Ugledni producent i reditelj Ademir Kenović otvorio nam je vrata svog porodičnog imanja na Poljinama: Moje parče raja

Piše: Redakcija

 

Ako se i zbog čega valja ponekad vratiti u prošlost ovih prostora, onda su to filmovi. Ko nije čuo za „Ovo malo duše“, „Kuduza“, „Savršeni krug“, taj ne poznaje dobro kinematografiju nekadašnje Jugoslavije, kao ni BiH. Jako sam željela reditelja spomenutih naslova Ademira Kenovića sresti u okruženju u kojem je on samo otac, suprug i neko ko neizmjerno voli svoj posao i ono parče sarajevske zemlje, koju ne mogu zamijeniti ni ulice ni svjetla Cannesa, Venecije, Rotterdama, u kojima je on već trideset i kusur godina kao na domaćem terenu. Udovoljio je našoj znatiželji i ugostio nas u svom domu na Poljinama, nakon što smo ga prvo posjetili na njegovom radnom mjestu, Refresh produkciji. No, njegova adresa neka vas ne buni. Ne pripada on redu novopečenih, postratnih bogataša ove zemlje. Imanje u, danas elitnom sarajevskom naselju, kupio je davne 1989. godine, kada je asfalt većini bio privlačniji od visoke trave i nepregledne seoske parcele.

 Voćnjak i plastenici

– Sasvim slučajno sam došao tu. Rekao sam prijatelju: “Vodi me tamo gdje imaš zemlju, hoću da napravim kuću”. Doveo me ovdje, upoznao s čovjekom koji mi je rekao da će mi prodati dva duluma zemlje, budući da je kasnije htio i da se seli, prodao mi je kuću u kojoj je živio i okolnu zemlju. Kad smo završili posao, čovjek zaplaka i reče mi: „Sine, ne znaš ti šta si kupio. Kupio si raj“. Uvjerio sam se da je bio u pravu. Rodio sam se u Hajduk Veljkovoj, odrastao pored Kina “Partizan”, nisam imao pojma šta je selo. Desetak godina mi je trebalo da shvatim ritam prirode. I danas se sjećam jednog događaja, iz tih prvih godina života ovdje; trava narasla gotovo dva metra, došao mi prijatelj, rahmetli Mirza Pašić, i pita me: „Šta misliš da ti pošaljem dvojicu ljudi da ovo pokose“. Kažem mu: „Pošalji“. Dođu oni i kažu mi: „Gazda, reci“.
Ne znam šta da kažem, mislim u sebi, kući imam pet hiljada, nekad su to bile milijarde, ako budu tražili za košenje trave dvije dat ću odmah, ako kažu četiri, reći ću ok, ako kažu i pet, dat ću, nemam druge…, ustadoše da prošetaju, obiđu zemlju, vratiše se i govore: “Ljuta, Boga mi“. Ja ne znam šta im znači ljuta trava, kao biva oštra. I pitaju me: „Može li u siru? Ja iznenađen, šutim, oni misle ja se nešto dvoumim, pa rekoše, dođemo ti još i pet kila kajmaka. Tek tad shvatim da oni, zapravo, meni hoće da plate. Dignem se i odgovorim: „Evo ruke“ – sjeća se Kenović.
Na gotovo deset duluma zemlje Kenović je, zajedno sa suprugom Selmom, zasadio voćnjak i plastenike.
– Imamo pčele, punac se njima bavi, potom koke, čekamo sad i piliće da se izlegu. Uvijek nam je bilo važno da se zdravo hranimo. Zasadili smo baštu i u njoj sve povrće koje možete zamisliti, začine, voće, jabuke, kruške, šljive, grožđe, breskve, kajsije, borovnice, od komšija kupujemo sir i mlijeko, pravimo sokove, džemove, pravimo i rakiju, od kruške i jabuke…, jer bi se mnogo toga bacilo inače – govori nam Ademir.

Uvodi nas u prostranu radnu sobu, mnoštvo knjiga, kompjuter, uredno složeni papiri…, sa Selmom dolaze i njihove dvije kćerke, desetogodišnja Dija, prvakinja u hip-hopu, i osmogodišnja Ada, zaljubljenica u konje. Ademirova su velika radost. Osim njih, on ima još dvije starije kćerke, Mirnu, koja živi u Washingtonu i radi za Američku vladu. Podarila mu je dvoje unučadi, kaže nam, i Rinu, koja trenutno u Parizu studira književnost i filozofiju.

