LifestyleTeme

Moj „brat” je, zapravo, frajer i po

Imam jednog prijatelja i znamo se sto godina. Uvijek mi je bio k’o brat. I valjda kako sam ga ja tako doživljavala, mislila sam da ga i druge tako doživljavaju.

Prvo zato što nije neka faca, ono sad da kažeš da je frajer i po, a drugo, zato što nije tip koji demonstrira svoje zavodničke sposobnosti na svakom koraku. Ono što demonstrira jeste sarajevski humor u najboljem njegovom izdanju, onaj humor koji je danas rijedak poput ptice Dodo, onako ispotiha i na hinjaka, inteligentan i precizan, pomalo otrovan, brz, živ, vispren, asocijativan, ali nikad zlonamjeran. Taj kad treba da se obračuna, on ide frontalno, bez zavlačenja i ironiziranja, baš onako kako i treba. Zato mi i jest k’o brat.

I svaki put kad dođe u Sarajevo iz Kalifornije, gdje ga je život odveo, jedva sam čekala da se vidimo i da se konačno malo razveselim i ismijem u ovom moru sivila i prosječnosti.
I pošto su cure, što s ove internet mahale zvane fejsbuk, što s čaršije, skužile da smo nas dvoje pravo dobra raja, počele su mi se javljati i “diskretno” prilazit’ (vidite li koliko je diskrecije dok su navodnici na riječi diskretno).
Sjetile me se, vole me, jedva čekaju našu kafu… Ahaaa… Vrlo brzo skužim da je razlog njihovog približavanja upravo ovaj moj prijatelj. Slušam i ne vjerujem. Moj “brat” je, zapravo, frajer i to još kakav.
Neke su to pričale izokola, kao fine, a ove razuzdanije po sistemu “pričaj kako misliš” ili “što na umu to na drumu”.
Iako sam glumila da mi je sve to normala, u sebi sam se čudom čudila, a nerijetko i zgražala činjenici da su žene, kad hoće, direktnije, navalentnije i detaljnije od muškaraca. Plastičnije, što bi se reklo, a što u ovom silikonskom vremenu ima i dodatno značenje.

I vidim, cilj im je da saznaju dodatne informacije, da im budem posrednik do njega, da ih posavjetujem kako će najbolje s njim, da mu kažem koju finu u njihovu korist…
Istovremeno sam saznavala i što sam željela i što nisam, k’o kad u ženama prepržen grah ne može ostat’. Čula sam takve detalje da mi je znalo bit’ neugodno, k’o da sam ja, neuzubillah, akterica, a ne one, te ljepote poroka. Njegovi vicevi su mi prepričavani, kako je kad koji isprič’o, njegove fore, izrazi lica, a onda i kako mijenja ženske, a i radi „ono”. Baš k’o u “Dugmetovoj”: Kao sav fini svijet reci mu da ideš u toalet i eto – to je to. Ništa posebno, al’ meni je već dosadno da radim „ono”…

Ama slušam, a ne vjerujem. Moj “brat” – frajer i golub (ako su u Dalmaciji galebovi, njihovi rođaci s Baščaršije su onda – golubovi, valjda).
Kako god, te cure su bile zaljubljene i zbunjene; kako to da im je tako lijepo bilo, da im je osunč’o njihov svijet pa su se osjetile tako posebnima, a onda se na istim sunčevim zrakama prebacio na drugu, osvjetljavajući njen svijet. Svitac.
I ni s jednom nije prekid’o. Sve je ostaj’o u nekim jaranskim odnosima, k’o da se to podrazumijeva. A njima je to odašiljalo pogrešnu poruku – nije sve gotovo, vratit će se kad ga mine želja za zabavom. E takve su meni dolazile i tražile posredovanje.

Kad sam ga vidjela ljetos u Sarajevu, pitam ga:
– Majke ti, kad si ti to post’o frajer?!
On pada od šege, kao glanca nokte u koje je prethodno huknuo, i kaže:
– Šta da ti pričam?
– Pa šta radiš ovim ženama?
– Stipu, ba, Indira, ma sve je to neozbiljno!
I ja stipula. Nisam više ni načinjala temu, iako su me te njegove bivše drage i dalje salijetale, uzdajući se u moje procjene, savjete, šta li sve.
Nedugo potom, počela sam ga viđati s jednom preslatkom curom. Nije bila neka mačka i ljepotica, fatalna i vamp k’o ove druge. Baš slatka. Draga. S rupicama u obrazima kad se smije.
Ma ljubav se između njih mogla napipat’. Idu gradom, drže se za ruke, on napuhan k’o paun, ponosni mužjak, baca joj viceve i munta je kako to već zna ta garda, a ona se samo ceri s dubokim rupicama u obrazima i topi se. Topi se i on.
Eeee, mislim, ovo je ozbiljno. I nisam pogriješila.
Uskoro ga počeh viđat’ po gradu i mimo ljeta. Doleti čovjek preko Atlantika lakše nego neko s Ilidže.
Kažem mu:
– Zagrizlo se, a? Hoćemo li pjevat’ skoro?
– Ma, legendo, ja bih pjev’o odmah sad, jučer, još bolje, ali njoj teško ostavit’ svoje, bolesna joj mati. Pa neće sa mnom, kaže da čekamo.
– Ma, jašta, samo ti čekaj, taman dok vam ove tvoje mace i loše prolazno vrijeme ne unište to blago koje imate.
Vidjela sam da su ga trznule ove moje riječi.
Uskoro sam ga počela viđat’ svakodnevno. S njom. Ručica u šaketini. A njen stomak sve veći svaki put kad ih vidim. I ozareni oboje; on pazi kako ona korača, da ne iskrene nogu, a ona na to zahvalno uzvraća zaljubljenim pogledom, kako to samo srne znaju.
Vratio se skroz na skroz.
– Vrati se ti skroz?
– Ma ja.
Nije trebalo dalje objašnjavat’, sve smo se razumjeli.
Njegove bivše drage me i dalje salijeću, ali ovog puta iz drugog razloga. Znaju šta su mi sve ispričale. Znaju i da je ovaj oženjen i tako zaljubljen da ga mogu smatrat’ izgubljenim za sva vremena. Sad me presreću onako, da mi kao usput kažu da su u sretnim i stabilnim vezama.
I kad jesu i kad nisu. Tek da na taj način stave tačku na sve one priče koje su mi ispričale.
Sve jasno. Neću im na muke prisjedat’ i pravit ću se kao da ti razgovori nikad nisu vođeni.
Kad pročitate ovo, i vi zaboravite.
Ljudski je.

Indira Kučuk-Sorguč