Teme

Sanja Tipura-Ražanica: Arhitektica zaljubljena u modu

Da i pad itekako može biti let, dokaz je sudbina Sanje Tipura-Ražanica, diplomirane arhitektice, rođene Mostarke sa sarajevskom adresom. Kao i mnogi drugi, Sanja je na početku karijere doživjela razočarenje i odbijanje. No, nije se predala, a danas je njen „Atelier 01“ jedan od najzaposlenijih arhitektonskih biroa u Sarajevu. Sanja je u svoj 25. godini života imala ono što mnogi čekaju godinama ili decenijama: obrazovanje, skladan brak, vlastitu firmu i uspjeh u poslu koji voli.

Sanja je elegantna žena s nevjerovatnim smislom za lijepo, ali i osoba s velikom energijom. Sanja pri prvom susretu odaje dojam žene koja zna šta želi od života. Nije sve išlo tako glatko.
– Nakon fakulteta odmah sam počela da radim i imala sam to jedno, ne baš lijepo iskustvo. Rado to pričam, kada doživite taj katastrofalni poraz, često iz toga izađe dobar rezultat, možeš tada napraviti neke važne korake. Radila sam u jednoj firmi, možda nekih mjesec i pored sveg truda rekli su mi: OK, nisi zadovoljila, nije to dovoljno dobro, idi vježbaj kući, vrati se kad naučiš i dođi ponovo…“. Kasnije sam saznala da se radilo o „nekoj šteli“ koja je trebala da dođe na moje mjesto. Bila sam potpuno razočarana u te neke sisteme. Tada smo odlučili da ćemo napraviti nešto svoje – sjeća se ona.

Uspjeli su u poslu, no Sanja smatra da je njen privatni život mnogo veći uspjeh od uspjeha na poslovnom polju.

– Supruga poznajem već 12 godina. On je bio moja prva ljubav. Nakon fakulteta, on je imao svoj samostalni posao, ja sam također krenula istim putem, onda smo rekli: „Nema više odgađanja“, smatrali smo da smo bili mladi i rekli smo: „Uradimo to“, Tako da sam se udala sa 24 godine. Sve se jednostavno dogodilo – kaže Sanja.

Rezervni plan

Na ideju da pokrenu biznis došao je Sanjin muž Alen, inače ekonomist. Bila je to hrabra odluka, sigurna je danas Sanja. Potez je bio riskantan, no nešto se moralo uraditi.

– Došli smo kući s jednog veoma ozbiljnog, poslovnog razgovora i on meni kaže: „Šta ćeš sada? Hoćeš li da otvoriš svoju firmu?“. Rekla sam da hoću. Tako smo odlučili da otvorimo firmu. Planirali smo jedan budžet i kako to obično bude, probili smo sve budžete. Muž me pitao: „Šta ćemo ako ovo ne uspije?“ Zadužili smo se, naravno, kredit smo uzeli. Pitao me je da li imam plan za „najgori mogući scenarij“. Rekla sam da nemam rezervni plan i da ovo mora uspjeti. Prosto mora. I stvarno mora. Vukli smo to, a imali smo i sreće, u najkraćem, uspjeli smo. Otvorili smo biro, odmah smo imali mnogo projekata, uradili smo dobar marketinški posao – kaže Sanja.

Mali, ali neobični ured u Sarajevu prepun je ideja, planova, započetih projekata, zanimljivih sitnica, neobičnih vrata, tu je jedan umiljat pas koji voli gledati kroz izlog na trg kojim promiču prolaznici… Tu je i mnoštvo uzoraka koji će oplemeniti nečiji ured ili konferencijsku dvoranu. Interijer brojnih restorana, banaka i privatnih rezidencija nastao je upravo ovdje. Arhitektica Sanja ponosi se činjenicom da nikada nije tražila okolo posao za svoj arhitektonski biro, posao je uvijek dolazio sam i kucao na njihova vrata.

– Mi smo i neka vrsta arhitektonsko kreativnog studija. Bavimo se i arhitekturom i dizajnom interijera i drugim konceptualnim dizajnom. Mi mnogo radimo na brandu, na dizajnu branda, na dizajnu namještaja i tako dalje. Širok dijapazon usluga nudimo. Zavisi ko se za šta opredijeli. Poznajem mnogo kolega koji ne rade dizajn, bave se samo arhitekturom. Poznajem i kolege koji se na bave arhitekturom, nego se bave i dizajnom interijera. Postoje i brojni arhitekti koji se na bave ni tim, nego recimo prave namještaj, što je jednako ozbiljno i vrijedno poštovanja – sigurna je Sanja.
Arhitekti ne prave samo nebodere i druge velike zgrade, oni su tu i da oplemene naš životni prostor, dizajniraju razne predmete za našu svakodnevicu, od stolica preko tanjira do sportske opreme. Mnogi arhitekte jednako su uspješni u jednoj drugoj branši, kakva je moda. Osmisliti fasadu neke zgrade ili kreirati haljinu, za njih je manje-više isto. Površina, tekstura, materijali, boje i krojevi, sve to povezuje modu i projektiranje životnog prostora. Sanja dobro zna koliko je njen posao blizak modi.

– Također, želim da jednog dana uđem u modni svijet, jer je to stvar kompozicije, to je potpuno isto. Ako neko pravi dobru arhitekturu, onda će on praviti i dobru modu, 100 posto je tako. Posao kojim se bavim, pomaže mi da lijepo izgledam. Kao prvo, vi svojom pojavom predstavljate ko ste i šta ste. Duboko vjerujem da ono što imate na sebi može donekle da bude neka vrsta ogledala, vaše ličnosti, trudim se da se uvijek prezentujemo u najbolji način. Naravno, nekad nisam sređena. Bit ću iskrena, ja zaista volim modu. Moju roditelji su ljudi koji su imali privatnu firmu koja se bavila tekstilom. Znam praviti mustre, šiti, sve prste desne ruke sam više puta probila iglom. Poznajem jako dobro tekstil i materijale, tehnologije. Volim modu, a, s druge strane, i sama se bavim dizajnom, privlači me sve to – kaže Sanja.

Od roditelja je, vjerovatno, naslijedila dar za estetiku i lijepo, smisao za materijale, dezene, boje i kompoziciju, te još od djetinjstva znala da će u životu baviti nekom vrstom umjetnosti.
– Niko u mojoj porodici se nije bavio arhitekturom. Ja sam inače htjela da idem u srednju umjetničku, ali onda mi je tata rekao: „Neću ti dozvoliti da od moje kćerke napraviš klošara“, i nije mi dao da to upišem. Sugerirao mi je da upišem farmaciju, meni je to bilo strašno, te sam mu rekla: „OK, hajde bar gimnaziju da upišem“. Kad je došlo vrijeme gimnaziju da upišem, to se znalo, arhitektura i samo arhitektura. Tada su me roditelji podržali. Arhitektura je vrlo ozbiljan, težak fakultet, nije šala – kaže Sanja.

Dar za estetiku

Sanja je Hercegovka, rođena u Mostaru, odakle je njena porodica, nažalost, protjerana početkom rata.

– Kada odem u Mostar, obuzme me neki poseban osjećaj. Hercegovina ima arhitekturu nekog drugog vremena, to je jedna misaona imenica za nas ovdje. Potpuno smo zaboravili taj šablon projektiranja. Tada su bile prave vrijednosti, onako kako i treba da bude, sve je bilo podređeno čovjeku. Arhitektura koju danas imamo, to nisu prave vrijednosti. To nema veza ni s čovjekom, ni s nekim kvalitetnim načinom života, to ima veza samo s profitom. To je privid i laž, nema tu nekog posebnog projektiranja, čast izuzecima – smatra ona.

U sjećanju su joj putovanja u Italiju i lijepa sela u okolici Venecije kroz koja je prolazila. Lijepe, mala skladne kuće okružene zelenilom, gdje se kod domaćina odmah prepozna smisao za mjeru i proporciju. Sanja vjeruje da je Italijanima estetika pomalo u krvi, u genima, da oni jednostavno znaju kako svoj život učiniti lijepim.

– Hercegovku u sebi prepoznajem u svoj srži. Posebno u teškim momentima otkrijem taj „kamen“ u sebi, nekada, kada dođem u stresne situacije, znam da će biti teško, ali se „pregura“.
Sanji je u životu velika podrška njen muž Alen. Iako različitih životnih puteva kada je o karijeri riječ, njih dvoje su odličan tandem. Dokaz su da jedan bankar i jedna arhitektica – umjetnica mogu dobro funkcionirati zajedno.

– Muž je moja podrška, on je ekonomist i vrlo je uspješan bankar. Prednost ovakvog posla je to što svoje vrijeme možete malo fleksibilnije organizirati. Alen, ipak, radi posao koji podrazumijeva ogromnu odgovornost i samim tim veću prisutnost, tako da tu imamo nekih malo većih problema; ja bih na odmor, on nema dovoljno dana, ja bih nekada kući u tri sata, ponekad poželim da ne odem na posao… On to ne može, vezan je za sistem… I arhitektura jedna slobodna ekonomija. Kad se sve sabere, morate od nečega živjeti na kraju. Ako vam ekonomija nije dobro posložena, možete voljeti svoj posao koliko hoćete, ali plata se mora zaraditi. Moj Alen je, također, kreativac, jako dobro crta, slika. Dobro funkcioniramo, dvanaest godina smo mi zajedno. Uigran smo tim i funkcioniramo dobro – kaže ona.

Foto: Mario Klein