Četiri mame i uspješne poslovne žene, svaka u svojoj sferi zanimanja, otvoreno govore o majčinstvu, braku, te koliko je i da li je uopće najljepša uloga mijenjala njih i njihov način života, kao i bračnu svakodnevnicu.
Stručnjaci tvrde da ste, kada poželite da s nekim koga volite dobijete dijete, dostigli vrhunac ljubavi. Dolazak djeteta sigurno povezuje muškarca i ženu za čitav život, ali im isto tako iz korijena mijenja svakodnevicu. O ovoj temi i promjenama koje beba donosi smo razgovarali s četiri mame; urednicom i voditeljicom na BHT1 televiziji Majom Čengić Miralem, manekenkom Boženom Lazarević, glumicom Medihom Musliović te vlasnicom i direktoricom bh. agencije „Global Market Solution“ Amrom Hašimbegović.
Često je mišljenje po kojem rođenje djeteta drastično mijenja brak. Je li u Vašem slučaju to bilo tako?
MAJA: Rođenje djeteta mijenja cijeli život, to je logično. U našem slučaju, s obzirom na to da smo u istoj godini stupili u brak i dobili dijete, Vanja je bio s nama sve vrijeme, tako da smo od početka funkcionisali utroje. Najprije kroz trudnoću, a poslije, pred kraj te iste godine, i kroz njegov dolazak na svijet. Suprug i ja nismo imali priliku živjeti neki uobičajeni bračni život poput onih parova koji tek nakon nekoliko godina dobiju dijete. Prilagodili smo se činjenici da smo vrlo brzo postali roditelji i zajedno s našom bebom smo otkrivali novi život i uživali u njemu. Kako tada, tako i danas.
BOŽENA: Pa da je drastično i nije. Bar je to slučaj kod nas. Istina, ima se mnogo manje vremena za sebe, partnera i za neke stvari koje smo prije radili, ali se s dobrom organizacijom sve može uskladiti. Otkako su djeca tu, odrekli smo se samo „iznenadnih“ i vikend putovanja. Naravno, manje spavanja, manje mira i stalna akcija su postali svakodnevica.
MEDIHA: Kada u kuću unesete cvijeće, prostor dobije drugačiji izgled i miris, zrači novim bojama i energijom. Pa kako dolazak djeteta u vaš svijet može, a da ne donese novi pečat? Pokreće se drastično novi život, život roditelja i djeteta.
AMRA: Naravno. To nije mišljenje, to je potpuno legitiman fakt. Dolazak djeteta u potpunosti i drastično mijenja brak. Prvenstveno mijenja njegove odnose, mijenja raspored vremena, kao i boju braka. To je u potpunosti jedna nova dimenzija, posebno kada dođe prvo dijete.
Na koju od tih promjena ste se najteže navikli?
MAJA: Istovremeno sam se nosila s nekoliko promjena. U jednoj godini sam postala supruga i majka i nije bilo vremena razdvajati te dvije uloge. Dijete sam rodila kao 29-godišnjakinja i prilično zrela osoba. Prije toga sam cijeli život uživala u djeci svojih prijateljica, imala sam priliku vidjeti šta roditeljstvo sobom nosi i nekako sam, smatram, bila koliko-toliko spremna, iako nikada dovoljno, za najodgovorniju ulogu u životu.
BOŽENA: Mislim da ženama sve nekako lakše pada, jer nam je sve to prirodno. Taj majčinski instinkt je čudo i barem sam ja bez problema podnijela i neprospavane noći i zubiće, sve te male muke koje dolaze s dolaskom bebe. Dok bi suprug Igor, ako je slabije spavao zbog bebe, sutradan bio kao zombi (smijeh).
MEDIHA: Bilo je to prije 20 godina. Ni na šta se majka ne navikava. Isprva, prvih nekoliko dana gledaš i upoznaješ novu sebe. Priroda i prirodni procesi čine svoje, postaješ majka, a zatim se bude nova osjećanja, brižnost i hrabrost. Sva ona osjećanja koja samo majka ima prema svom djetetu. Nikada i nigdje to ne postoji, samo u tom odnosu.
AMRA: Kao mladoj majci, s obzirom na to da sam prvo dijete dobila s 25 godina, možda najteža promjena, nakon one primarne faze adaptiranja na bebu u kući, bila je, zpravo, to vrijeme. Nisam se mogla najbolje i najlakše snaći u rasporedu vremena, koje sam kao perfekcionist i dalje željela imati. Vrijeme za sebe, ono za prijateljice, za romantiku s mužem, vrijeme da budem savršena majka, savršenog djeteta…
Koliko se ljubav i sama bračna zajednica poboljšala dolaskom djeteta?
