Roki Saliveni

Piše: Redakcija

Nisu žene uvijek žrtve. Nikako. Samo što se o ovim drugim žrtvama, muškim, jako rijetko priča. I oni mogu nagrajisat’. Itekako.
On bi cijeli ubogi dan provodio u podrumu, gdje je za svoje potrebe napravio malu teretanu. Da nabije koji mišić. Da diže tegove. One domaće. Od starog mu ostale velike konzerve s onim „Zvijezda biljni mrs”, on ih još pričvrstio i diže li diže. Dolazi ljeto, valja se utegnut’ i šepurit’ kao paun. A, volio je to. Volio se i hvalit’. Kad je te godine pao na popravni, mati i babo su mu namah razvalili teretanu i zabranili da pola godine izlazi iz kuće. Šta se tu može? Još je na njihovim jaslama. Kriv je. Nabij’o mišiće umjesto ocjene.
Napuh’o bi se kao kakav tetrijeb, zalepet’o onim ćupicama od kose što su mlatarale iza ušiju i bild’o pamet. Pravi Popaj, ali ga raja nije tako zvala. Sjetili su se jednog starog filma i glavnog junaka koji se zvao Roki Saliven. Naravno, ovome su dali svoje, mahalsko ime „Saliveni”.
Na popravnom se i profa sažalio na njegove mišiće i dao mu dvicu. Labuda, kako je danas popularno zovu.
U međuvremenu, naš ti je Saliveni naš’o curu u trgovačkoj školi. Nije bila ružna, ali se nekako nakaradno oblačila. Drečala je, brate, u onim bojama i u onoj noćnoj šminki usred dana. Lice bakarno, a vrat bijel. Valjda da ne prlja okovratnik. I ono otezanje. A tek usta?! Bez silikona, dvije dobre krofne. Žvalja, što bi rekla moja tetka Ševala.
Saliveni je dežurao pred njenom školom, i nekud bi odlazili. Ovi njegovi mahalaši, odmah su ih prozentali i udarili šprdanciju. Jedne noći prolazio je pored njih okupljenih na ćošku naše ulice, kad neko dobaci: “Je li ti ono capi? Diže li i ona tegove?”
Ostalo se podrazumijeva. Saliveni je poludio. Počeo ih gađat’ kamenjem, čak je i potrčao za njima, psov’o…
Sve je to mala maca prema onome na šta je on jadnik ovaris’o. Saliveni se oženio tom „žvaljom” i odselio kod nje i matere da stanuje. Nisu vala svadbe pravili. Njegova mati se hvalila po mahali kako je naš’o dobru curu, stanuje u centru, ima samo mater. Oboje rade. Sve fino.
Saliveni im je, osim bračnih obaveza, služio za sve. K’o jedina muška glava u kući. To pijaca, pa molovanje, pa danima kad je slobodan veliko spremanje. Izmicanje namještaja, brisanje, lakiranje parketa… Punica okom, on skokom. K’o pastorče.
Danima je on tako kopnio, dok su mišići rasli od silnog fizikalisanja. Nije znao šta da radi. Svojoj materi i babi ni pisnut’ nije smio kako mu je. Znao je da bi ga stara dočekala riječima da mu nije niko kriv, sam je htio, umjesto da je hod’o k’o ostali momci, on se poletio oženit’ k’o da mu je kamen rast’o na glavi. Još se zaprtio s dvije hojratke… Sve to je on čuo kroz glas u ušima.
Onog dana, kada je vraćajući se s posla pred vratima naš’o poveću gomilu uredno svezanih najlonskih kesa za smeće, totalno je poludio. Znao je da baš njega čekaju da ih snese čak do kontejnera. Ovo je stvarno previše!
S vrata je napravio lom. Nakitio im objema sve što mu je bilo na srcu te dvije godine robije, derao se k’o pivara. Ma nisu ni one šutjele. Posebno stara. Siktala je k’o čegrtuša, zmaj s deset plamenih jezika joj nije bio ravan. Ona njemu jednu, on njoj dvije… U nedogled. Onda bi upala kćerka uz obavezne lažne suze i prigovor da se mogla hiljadu puta bolje udati, da je šonjo, nesposobnjaković, ljenčina…
Čuj ba, ljenčina! Ovo ga je najviše pogodilo. Ma više i od onoga da je nesposobnjaković. Šta li je time mislila? Na šta se to odnosilo? Nije znao.
Stara je, naravno, pala u nesvijest, a pri padu se dobro primakla kauču da ne padne na tvrdo. Poletjelo njih dvoje prema njoj, nek’ je đavo nosi, može joj šta biti, šta će onda?!
Brzo je došla sebi, onda nastavila rondat’.
Ujutro je, onako napuhan, kao iz mladosti, izašao iz spavaće sobe, čija je vrata te večeri prvi put zatvorio. Inače, stara nije dala. Nek’ se lahori kuća. Što će zatvarati vrata svoje sobe?! Glupost.
Sjeo je s njih dvije i počeo brojat’ šta sve hoće. U njemu se opet, činilo mu se, probudio onaj stari Saliveni. Slušale su one, onda, kao po dogovoru, rekle da ona neće ostaviti majku, i ako mu se ne sviđa, zna gdje su vrata.
Zanijemio je od čuda, narond’o još poneku, a onda nest’o preko vrata.
Vratio se Saliveni kući. Mati mu drobila kad god su bili sami. Nekako je bilo stid komšija. Nijedan se momak iz mahale nije tako vratio kući.
Svašta je tu bilo, ali okončalo se na najbolji način. Hvala Bogu da ima i ovaj razvod. Časno i pošteno. Šta fali? Bolje je i samovati nego na bihizurluku biti.
Saliveni je, ipak, našao svoj mir. Otišao je na rad u Švabiju. Da se spasi. Isto k’o u onom vicu kad Mujo pita Sulju šta će ako bude smak svijeta. A ovaj odgovori: Ja bih pobjeg’o u Njemačku.
U obećanu zemlju otiš’o je i Saliveni. Da se malo oporavi, nešto zaradi. Možda i iskupi kod svojih roditelja to što ih nije sluš’o kad je bilo vrijeme.
Ne znam da li će duže ostati, ili samo nakratko. Možda se nikada više neće ni vratit’. Valjda se tamo muškarci drugačije tretiraju.

Indira Kučuk-Sorguč

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti