Nakon uloge koja ga je proslavila na cijelom prostoru nekadašnje Jugoslavije u seriji „Lud, zbunjen, normalan“, a potom i u pozorišnom projektu „Sjajni momci“, gdje igra s kolegama Mustafom Nadarevićem i Senadom Bašićem, Moamer Kasumović vrijedno radi na svom autorskom projektu. Iako u povoju, naš proslavljeni glumac nam je otkrio kakav film možemo očekivati.
– S obzirom na to da smo u završnoj fazi pretprodukcije, ne mogu otkrivati više detalja. Radi se o projektu Francesca Borchija i mene naslova „Jednom smo bili ljudi“. Nakon naše saradnje s Goranom Vojnovićem na filmu „Piran Pirano“ počeli smo razmišljati šta bi jedan Italijan i Balkanac mogli da rade zajedno. Francesco mi je ispričao o predstavi „Jabuke i crnci“, koju je radio u „Teatro Metastasio“, što se meni učinilo kao savršena tema za film. Pozvali smo Tomasa Santija, autora teksta, i rekli mu da želimo raditi film prema njegovom tekstu. Nakon toga je uslijedilo pisanje scenarija, uvezivanje s produkcijama iz Slovenije, Italije, Česke. Kako trenutno stvari stoje, počinjemo sa snimanjem u prvom kvartalu iduće godine – kaže Kasumović za „Azru“.
Ovdašnja javnost Vas je najviše upoznala kroz ulogu Damira u seriji „LZN“. No, Vi ste i glumac filma, ne samo pozorišta i TV-a. Kakva Vas sjećanja vežu za prvu filmsku ulogu u „Ljeto u zlatnoj dolini“?
– To nikada neću zaboraviti. Bili smo prva godina Akademije i profesor Vuletić (Srđan; op.a) nam je svima sa klase ponudio da igramo u filmu. Za nas je bilo nezamislivo da odmah na početku školovanja dobijemo filmske uloge, jer je praksa Akademije da studenti ne mogu raditi u profesionalnim projektima do treće godine studija. Sjećam se da nam je honorar uplaćen pred Novu godinu i da smo se odlično proveli.
Od koga ste dobili najbolji savjet kada je riječ o glumi?
– Ovo ne bih nazvao nekim velikim savjetom, ali mi je ostalo u sjećanju kao draga uspomena. Na početku snimanja serijala „LZN“ ja sam se uvijek malo „krio“ iza kolega. Jednog dana, Mujo me je uhvatio za ruku, stavio ipred sebe i rekao mi: „Mali, stani ispred mene, da te kamera fino vidi, šta se kriješ? Mene su se ljudi nagledali, vrijeme je da tebe vide“.
Nerijetko se publika toliko poveže s likovima koje gleda na malim ekranima, da stvarni lik poistovjećuju sa izmišljenim. Kako reagirate na pozdravljanje „Damira“ na ulicama?
– Dok sam bio mlađi, nerviralo me je malo, jer mi je bilo neshvatljivo da neko ko stalno gleda televiziju, nije u stanju da pročita i zapamti ime na najavnoj špici. Više se ne obazirem na te prozivke.
Koliko privatno provodite vremena s kolegama iz „LZN“?
– Nakon završetka snimanja serijala, nastavili smo saradnju u pozorištu postavkom predstave „Sjajni momci“ prema tekstu Neila Simona. Već skoro dvije godine smo na turneji s tom predstavom, tako da smo skoro svake sedmice zajedno. Između nas trojice se izbrisala ta granica privatno/profesionalno, tako da bi odgovor bio: mnogo se družimo. Postali smo jako dobri prijatelji, porodice nam se poznaju, obilazimo jedni druge. Senad i Mustafa su mi postali kao starija braća. „Sjajni momci“ su sigurno još jedna zlatna zvjezdica na mom CV-u. Jedan od razloga zašto smo i uradili predstavu jeste da smo željeli da se družimo s ljudima koji poštuju i uživaju u našem radu. Osjetili smo to kao dužnost. Ne mogu vam opisati osjećaj kada se sretnemo s publikom nakon predstave. Količina emocija je nemjerljiva. Ne pretjerujem kada kažem da smo se nakon samo jednog igranja predstave „Sjajni momci“ slikali s više od dvije hiljade ljudi i družili se s njima duže od četiri sata.
Nakon deset godina igranja, predstava „Žaba“ je dobila i svoju filmsku verziju. Koliko je „Žaba“ važna u Vašoj karijeri?
– Svaki glumac može da igra dijametralno različite uloge i nije lijepo da ih se svrstava u fah. Žaba je izuzetno važan projekt za mene. Skoro deset godina igramo tu, naizgled malu predstavu. „Žaba“ je predstava o svima nama. Svi je mi živimo konstantno u ovoj državi. Mihanović (Dubravko;op.a) je na jedan fantastičan način preko samo četiri lika uspio da preslika našu stvarnost na scenu. Je li to Zeko, veteran koji želi da mijenja svijet, ili je njegov brat Braco, koji gleda na život iz totalno druge perspektive, taksist Švabo ili momak koji prodaje knjige, tako da svako ko pogleda predstavu personificira se i pronalazi u nekom od likova.
Za čim je publika „gladna“ u smislu sadržaja koji se danas nudi?
– Suzama i smijehom. Nekada pomislim, kada gledam šta sve TV nudi, da bi dobro bilo organizirati gladijatorske borbe. To bi bio apsolutni hit.
Kako komentirate činjenicu da se sve veći broj glumaca odlučuje umjetnički izraziti kroz stand-up komediju?
– Zašto da ne. Stand-up je jedan od najtežih oblika, a to što neko zna dobro da ispriča vic, ne znači da je stand-uper. Iskreno, drago mi je da se ljudi hvataju u koštac s tim, ali mi nije drago kada to neke kolege koriste, kako bi na svoje ime prodavali maglu. Mada, publiku nikada ne treba potcjenjivati. Publika, bilo gdje, itekako zna šta je dobro, a šta loše.
Šta Vas naročito okupira u slobodno vrijeme?
– Pijaca i fotografija. Prvo, jer na pijaci možete da sretnete čitavu paletu likova i za veoma kratko vrijeme da čujete i osjetite bilo stanovništva. Fotografija, jer ovo prvo morate dokumentirati.
U Sarajevo ste iz rodne Crne Gore došli 1996. godine, gdje ste završili srednju školu,a potom i Akademiju scenskih umjetnosti. Koliko ste vezani za svoj rodni kraj?
– Jako. Često sam u Crnoj Gori. Čim imam više slobodnog vremena idem dolje. Tamo žive moji roditelji i pokušavam da svaki slobodan minut provedem s njima. S obzirom na to da su penzioneri, na ovaj način pokušavamo nadoknaditi sve ono što nismo mogli zajedno da radimo dok sam ja studirao ili dok su oni radili.
Kako provodite vrijeme u rodnom kraju?
– Oko kuće ima mnogo posla. Pokositi travu na dužinu za koju moja mama misli da je ispravna, pomoći ocu oko ribnjaka, otići u gljive, planinariti… Naravno, kad završim s pomaganjem oko imanja, obično se bavim knjigama, ponekad nešto nacrtam.
Čije kulinarske specijalitete preferirate; sarajevske ili bjelopoljske?
– Hrana je veoma slična. Eventualna razlika je u načinu pripreme. Ono po čemu se Bijelo Polje može pohvaliti su ribice (jelo nema nikakve veze s ribom. To je isto kao kad sam ja mislio da se pače pravi od pačetine). Ribice najviše podsjećaju na mantije ili ovdje u BiH na buredžike, ali ribice su ribice. Inače, originalni naziv za to je teheranska pita.
Odrastali ste u porodici gdje prevladavaju žene. Imate tri sestre: Mirhu, Lejlu i Rejhanu. Kakvo je bilo odrastanje s četiri žene u kući?
– Pa to zavisi u kojem periodu odrastanja sam bio. Nekada su me nervirale, nekada nisu, a sada sam mišljenja da je muško siromah ako nema sestru.
Kakav odnos ste gradili sa svojim ocem?
– Ono što mogu da izdvojim jeste da nas roditelji nikada nisu tjerali ni na šta. Uvijek su pratili naše impulse i podržavali nas onakve kakvi jesmo, tako da sam gradio iskren odnos s ocem, s ljubavlju i razumijevanjem, ali uz međusobno poštovanje. Moj otac bi sigurno bio sretniji da sam ja pravnik ili doktor, ali Bože moj, dobio je glumca.
Imate li želju ostvariti se u ulozi roditelja?
– Ko nema tu želju, onda s tom osobom nije nešto uredu. Naša osnova je produženje vrste.
Šta se u čovjekovom životu promijeni tokom godina?
– Ukusi. Sada jedem što mi nikada ne bi palo na pamet da probam. Ustvari, sve se mijenja, ako čovjek konstantno radi na sebi, ako preispituje sebe, razmišlja o svojim postupcima, o drugima, o okruženju u kojem živi…
Kako se nosite s godinama?
– Šta su godine? To je budalaština koju je neko izmislio da nam uzima pare. Kao, završio si fakultet, ženi se, onda rađaj djecu, uzmi kredit i umri, jer si star, a niko se ne pita da li to stvarno želim, koje su njene ili moje iskrene želje. Na to ne pristajem.