Negdje u ljeto 2000. godine, tada petnaestogodišnja Marieke Vervoort učinila je pogrešan korak, negdje i nekada povrijedivši stopalo. Možda je ranu zaradila strastveno igrajući košaraku, možda se povrijedila istražujući morsko dno, što je, također, bila njena velika strast. Bila je brza i snažna djevojka, luda za avanturom, sportom i takmičenjem svake vrste i jedna povreda se možda nije činila tako strašna. Bila je to zabluda.
Godinu kasnije, Marieke će završiti u invalidskim kolicima. Točkovi tog najtužnijeg vozila na svijetu donijet će joj i suze i smijeh, dovesti je na sportski krov svijeta, te je nažalost, odvesti na možda njeno posljednje putovanje. Tridesetosmogodišnja Vervoort leži nepokretna u sobi na četvrtom spratu bolnice u Bruxellesu. Ne može se kretati, vidi slabo i to samo na jedno oko, njen organizam hranu gotovo ne prihvata. Njeni bolovi su snažni u takvoj mjeri da nikakvi sedativi više ne pomažu. Njen san rijetko traje duže od deset minuta.
– Noću ne mogu spavati. Moja psihologinja to zna. Želim da je ona uz mene kada umrem. Ona je tu, u bolnici, gdje inače radi, ali čak i ona kaže: To što prolaziš je zaista previše… Nikada nisam vidjela nešto takvo – kazala je Marieke.
Na kraju puta
Šta se dešava u tijelu ove hrabre žene, niko ne zna, čak ni ljekari čije terapije više ne djeluju. Ono što se zna jeste da je oboljela od progresivne tetraplegije, koja je počela u njenoj Ahilovoj peti i proširila se na obje ruke i noge. Ljekari, također, vjeruju da je jedan od mogućih uzroka deformitet kičme nastao između petog i šestog vratnog pršljena. Distrofija mišića u tijelu Marieke Vervoort proizvodi neprekidan i nezamisliv bol. I tako skoro osamnaest godina. Uz bolnički krevet sjedi njen otac Jos, penzionirani profesor prava.
– Mi smo na kraju puta. Ona više ne može normalno jesti. Jedino se s pudingom može izboriti. Sve drugo odbacuje. Kraj se bliži – kaže njen otac, očigledno pomiren sa sudbinom.
Marieke Vervoort skoro dvije decenije se borila protiv te i takve sudbine, u sportu osvajala sve što se moglo osvojiti, uključujući i sportski „krov“ svijeta i zlatnu medalju na Paraolimpijskim igrama u Londonu 2012. godine. Bolest je uvijek bila jača, uvijek korak ili dva ispred nje.
– U horoskopu sam bik. Ako nešto želim, onda to i dobijem. Nikada ne odustajem bez borbe. Nikada se nisam pomirila s tim da sam završila u kolicima. Ipak, 2000. sam morala to prihvatiti, iako sam mogla koristiti leđne i stomačne mišiće. Čak i toga je s vremenom bilo sve manje. Danas sam paralizirana, sve do prsa. Prste više gotovo ne osjećam. Imam snažno srce, ali moji lijekovi protiv bolova ne djeluju više. Dali su mi tako mnogo injekcija da se na meni sve raspada. Nekada tečnost iz mene jednostavno počne curiti na drugoj strani tijela – kaže ona.
Marieke je godinama vrlo poznata u paraolimpijskom sportu, no svijet ju je upoznao nakon što je u Riju prošle godine osvojila srebro. Međutim, više od vrijedne medalje, svijet je šokirala njena odluka da se podvrgne eutanaziji ili „smrti iz milosrđa“, što je javno i najavila. Taj kontroverzni medicinski zahvat u njenoj rodnoj Belgiji je zakonski dozvoljen već dvadesetak godina. Sluteći kako će se njeno zdravstvo stanje pogoršavati, Marieke je, 2008., potpisala dokumente i dozvolila da eventualno jednog dana bude eutanazirana. Navodno, zna i tačan datum, i eutanazija bi se trebala provesti nakon ovih novogodišnjih praznika.
– Počinjem razmišljati o eutanaziji. Rio je moja posljednja želja. Nakon Paraolimpijskih igara u Riju, završit ću svoju karijeru. Vidjet ćemo šta će život donijeti – rekla je ona tada.
Od sebe nije željela praviti heroja niti veličinu.
– Moja sahrana neka bude u slavu svega što sam postigla, ne vrijeme za oplakivanje. Želim da svako podigne čašu šampanjaca i misli na mene – rekla je u ljeto 2016. godine.
