u svojim rukama, kao djevojčica bez moćnog porodičnog backgrounda, koji se u našem društvu smatra preduslovom za bilo kakav uspjeh. Uskoro će postati magistar u pedagoškoj struci, a potpuno je sama sebi otvorila vrata prve lige svjetskog sporta. Ona je primjer kako je važno slijediti svoje snove, biti vrijedan i ulagati u svoje obrazovanje. Za Sedinu ćemo još čuti.

 I na paraolimpijadu, ako treba

– Kada sam se povrijedila, ljubav prema skijanju je u meni i dalje rasla i odmah sam počela planirati na koji način da se vratim skijanju. Čak je bila i opcija da skijam kao paraolimpijac. Rekla sam doktoru da bi bilo bolje da ostanem bez noge, da barem idem na paraolimpijadu. Doktor je vidio koliko volim skijanje, te je tako počela moja nova faza oporavka i sada se liječim u Hrvatskoj. Maštala sam da, kada postanem punoljetna, vlastitim novcem sama sebe finansiram i ostvarim se kao skijašica, a uporedo ću imati i fakultet. Međutim, povreda je sve to spriječila – sa sjetom kaže Sedina.

 Dirnuti Ante Kostelić

– Janicu i Ivicu sam upoznala prošle godine, a ove godine sam upoznala i Antu „Gipsa“, njihovog oca, na treningu hrvatskih reprezentativaca. Kad sam ga vidjela, nisam vjerovala da vidim oca svojih omiljenih skijaša. Prišla sam mu i zamolila ga za fotografiju, izvinjavajući se jer prekidam trening. On se nasmiješio, rekao mi je kako voli Sarajevo, za koje ga veže mnogo lijepih uspomena. S vremenom smo se bolje upoznali, dobijao je više informacija o meni, a ja sam se trudila da, u znak zahvalnosti Savezu, radim najbolje što mogu i sve što je od mene traženo – priča Sedina.
Kako kaže Ante Gips Kostelić, posebno je bio dirnut njenom sudbinom i željom da nešto uradi i uspije u svijetu skijanja.
– Nije trebao da se snima film o nama Kostelićima. Film se treba snimiti o tebi, rekao mi je Ante – kaže Sedina.

Foto: Mario Klein i privatna arhiva

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti