Iz nekih meni nepoznatih razloga, zazvoni mi telefon ili mi stigne poruka koja otprilike glasi: “Snima se film/serija/reklama. Hoćeš li da učestvuješ?” Obično prihvatim te male uloge prolaznika ili ispijača soka u nekom izmišljenom bosanskom kafiću, ne zbog novca koji se statiranjem može zaraditi, nego zbog unutrašnjeg mira i neispunjene želje da budem vlasnik vlastitog pozorišta.
Negdje u januaru prošle godine našao sam se kao statist na snimanju novog filma Jasmile Žbanić, koji će godinu i deset mjeseci kasnije doći u naša kina naziva “Za one koji ne mogu da govore”, kao dirljiva priča o potrazi za istinom o tome šta se sve dešavalo u lijepom i tužnom gradu Višegradu prije dvije decenije.
Kao neko ko je u mlađim danim imao ozbiljne namjere da ode u Hollywood i pomrsi račune, naprimjer, Martinu Scorseseu ili Ridleyju Scottu, te je stoga čitao sve što ima veze s filmom i načinom na koji se on pravi, znao sam da se za svaki film snimi mnogo materijala, a da se isto tako mnogo toga odreže, skloni nastranu.
Nije me, stoga, mnogo iznenadilo što montažer nije u konačnu verziju filma ubacio i nekoliko sekvenci u kojima moja neugledna pojava prolazi kroz kadar. Film Jasmile Žbanić je sasvim solidan i moja bespotrebna pojava povremenog statiste i nekadašnjeg glumca amatera ne bi ničim učinila da ovo celuloidno djelo izgleda bolje.
Nisu svi filmski statisti lako zamjenjivi. Recimo, Suvad Veletanlić, plesač s Ferhadije, čiji ples u Jasmilinom filmu jasno daje do znanja da nema posustajanja i nema predaje. Suvad Veletanlić, koji nema ništa drugo osim svog plesa i ulice po kojoj pleše, bio je također prisutan na sarajevskoj premijeri filma rediteljice Jasmile Žbanić. Sarajevo je po svemu specifičan grad, pa tako i kada je riječ o “dešavanjima”, koja često privlače ljude nejasnih životnih uloga, ali jasnih namjera da se najedu i napiju na tuđi račun.
Te večeri, nakon premijere filma, izvan te mase “vidi me – vidiš me”, u jednom ćošku je stajao Suvad Veletanlić, plesač s Ferhadije i glumac. Stajao je potpuno sam i nije pričao jer niko i nije imao namjeru početi razgovor s njim. Suvad Veletanlić je cijeli svoj život stajao sa strane i gledao kako život teče pored njega. A on se smješkao uvijek i svima. Nasmiješio se i nama, anonimnim statistima čija je scena isječena iz filma i pozdravio nas, kada već nije niko drugi. Plesač iz Ferhadije bio je te večeri sretan i nasmijan čovjek. Siguran sam da je znao zašto.