MAJA: Ljubav među supružnicima mora biti konstanta u bračnoj zajednici i da ne smije biti upitna ni u jednom trenutku. Nju živimo samu za sebe, a dolazak djeteta otvara jedno novo poglavlje, jednu novu ljubav, kako između majke i djeteta, oca i djeteta, tako i između nas troje.
BOŽENA: Mogu reći da je postala mnogo čvršća i jača. Kada vidim Igorov odnos s djecom i svu ljubav i pažnju koju im pruža, ali i koliki im je autoritet, onda sam još više ponosna na sebe i svoj izbor, jer znam da je uz to što je dobar suprug, također i dobar otac mojoj djeci. Njegova ljepša i nježnija strana je još više došla do izražaja. Smatram da smo odličan tim, imamo čvrste temelje, zajedno koračamo kroz život i rješavamo probleme. Zajedno odgajamo djecu i mislim da je to naš najveći uspjeh. Među nama vladaju ravnopravnost, poštenje i iskrenost.
MEDIHA: U mojoj porodici su, vraćajući se dva, tri koljena unazad, djeca uvijek bila radost. Gledavši svoje roditelje, a sada samo svog oca, poželim svakom djetetu da osjeti ljubav koju sam ja osjećala cijeli život. Pa i sad, dolaskom mog djeteta i djece moje sestre radost se širila. Rekavši vam ovo, smatram da vam je jasno kakav je to odraz imalo i na brak.
AMRA: Nekako se kao kroz maglu mogu sjetiti, jer je to bilo prije skoro 14 godina, da smo u suštini bili ponosni jer smo dobili jedan most, trajnu i neizbrisivu vezu između nas, a to je bilo dijete. Ljubav se dolaskom djeteta zaista osnažuje i uvećava, ali samo i isključivo kod bračnih partnera koji imaju razumijevanje jedno za drugo i naravno onih partnera koji su približno sličnih životnih stavova i pogleda. Tako da u tom slučaju oboje bivaju svjesni da je sada njihov brak nešto potpuno drugo i da se ne svodi na ugađanje jedno drugom, nego da ta treća osoba, jednako važna u našim odnosima, sada traži vrijeme, ljubav, finasnije i strpljenje za sebe.
Nekad je bilo pravilo prema kojem je mnogo žena znalo žrtvovati svoju sreću zarad djece pa su ostajale u braku i onda kada bi najradije izašle iz njega. Biste li ikada zbog djeteta ostali u braku?
MAJA: Mislim da je to generalno loša konstrukcija kojom se opravdava opstanak neke bračne zajednice. Ukoliko ste u brak ušli isključivo zbog djeteta, onda mogu razumjeti da u njemu ostajete zbog tog istog djeteta. Ukoliko ste u bračnu zajednicu stupili iz vlastitih osjećanja ljubavi prema drugoj osobi, dok god su ona obostrana, u njemu ostanete. Kada i ako prestanu, nema razloga da sebe držite u emotivnom zatvoru zbog djece. Čemu? Ako nema ljubavi, ako vas dvoje ne živite više svoju priču koja pripada samo vama, taj nedostatak emocija će osjetiti i djeca i niko tu neće biti sretan. Tako da ne. Vjerujem u onu da je dobar razvod bolji od lošeg braka, ma koliko djece imali. Kada bi ljudi zaista shvatali odgovornost koju sobom nosi kako brak, tako i roditeljstvo, kada bi vlastite interese znali podrediti zajedničkim i kada bi „ja“ postalo na vrijeme „mi“, čini mi se da bi bilo mnogo manje razvoda.
BOŽENA: Iskreno, o tome nisam nikad razmišljala niti se mogu zamisliti u takvoj situaciji. Ali ako u braku nestane ljubavi, a partneri su u OK odnosu, tj. nema svađa i burnih situacija, nego imaju više taj neki prijateljski odnos, onda mislim da je bolje ostati u braku dok dijete ne dođe u te neke razumne godine. Mislim da smo im bar to dužni pružiti. Ali, ako su partneri u svakodnevnom sukobu, tu mislim da nema premišljanja i da je razvod jedino rješenje za nastavak mirnog života. Za dijete nema ništa gore nego da sluša svakodnevne prepirke roditelja.
MEDIHA: Ja sam se razvela kada je moja kćerka imala manje od godinu. Ne smatram to žrtvom nikoga od nas. Zrelost kojom je odisao naš odnos, mene i bivšeg supruga, nije dozvolila da se upletu mračne sile niti da se uprlja čistota odnosa koji smo imali.
AMRA: Ne bih zaista ostala u braku u kojem žena treba trpjeti bilo kakvo zlo i bilo kakve opstrukcije vlastitog napredovanja. Jer mi kao ljudska bića jesmo namijenjeni da konstantno napredujemo, razvijamo se i nadograđujemo. Ja znam da su naše majke i nane iz tada socioekonomskih i kulturoloških razloga trpjele i ostajale u braku zarad djece. Međutim, danas kada žena ostane u braku zarad djece, bojim se da istoj toj djeci stavlja na ruke okove vlastite nesreće i nezadovoljstva.
Mnoge majke mahom podrede sve djeci, te umjesto sebi kupuju njima čak i kada im to nije potrebno. Jeste li ikad u tom smislu zapostavili sebe?
MAJA: Pa, prve dvije, tri godine Vanjinog života sam stalno to radila. Ali nikada to nisam smatrala „zapostavljanjem“ sebe. Na naki način sam baš tim gestama i udovoljavala sebi. Jer, kao da je on tada znao koliko ima trenerkica, jakni i majica? Čini mi se da sam mu više radi sebe, koliko mi se dopao u tom trenutku, kupila krevet-formulu nego radi njega.
BOŽENA: Nisam. Ali je činjenica da sam s Davidom kupovala više bespotrebnih stvari i garderobe nego s mlađim sinom. Igračaka je bilo jako puno, a da više od pola nije ni dirnuo. Ali, to s prvim mi je bilo škola. Luca ima mnogo manje igračaka, dok garderobu nosi, uglavnom, od starijeg brata.
MEDIHA: Nije to bio put kojim sam krenula u odgoju djeteta. Toga nije bilo, a nema ni sada. Naučila sam dijete da ne potražuje i ne želi igračke, telefone garderobu, ali sam je naučila da voli druge stvari. Da šetamo, idemo na jahanje, beremo cvijeće, bojimo temperama snijeg, crtamo, pišemo pjesme, treniramo tenis, plivanje, ritmiku, balet, posjećujemo teatar, kino i koncerte. Tada bogatite sebe, svoj život i život djeteta. Nije lijepo davati primjer žrtve, to je put kojim idu mnogi danas, a išli su i od davnina.
AMRA: Ne bih rekla da sam ta vrsta majke iz prostog razloga što smatram da maksimalnim udovoljavanjem djeci u suštini činimo da jedna zadovoljena potreba rađa novu. To je jedan neprekidan niz u kojem ćemo se kao roditelji zaista dovesti u situaciju da je jedina svrha postojanja naše vlastite individue da budemo servis za ispunjavanje njihovih želja. Pritom zapostavljamo sebe i vlastite želje, želje svog partnera, prijatelja i roditelja. Tako da mogu reći da nisam sebe zapostavila u tom smislu i da ne smatram da je kupovina način na koji ćete pokazati djeci ljubav. Ono što njima jedino treba su ljubav, briga i pažnja, te da ih posmatramo kao ličnosti, da im se na taj način obraćamo i da im ukazujemo poštovanje.
Šta činite kada osjetite zasićenje u braku?
MAJA: Ja sam tek šest godina u braku. Pitajte me za barem još šest.
BOŽENA: Iako smo ušli u desetu godinu zajedničkog života, dobro funkcionišemo. S obzirom na to da on mnogo radi i često je na putu, nemamo vremena za ružne stvari, svađe, prepirke i ljutnje. Gledamo da naše zajedničko vrijeme maksimalno iskoristimo i da uživamo u njemu. Uvijek nađemo vremena za večeru u dvoje, šetnju ili neki zajednički vikend bez djece. Pazimo se i poštujemo, te se mnogo posvećujemo sebi. Djeca idu rano spavati tako da uveče imamo vremena za nas ili, ako Igor nije tu, imam vremena za sebe i za sve dnevne obaveze koje ne završim preko dana. Mnogi se izgube nakon što dobiju djecu, zaborave na partnere i sve im se svodi na djecu. Ali djeca odu i partneri ostanu sami sa saznanjem da ih godinama unazad ništa osim djece nije povezivalo.
MEDIHA: Zasićenje u braku. Jao, pa ja se nisam ni udala, a već sam se razvela (smijeh). Sve što je lijepo kratko traje. Mjesta za zasićenje nije bilo. Živjeli smo u ljubavi i rodili dijete ljubavi. Šta treba više…
AMRA: Do zasićenja dolazi u svakom odnosu, pa tako i u braku. Jednostavno treba dati posebnu pažnju toj situaciji i ne dozvoliti da se ona osnaži i ojača i da se dvije osobe, na koncu, trajno udalje. Najbolja verzija jeste, kada postoji mogućnost da neko pričuva djecu, da roditelji jednostavno otputuju negdje na nekoliko dana. Da borave sami i posvete se jedno drugom, da se podsjete da se i dalje vole i cijene, te da se sjete kako je to bilo kada su bili samo njih dvoje prije dolaska djece na svijet.
