Nije svako muško MUŠKO kao moj komšija kamiondžija koji je im’o dvije žene, jednu u Bosni, drugu u Sloveniji, pa da je fino, kad već hoće dvije žene, ko što i priliči muškarcu, obje prizn’o. I njih i djecu koje su mu rodile.
Ovakvi poput njega su rijetki k’o dinosaurusova jaja. I jedino njih i smatram muškarcima – većina ih ne zaslužuju tu “titulu”.
Obično povale, zavuku žensku, glume frajere i švalere, teferiče, a kod prve naznake belaja, bježe glavom bez obzira, peru ruke, vade se kako znaju i spašavaju svoje kukavičke guzice, bez obzira na kolateralne štete koje su izazvali.
Tako je jedan seoski lola, iz nekog zaseoka u Bosanskoj krajini, mic po mic dogur’o do neke čivije u “velikom” gradu drugoga entiteta. Žena i četvero djece na selu čuvaju stoku, obrađuju polja, a on u iznajmljenom stanu u “gradu” uživa u blagodatima života koji su mu izbili motiku iz ruku. Vikendom ode na selo. I tamo glumi velikog gazdu. Ko je, on je! Ima l’ ko veći? Nejma!
A u gradu napredov’o. Ne, nipošto zahvaljujući svojim kvalitetima, nego urođenoj seljačkoj mudrosti i lukavštini da pravoj osobi u pravo vrijeme pokloni friško tele, tek od vimena odvojeno.
A ni para nije žalio u svome napredovanju. Opet, naravno, s “pravim” ljudima. Trošio je i častio u kafanama do zore. A kad je djetetu trebalo pernicu kupiti, postavlj’o je pitanja kad je prije onu staru pernicu dijete “isharčilo”.
Što je više bio u gradu i više napredov’o, sve je postaj’o osioniji.
A tek kad je sekretaricu dobio! Ma ima l’ ko veći od njega?! Nejma, normalno!
I to primio curu na preporuku. Zna joj oca. Nemaju para ljudi, pa neka im kćer radi nešto. Sigurna je tu. On im je prijatelj, ko će kome neg’ svoj svome, pa ja!
I cura počela raditi. Sve fino i pošteno.
A ovaj lola počeo brke oblizivat’. Nema veze što nije ljepotica. Mlado mu se meso pošmigalo. Njegova je ona izraubovana – četvero djece rodila. Nije ona više za „tijeh” stvari.
Da mu je malo piletine. I kako već to biva, čim se dvoje osame, šejtan bude treći.
Ona još nevina, a njega to još više pali. Da mu je. Da se napije mlade krvi k’o vampir. Počeo lagat’ da je davno ostavio ženu i djecu.
I još se ljutio na nju što mu ne vjeruje. Pa zar ona ne vidi da on po deset dana ne ide kući!? A i kad ode, ode samo djecu da vidi. K’o da bi on živio u iznajmljenom stanu da je oženjen.
I tako je sve lag’o, manipulir’o, hajc’o… Red pažnje, obećanja i poklona, pa red šefovske discipline. I obrni k’o u kozaračkom kolu. Širi kolo, joj, širi kolo, kozaračka lolo! Širi veće bolje se okreće!
Ona imala nekakvog momčića. To joj je odmah razvalio.
– Šta će ti onaj hojrat i gubitnik. Ho’š da te kod krava zatvori i ne da mrdnut’. Ja u tebi vidim svijetlu budućnost. Ti si pametna, moraš se školati, svoj šef biti. Ha ja.
Mic po mic, pade ona k’o kruška. Ne zrela kruška, kojoj je vakat da padne, nego motkom s grane otresena.
Počeo je vodat’ po kafanama. Da mu vodi zapisnike kao. Ustvari, da se hvali kako je maznuo putera. Ima l’ ko veći od njega? Nejma. Nikad!
Poslije dva-tri mjeseca, ona zatrudnjela. Šta sad?!
– Ženit ćeš me, naravno. Šta ti fali. Svakako si se rastavio. Bit ću ti dobra. K’o i dosad.
On ju je počeo maltretirat’. Nagovarat’ prvo fino da abortira. Šta će joj dijete sad, ona se mora školati.
Ona ni da čuje. Neće ubit’ dijete pa makar glavom platila. A i računala da će ga tako maznut’. Da se skrasi i čast spasi.
Stomačić se ukaz’o. Familija je pritisla da kaže ko je. Ona pod pritiskom priznala. To se sve na oružje diglo. Kozara je to, hej!
On, kud će, šta će, bježi u svoje selo i opkoli se naoružanim rođacima.
Dakako, i žena saznala šta se desilo. Nadigla hampu da će ga zapalit’! Čak se lijepo spremila, skinula kundure i obula lakovane cipelice, otišla i našla mu ljubavnicu i svašta joj izgovorila. Da joj ne da muža. A i da ga da, on neće. Ko joj je kriv kad se s pravim, zdravim oženjenim čovjekom vucara… Đe joj je pamet bila, a tek obraz. Fuj!
Ove se cure i rođena familija odrekla, tako da je u gradu sama ostala. Sama i trudna. Bez njegove podrške, sva su joj vrata bila zatvorena. Ko će je trudnu.
Smilovala joj se neka žena i pustila da živi u donjoj sobici. Da radi za hranu i za tu sobicu. I radila je. I bila više gladna nego sita, ali opet zahvalna svojoj spasiteljici bez koje bi mogla samo pod mostom živjet’.
Porođajni bolovi je zatekli na ljestvama dok je prala prozore.
Nekako se dovukla do bolnice i porodila. Ma muke žive u prvih godinu dana. Valjalo i dijete prehranit’. Ostarjela deset godina za godinu. I ušutjela.
Poslije godinu, njena mati je nekako uspjela isposlovat’ da je prime natrag. I vratila se. S djetetom u naručju. Sad živi, šuti i trpi poglede. Nema potrebe da se išta izgovori, zna ona dobro šta o njoj misle i pričaju.
I dijete u takvoj sredini odrasta pod stigmom “kopileta”. Ni krivo ni dužno.
Za to vrijeme, lola se opet dovuk’o u grad. I napreduje i dalje. Dospio na listu za izbore.
A u kafani glavni. Nije šala, ima dvije žene i djecu od obje.
A nijednu realno nije prizn’o.
Indira Kučuk-Sorguč