Svijet je bio šokiran, no njen život je u rukama komisije od trojice ljekara koji moraju zaključiti da ona pati od neizdrživih bolova i da je smrtonosna injekcija jedino rješenje. Zanimljivo je da je u toj jedinstvenoj tročlanoj komisiji i ljekar koji je bio inicijator kontroverznog belgijskog zakona o eutanaziji. Dr. Wim Distelmans ima nadimak „Doktor Smrt“, no Marieke Vervoort ima pozitivno mišljenje o njemu. Iako je svojevremeno bila čvrsto odlučila eutanazijom prekinuti svoj život, doktor joj je rekao da to ne čini i da živi onoliko koliko može, te da umre prirodnom smrću.
– U početku su ga zvali „doktor – ubica“, ali on je spasio moj život. Da on nije bio ovdje, oduzela bih sebi život. Tako je teško postaviti „datum“. Kada god bih to uradila, doktor bi mi rekao: „Mariek, da li si sigurna? Da li si stvarno sigurna?“ – sjeća se ona.
Marieke, među prijateljima poznata kao Wielemie, rođena je 1979. godine u malom mjestu Diest, četrdesetak kilometara od glavnog grada Belgije. Do fatalne povrede stopala u njenoj petnaestoj godini života, činilo se da će imati veliku sportsku karijeru, bilo kao košarkašica, bilo kao triatlonka, gdje je briljirala. Nije se predala ni kada je postalo jasno da će ostatak života provesti u kolicima. Kada su je noge izdale, točkovi kolica nisu.
U Rio po svaku cijenu
Postala je svjetska prvakinja u kolicima za 2006. i 2007., iste godine učestovala je na Ironmanu na Havajima. Osvojila je bezbroj medalja u raznim sportovima i raznim disciplinama, od evropskih i svjetskih prvenstava, te dvije medalje na Paraolimpijskim igrama, u Londonu u Brazilu. Odlikovali su je Angela Merkel i belgijski kralj. No ona je živjela za takmičenje. U julu 2016. godine, na utrci u Lionu povrijedila je rame. Ljekari su joj savjetovali da odmara devet mjeseci.
– Odlazak u Rio je moja životna misija sada. Koliko god to da košta – rekla je tada.
I koštalo je. Njeno zdravstveno stanje se nakon Brazila rapidno počelo pogoršavati. I ono malo mišića koje je imala na raspolaganju, otkazalo joj je poslušnost.
– Ja više ne želim patiti… Veoma mi je teško sada. Sve više padam u depresiju. Nikada se tako ranije nisam osjećala. Moj vid nestaje. Ljekar mi je rekao da mi ne može pomoći, jer problem dolazi iz mog mozga. Neurolog je cijelu noć bio uz mene, dok su se moju mišići grčili. Rekao mi je da to nije epileptički napad, nego da moje tijelo vrišti: „Pretvorila sam se u bol. Gotova sam“ – kaže ona.
Tako se jedna od najvećih sportskih priča privodi svom tužnom kraju. Marieke je u decembru 2017., dala nekoliko intervjua novinarima iz Velike Britanije, gdje je velika zvijezda i gdje javnost sa zebnjom prati svako pogoršanje njenog zdravstvenog stanja.
– Svi me vide veselu, kako osvajam medalje, kako sam snažna, ali ne vide drugu stranu. Zato je svaki paraolimpijac za mene – šampion… Niko ne zna da sam tri dana prije utrke u Brazilu bila u bolnici, jer sam neprekidno bila slaba i dehidrirana. Bila sam tako ljuta i na cilj sam došla druga. Znam kada si lud, onda budeš jači nego inače – kaže ona za britanski “Telegraph”.
Uz oca, ljekare i novinare, o prvakinji na umoru brine se i njena labradorica po imenu Zenn, nazvana iz njene ljubavi prema Japanu.
– Sve što ispustim na pod, ona podigne i donese mi. Kada izgubim svijest, ona zalaje i tako pozove medicinsku sestru, ostaje uz mene ližući mi lice, dok ne dođem sebi. Svuče mi čarape, jaknu, otvara i zatvara vrata. Zauvijek će ostati uz mene. Ne mogu zamisliti da je se odreknem – kaže Marieke.
Vrijeme joj ističe i nije na njenoj strani. Bliži se čas kada će „Doktor Smrt“ u ono što je ostalo od tijela Marieke injekcijom ubrizgati smrtonosni otrov. Njen otac nema snage biti u bolnici kada se to desi. Napisala je oproštajna pisma svim dragim ljudima i rekla posljednju želju. Kada umre, želi da bijeli leptiri budu pušteni iz crvene kutije. Želi da njen pepeo bude prosut u Sjeverno more, blizu mjesta gdje je provodila Božiće.
Kada budete čitali ovaj članak, Marieke Vervoort, svjetska i olimpijska prvakinja, možda neće biti među živima.