LifestyleTeme

Nimfomedarka

Promijenila je ona nekoliko autobusa dok je prvi put iz svog šljivorodnog i medarskog kraja ugledala svjetla velikoga grada. Došlo dijete na prijemni, i nije prošlo, al’ je zato babo, koji inače drma u tom kraju, znao kome treba tuhnut’ friškog meda i svežanj eurića, pa je stvar riješena iz ćusteka.
Našla je stan na jednom gradskom brdašcu, u potkrovlju. Negdje je čitala ili vidjela na TV da su gotovo svi pariski slikari živjeli tako po tim, kako oni zovu, mansardama. Hoće i ona. Zašto da ne? Ima se, može se. Samo, da je bar znala slikat’. Ili crtat’, a to je baš trebala položiti na prijemnom. Premrla je od straha kad je čula da od njih traže da nacrtaju nekakve dvije izvrnute stolice, pa da po sjećanju nacrtaju sliku koju su minutu gledali… Škrabala je ona, nije da se nije trudila, ali… Scenarij već poznat. Ona se ravnopravno obrela na prvoj godini skupa sa svim onim jadnicima što su mukotrpno radili i pošteno položili ispit.
Počela su predavanja, ali ih ona nije baš nešto pratila. Ili je već sve znala, ili nije ništa razumjela. Uvijek bi sjela na takvu poziciju s koje je mogla neometano očima prebirat’ po licima mladića, tražeći žrtvu. Naravno, za silne programe koje valja nacrtait’ i odnijet’ asistentu. A da usput zadovolji svoju pohotu.
Nakon prvih nekoliko dana, dobro je snimila kafeteriju. I našla prvu žrtvu. Valjalo je crtat’ prvi program. Naravno, uhvatila je jetima, jedno fino, pošteno čeljade. A, koga bi drugog? Oni manekeni što povazdan glade kugle u kafani, furaju se na neke frajere, kicoše… ni pogledat’ nije smjela. Njih je ostavila kao poslasticu. Pošto se odradi posao. Mislim, programi.
Prvi kolega žrtva je došao da crta. Pogodili su cijenu 20 KM. I dok je on hudnik crt’o, glave nije diz’o, ona je nekoliko puta zadizala suknjicu na kauču naspram njega. Valjda da popravi gegice. Nešto joj, eto, same spadaju. Ni sama nije znala šta im je. Najlon valjda, pa klizi. I kad joj je već bila safra od dosadnih gegica, odlučila je da ih se riješi. Navalila je na ovoga k’o šarulja na ogradu! Momak ni čestan ni havjestan. Satran, k’o s grtalice je pobjeg’o glavom bez obzira, noge nije osjećao. Ni sam ne zna kako je dopuz’o kući. Pod tuš, u svoju podstanarsku sobicu. U svoj mir.
U njemu se poslije rodila želja da joj se nekako osveti. Posebno kad je pustila baju u kafeteriji gdje je bila glavna, da je nikitović, nesposobnjaković, mlohavi…
Tako je ona nastavila. Novi program, nova žrtva. Svaki na vrijeme predat’. Ali… Čašu meda još niko ne popi, što je čašom žuči ne zagrči.
Mali je danima izbjegav’o dolazit’ u kafeteriju sve do jednog jutra kad mu je prišao kolega Dubrovčanin i pitao za nju. Skovali su plan. Dubrovčanin će je naučiti pameti. Inače je u kuloarima bio poznat kao obdaren, ali i slatkohran. Taj naočiti Dalmoš se obreo kod nje na crtanju programa, i kada je u neka gluha doba završio, ona je opet probala istu taktiku. No, kod njega to nije palilo. Namjenski je progutao vijagru još prije njene tačke, jer je znao slijed događaja.

Ne treba ni reći da joj je sijevalo pred očima, čak i Stradun se prikaza, k’o kakva utvara. Valja sve to izdržat’… Valjda tako pliva pravi mornar. U njoj je umrla svaka nada da će ikada više ugledati kopno. Hoće, ali kad on to bude htio. Tako i bi.
Sutradan je nije bilo na ranim predavanjima. Nije se pomolila ni popodne. Nedostupna na mobilni, tako je govorila njena jaranica. Ma, jok… Ležala ti je ona k’o na umoru. Nije mogla vjerovati šta je snašlo. Jedva se pridigla da si skuha onu horo supu. Noge je nisu držale.
Mali je likov’o. Malo-malo pa bi on i Dubrovčanin, s podsmijehom pitali jaranicu joj gdje je ona. Ova bi samo nešto promrmljala. Kad bi nestala, njih dvojica su se umivali u suzama. Tako svaki put.
Programi su se i dalje predavali, ali nje nije bilo na faksu.
Godina se bližila kraju, ispiti, frka, trka… Nigdje nje.
Kad su zadnji put pitali jaranicu, ova im je rekla da će obnovit’ godinu i da sjedi kući i uči. Malo izlazi. Vjerovatno će se prebaciti u Tuzlu na faks. Ne prija joj glavni grad, a i kako tvrdi, prikazuje joj se u stanu. Cijele noći nešto škripi i lupa… Ponekad začuje i korake. A, vala, i nije kakav grad. Ni momci. Bilesi ima i Dubrovčana. Ma, svega. Dosadilo joj. Nije se snalazila ni privikla. Nikako.
Tiho je nestala. Ili se vratila u svoj šljivorodni i medarski kraj, gdje je žarila i palila, ili je fakat u Tuzli, ne zna se. To više nije ni bitno. Isto kao što nije bitno što će ista ona jednog dana završiti faks, projektovat’ zgradu, što mogu ljudi izginuti. Ništa za to. Ona bar zna horizontale. Za vertikale će se već naći neko.
A, i med je, kažu, plaho zdrav. Trista bolesti liječi. Pa, ko voli nek izvoli.

Indira Kučuk-Sorguč