Pas koji laje, samo laje

Piše: Redakcija

Ne ujeda pas koji laje. Tresla se gora, rodio se miš. Puno buke ni oko čega. Ima takvih mudrosti još u našeg naroda. Uglavnom, ko se puno hvali, radi sam sebi o glavi. Ništa od njega. I to vam je puka istina, da znate. Još jedna u nizu potvrda stigla mi je nekidan od muža moje prijateljice, koji mi u povjerenju ispriča odron u vezi s jednim njegovim poznanikom, sarajevskim ugostiteljem.

Znam ja tog ugostitelja samo iz viđenja. Onako, ne izgleda uopće loše. Doduše, na izmaku biološke mladosti, al’ zdrav, k’o odvaljen od Vranduka kod Zenice, odakle je nekako pred rat doš’o studirat’ u Sarajevo, pa od svih fakulteta uredno diplomir’o poznatu i mnogima nedostižnu kafansko-uličnu školu. Poslije rata se bac’o u razne poslove, da bi, sad-zasad, post’o onako relativno neuspješan ugostitelj.

Frizura k’o u američkog marinca, uske majice s natpisima na engleskom, koje, naravno, nije umio da pročita, a kamoli znao šta znače. Kad se dva-tri puta izblamir’o kod modernih cura, savlad’o osnove engleskog, kako bi mog’o prevodit’ naivnim šiparicama oko sebe kad ga upitaju šta mu piše na prsima. Izučio i asfaltske mangupluke. Ko ga zna, veli da nije ni loš ko čovjek. Ono, hoće priletit’ u nevolji prijatelju.

I nikad se on takav ne bi naš’o u ovoj mojoj kolumni, da nije jedne njegove osobine koja je ispočetka palila kod raje, jedno kratko vrijeme, a danas mu se svi grohotom smiju iza leđa. Evo o čemu se radi. Usred tih nekih muških priča o fudbalu, poslovima, autima, skijanju (Eki skijanju! Pa danas svaka šuša hoće da je džet ski), on namjesti situaciju da kao slučajno ubaci kako je on provod’o neku poznatu trebu. I sve su mu bile ‘ono bez’ze’.

Kad je jedna manekenka ranjena i bila u svim novinama, on je kao slučajno spomenuo:
– Ma znam ja nju, išli smo skupa na Boračko jezero kod jednog mog jarana Dževde što ima tamo vikendicu. Ma bez’ze treba, Šefike mi moje.
Prošlo malo, žuta štampa se raspisala kako se udala naša poznata folk pjevačica, a on će kao slučajno:
– Aaaa, nije ona loša. Malo je paglu. Sva se dadne frajeru odmah i srcem i tijelom pa nije zanimljiva. Pegla brate, Šefike mi moje.

Kad je kćerka uvaženog člana društva postala slavna zbog objavljene knjige, ovaj će spremno:
– Koja je to napast od žene. Nema kod nje cile-mile. Zna šta hoće. Jednom u “Haciendi” ja doš’o, a ona s nekom rajom. I sve me preko stola kibicuje, šmeka, oblizuje se. Ma i popila, k’o pripito žensko. Ja u halu, taman ga otres’o i izlazim, zakopčavam šlic, kad ona ispred muškog, hej, muškog wc-a! I ništa ne priča samo se zaleti i pribije me uza zid.

– I, šta ti? – radoznalo će društvo za stolom.

– Ma šta ću, eto pofatamo se malo, nisam htio uinat. Ne limvo ja to nikako. Stipu me, brate, da budem muško, da ja nju startujem… Katastrofa, Šefike mi moje.

I sve je to nekako prolazilo kod raje. Važio on za samozatajnog fakera, koji je fin toliko da mu se tek tu i tamo omakne da kaže koju. A ne daj Bože da on progovori. Ma pola ženskinja ne bi moglo gradom proći od stida.

Naravno, sve je slag’o, ni s jednom nije bio, po sistemu: „Pas koji laje, samo laje.”
A kod svoje muške raje u kratkom vremenu dvaput je pregorio. Svi portali objavili slike zlatnog bh. ljubavnog para, on će spremno kako žali glavnu mušku ulogu u toj priči, pa veli:

– Bio sam s tom curom na moru u Makarskoj dva dana. Vjerujte da sam jedva ček’o da se timvra ćiku. Ženska je toliko paglu da se umalo nisam rokn’o od dosade. Ništa s njom ne možeš pričat’! Moja je Šefika za nju Tesla u usponu, Šefike mi moje.
E, tu se malo i društvo uzjogunilo.

Drugi put je fakat bilo smiješno. Jedna od nabrojanih poznatih dama s pratnjom ušla u lokal gdje su oni svi zajedno s gostioničarem sjedili i ovaj se njen pozdravio s nekim iz društva i onda se redom svi počeli upoznavat’. Naravno, i lažni zavodnik pružio ruku i zapravo tek se tad upozn’o s dotičnom o kojoj je samo malo prije pleo ručni rad.

Raja ga odmah uzela na trehu. Vidjeli da baca dumine. I počeli se ozbiljnije raspitivat’ o njemu. Uglavnom, otkriju da ima neku bivšu ženu i dijete u rodnom kraju. Niko ni nju ni dijete nije čuo ni vidio, ali se, eto, ispostavilo da ih ima. A ovaj njegov jaran, muž moje prijateljice, odlučio istjerat’ istinu i tu i tamo ubaciv’o priče o njemu. Onako nonšalantno.

I žene progovorile. Jedna se povjerila prijateljici, pa prijateljica drugoj prijateljici, pa došlo do šesnaeste prijateljice koja je, također, “probala” ovog fakera. I do našeg utjerivača istine. Svega tu ima. I mišića, i dimenzija, i šarma, i gotive, i viceva, ali dok se ono glavno pokrene, ako se ikako i pokrene, prođe ih volja. Sve moguće tehnike – džaba. Visibaba.

Jednoj je čak rek’o, k’o u onom vicu, nešto tipa:
– Izvini curo, je l’ se tebi ovo često dešava. Meni još nikad nije.

I tako su jadne cure mislile da je do njih. Dok se nije zakotrljalo. Situacija je takva danas da svi znaju sve. Čak i to da u familiji nema nikoga ko se zove Šefika, ni u domu ni u rodu svomu, ni u raji ni u kafani. Da se kune ni u šta. On i dalje sjedi u tom društvu. Haveria mu u lice sasipaju sve što se priča o njemu. On se pravi da ne čuje, Šefike mu njegove. I ko pijan plota drži se teze da one to pričaju iz ljubomore i pakosti, jer ga nisu mogle zadržati.
Njega, lažnog osvajača.
Koji još samo nije bio na Mjesecu. Zapravo, garantujem, da bi k’o u onom crtiću rek’o da je on bio i tamo i da su tamošnje trebe baš onako bez’ze.

Indira Kučuk-Sorguč

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti