Samo bih volio da se priča ne svede na neke standardne, pomalo patetične teme u kojima se slijepi momak uprkos teškoćama bori kroz život, država ne pomaže, njemu je teško, ali je ipak veseo – kazao nam je Halid Hajduković, 29-godišnji muzički producent i aranžer iz Visokog kad smo ga kontaktirali za intervju. Saglasili smo se, jer Halid nikada nije dozvolio da ga oštećenje vida, s kojim se rodio, spriječi da se bavi onim što najviše voli – muzikom. Ljubav prema muzičkom stvaralaštvu otkrio je u toku djetinjstva, a polazak u muzičku školu bio je prvi korak ka stvaranju studija „Sound art“, čiji je danas vlasnik.
Klavir je najveća ljubav
– Sve se dešavalo u svoje vrijeme i korak po korak. Zato sada s ponosom mogu reći da stvaram kvalitetnu muziku – objašnjava on.
A o kvalitetu možda najbolje govori činjenica da ovaj talentirani mladi momak svira klavir, bubnjeve, harmoniku i gitaru, a želja mu je, kaže, da u budućnosti nauči svirati saksofon.
– Sve što ima veze s muzikom me neodoljivo privlačilo i iz prirodne radoznalosti sam naučio da sviram toliko instrumenata. Gitaru i harmoniku sviram za raju, dok bubnjeve i udaraljke, perkusije sviram na javnim nastupima. Ipak, klavir mi je najveća ljubav i njega najviše volim svirati, a značajan mi je i u studijskom radu.
Halid izdvaja naročito filmsku muziku, koja mu, kako kaže, omogućava da pokaže sve svoje emocije i kreativnost.
– Naravno, nisam ni do koljena velikim kompozitorima filmske muzike, ali je sigurno da je moja želja da stvaram ovu vrstu muzike velika koliko i oni sami u toj oblasti. Imao sam priliku komponovati za nekoliko dokumentarnih filmova za potrebe televizijskih kuća i to me je inspirisalo da komponujem i dalje. Siguran sam da ću ostvariti svoj san da jednog dana i ja napravim muziku za neki dugometražni igrani film. Ostvario sam mnoge snove, pa nema razloga da se i ovaj ne ostvari – kaže on.
Veliki uzor mu je producent Mahir Sarihodžić kroz čiji rad svakodnevno uči, a od svih saradnji posebno zadovoljstvo pronalazi u radu s djecom.
– Najveći utisak na mene ostavlja rad s djecom. To je nešto neopisivo i uvijek se radujem kada radim neku dječiju pjesmicu, jer znam da će tu biti mnogo ljubavi, iskrenih osmijeha i prijateljstva – objašnjava Halid i dodaje da ga od stranih muzičara posebno inspirira Andrea Bocelli, koji je dokaz da jedna slijepa osoba može od života da napravi mnogo.
No, za razliku od Bocellia, Halid sebe u budućnosti više vidi u oblasti produkcije, ali mu ni scena nije strana.
– Najviše radim aranžmane za pjesme, a često i komponujem vlastitu muziku. Uz to radim i snimanja pjesama, mix i mastering. Osim svega toga, imam i mnogo javnih nastupa i obožavam da sviram na pozornici. To je nešto skroz drugačije od studija i mislim da ću se, uz produkciju, u budućnosti baviti i ovim segmentom stvaralaštva – kaže Halid.
Za ovog muzičara posao je, kako sam kaže, smisao njegovog života.
– Muzika mi je, prije svega, pružila beskrajnu slobodu izražavanja. Pružila mi je i mnogo predivnih osoba koje sam upoznao zahvaljujući njoj. Divan je osjećaj kada ti je posao koji radiš i od kojeg zarađuješ za život ujedno i najveća ljubav– objašjava on.
Brojna porodica
Iako je većina članova njegove porodice muzikalna, Halid je jedini koji je izabrao muziku za svoj životni poziv. Za djetinjstvo ga, kako kaže, vežu samo najljepše uspomene.
– Potječem iz brojne porodice, od nas 14, sedam braće i sedam sestara, pola vidi, a pola nas ne vidi i to je uvijek zanimljivo ljudima kada kažem. U djetinjstvu sam imao sve što jednom djetetu treba. Beskrajna polja na selu, sanke, drugare, ljeto, zijane, sreću, ljubav i batine kada napravim belaj – objašnjava on i dodaje da je sa osam godina došao u Centar za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu u Sarajevu, što je u potpunosti promijenilo njegov život.
Naime, Halid je tek polaskom u prvi razred postao svjestan činjenice da ne vidi.
– Kada sam čuo da spominju Centar za slijepu djecu, onda su mi rekli da ne vidim. Što će reći da je moje okruženje do tada bilo toliko prirodno da uopće nisam ni skontao da ne vidim. Tek tada sam postao svjestan gdje sam došao, ali sam to bezbrižno prihvatio i nije mi nikad smetalo jer su oko mene bili drugari s istim problemom. To je stvarno bila jedna velika porodica koju ću da pamtim dok sam živ, jer sam se u toj školi oslobodio svih svojih kompleksa i predrasuda kojih je u tinejdžerskim danima itekako bilo – prisjeća se on.
No, prelazak u srednju školu značio je i početak borbe s predrasudama.
– Tek tada su krenule unutrašnje bitke sa samim sobom i s ostatkom svijeta. Mnogo mi je pomogla moja raja iz razreda koja me zaista divno prihvatila u svoje društvo. Oni su mi pomogli da se opustim, jer sam bio iskompleksiran i bilo me je, naprimjer, stid nositi bijeli štap, jer sam mislio da se neće niko htjeti družiti sa mnom. I danas se jako puno srećem s predrasudama i glupostima nevjerovatnih razmjera, jer ljudi sve generalizuju. Ali sam čvrsto odlučio da ne želim biti dio mase koja se hrani depresijom i patetikom, nego želim dokazati da sam normalna osoba bez prepreka u životu. Radim ono što želim i ostvarujem svoje snove, a nedostatak vida nije bauk ni prelazna bolest o kojoj se s tugom u očima priča – kaže Halid.
On svoje sljepilo zapravo i doživljava upravo suprotno od, kako bi ga mnogi definirali, nedostatka.
– Nikada nisam imao nekih prepreka, jer sam se u životu većinom oslanjao na sluh što je u muzici i više nego dobro došlo. Tako da mogu reći da mi je taj nedostatak u muzici prednost, jer imam baš istančan sluh. Vid je prepreka jedino u komunikaciji s ljudima, mada, kada se malo bolje upoznamo, i to nestaje. Smatram da se predrasude i dešavaju zbog neznanja ljudi, zbog pogrešno prenesenih patetičnih i emotivnih članaka o osobama s invaliditetom, pa onda ljudi razmišljaju: „Jao, jadan on, ne vidi, ne čuje, nema ruke“ – kaže Halid.