Šta činite da kao žena popravite svoje samopouzdanje?
MAJA: Odlazak na masažu ili kod Ensara na frizuru je uvijek dobitna kombinacija.
BOŽENA: Odem na masažu ili frizeru. Učinim nešto samo za sebe, bez supruga i djece.
MEDIHA: Samopouzdanje sam dobila još kao mala. Za njega ti treba roditeljska ljubav, vjera u tebe i poštovanje tebe kao djeteta. Sve sam to imala i svakim danom gradila identitet kojem su temelj bili samopouzdanje i vjera u sebe. Danas, u svijetu manjka ljudi s identitetom. Samopouzdanje je uzelo neki drugi oblik. Svi ga imaju, a koliko je temeljen na pravim vrijednostima, možete saznati nakon pet minuta razgovora. Kako se čovjek od čovjeka razlikuje, tako se i samopouzdanja razlikuju.
AMRA: Žena treba naći trajno rješenje, kako bi sačuvala, unaprijedila i održala vlastito samopouzdanje. Ne vjerujem u instant rješenja i one natpise – otiđite u shoping ili na masažu i bit će vam bolje. Bit će bolje pola sata, dan ili dva i opet ćete se vratiti na ono prijašnje stanje. Samopouzdanje se gradi trajnom i konstantnom investicijom. Kada žena posvećuje sebi pažnju, ona neće dolaziti u situacije depresije i nepoštovanja same sebe.
Jeste li ikada, kada je riječ o odgoju, sumnjali u sebe donosite li prave odluke, odgajate li dijete na pravi način? Ko je u tom kontekstu bio Vaš glas razuma?
MAJA: Vrlo često sam upadala u te zamke i razmišljanja. Svaka nova odluka je nova dilema. Ne zbog toga osjećam li da li smo suprug i ja u pravu, nego da li je naš način odgoja u skladu sa sredinom u kojoj živimo. Svi se mi, na neki način, ugledamo na odgoj koji su nama pružili naši roditelji. Nerijetko mislimo da smo ogdojeni idealno, a nismo. Generalno, loše je kopirati naše roditelje u svim segmentima odgoja, ali uzeti ono što smatram da su uradili dobro i primijeniti na odgoj svog djeteta je sasvim uredu. Naravno da sam se u milion stvari konsultovala sa svojom mamom ili s nekom prijateljicom, ali smo konačnu odluku uvijek donosili suprug i ja. Mislim da je jedino to ispravno. To nije samo moje ili samo njegovo dijete. To je naše dijete za koje zajednički snosimo odgovornost i u skladu s tim ga trebamo voditi kroz život.
BOŽENA: Mislim da na ovom svijetu ne postoji mama koja nije sebi postavila to pitanje. Često kada David napravi nešto što me izbaci iz takta, kažem: „Gdje sam ja pogriješila“ (smijeh). David je sad predškolsko dijete i sve više nestašluka kupi iz vrtića. Kao i svako dijete, pokupi više loših stvari nego dobrih, te više nije samo moj odgoj u pitanju već počinje i društvo da utječe na njega. Razgovaram i savjetujem se s tetama iz vrtića, kada znam da je nešto pokupio odatle. A često se savjetujem i s majkom, ona je ipak žena koja je rodila i odgojila osmero djece.
MEDIHA: Imala sam najboljeg učitelja za odgoj – svoje roditelje. Istina, majka je imala veći utjecaj, jer je uvijek bila tu. Kada kažem učitelj, ne mislim samo da dobro, jer učite i iz grešaka. Roditelji iz najbolje namjere, a potaknuti raznovrsnim brigama znaju napraviti krivu procjenu, gdje takav odgoj biva neprihvatljiv za dijete i tada dolazi do sitnih neslaganja. Željela sam biti drugačija u tome i uspjela sam, a isto sam željela biti ista u saburu i ljubavi te u podizanju iskrenosti i poštenja na tron odgoja.
AMRA: Naravno da sam jako često sumnjala u vlastite odgojne metode. Pročitala brdo knjiga o temama samopouzdana djeca, zadovoljna djeca, uspješna djeca… Mogla bih reći da je to sindrom majki prvog djeteta. Tako da sam to već prošla s prvim djetetom i, nažalost, ali uvijek kažem da su ta prva djeca nekako i eksperimentalna. Jer sam bila u većem grču da nešto ne pogriješim. Već sad sam opuštena u tome da li ispravno radim. Moj glas razuma je bila uvijek moja majka, koja me je jednostavno vraćala na pravi put.