– Vrijeme koje provodim s porodicom mi je najdragocjenije, najljepše, nenadoknadivo. Gdje god one vole da budu volim i ja, gdje je njima prijatno, i meni je, volim ih gledati, to me odmara. Za sve četiri svoje kćerke mogu reći da bih volio da su uvijek sretne, prije svega kako žive, zatim da otvoreno komuniciraju s drugima, da su bezbjedne i uvijek okružene s mnogo ljubavi – kaže Kenović.
Dok ga slušam s kakvim žarom priča o svojoj porodici, kroz glavu mi prolazi misao. Zašto ova priča ne bi dobila holivudski okus. Naš domaćin ugledni je producent i reditelj u međunarodnim okvirima. Njegov film „Ovo malo duše“ davne 1991. godine je otvorio prestižni program Directors’ Fortnight u Cannesu. Kao profesor na ASU je odškolovao generacije i generacije studenata. Predavao je jedno vrijeme i studentima u Meksiku… U ratu, između ostalog, dokumentirao sve ono što se dešavalo na ulicama opkoljenog Sarajeva… Dug je spisak profesionalnih postignuća, koja traže više od jedne novinarske priče, u koju bi moglo stati sve radno i životno iskustvo našeg sagovornika. S kim on od velikih rediteljskih i producentskih imena njeguje prijateljstvo, pitam ga.

 Netipičan i neholivudski

– Znate šta, ja sam vam tu potpuno, kako bih rekao, možda netipičan i neholivudski. Prvo, ja se ne osjećam kao velika faca, niti sam velika faca. Sretao sam razne ljude u svom poslu, koji su tako možda poznatiji, svi oni su jednostavni, obični ljudi. Ako bih nekad nekoga od njih spomenuo uzgred, ne bih imao taj problem, ali ovako…, osjećam se nelagodno nabrajati ih – iskreno će.
Posljednje što je od dugometražnih, igranih fimova producirao je domaće ostvarenje „Žaba“, nastalo prema istoimenoj predstavi. Film, u kojem briljiraju svi – glumci: Emir Hadžihafizbegović, Mirsad Tuka, Aleksandar Seksan, Moamer Kasumović, reditelj i koscenarist Elmir Jukić, scenarist Pjer Žalica, autor teksta Dubravko Mihanović… – prošlog mjeseca imao je svoju zatvorenu prijekciju u Sarajevu. Premijera se tek čeka.
Priznao je da je imao veliku potrebu da producira ovaj film i danas mu je neizmjerno drago što je film snimljen.
– Budući da razmatra problem koji je temeljan u našem društvu, i koji, osim u našem, postoji i u drugim ambijentima, ovaj film je bio potreban. Pisac Dubravko Mihanović bavio se pričom koja je nevjerovatno važna, napravio je dobru predlošku za dramu o PTSP-u, o problemu mnoštva ljudi, zatim Juka, koji je s ekipom fantastičnih glumaca napravio nešto što prevazilazi svakodnevnu produkciju – strašno značajan dokument o stanju svijesti mnogih ljudi danas.
Napravilo se nešto što će možda djelovati terapeutski na ogroman broj ljudi kojima je ta terapija potrebna. Zato smo mi u Refreshu smatrali da je značajno da se „Žaba“ snimi, uložili smo sva iskustva i potrebne resurse da se napravi ovakav film, kojim se sada svi ponosimo – pojašnjava Kenović i dodaje da je završeno i njegovo titlovanje na engleski jezik, te da će ekipa koja stoji iza ove priče, učiniti sve da „Žabu“ vidi što veći broj ljudi u svijetu.

A, film koji zauzima značajno mjesto u njegovoj biografiji i sjećanju jedne starije generacije ljudi s ovih prostora, bez sumnje je „Kuduz“, snimljen prema stvarnom događaju. Iako pripada drugom vremenu, priča o tragičnom liku Junuzu Keči, koji je u nastupu ljubomore ubio vlastitu ženu, pamti se i danas. U svom filmu za koji je senarij napisao zajedno s Abdulahom Sidranom, Kenović ga je predstavio kroz lik Bećira Kuduza. Sa završetkom snimanja filma, nije prestalo njegovo zanimanje za Kečinu sudbinu.

– Uvijek me je zanimalo šta se s njim dešavalo. Toliko sam mu znao život, možda više nego on sam, koliko sam samo sa Sidranom pročitao o njemu izjava drugih ljudi, svjedoka… Kad je počeo rat, čuo sam da je otišao iz zatvora, pobjegao, pušten, ne znam detalje, zatim sam saznao da je poginuo pokušavajući da spasi svoju pokćerku, te da je to bio tragičan događaj. Uvijek se osjećam tužno zbog njegove sudbine, jer, ustvari, razne okolnosti su učinile da je on imao takav život kakav je imao.

Ne postoji film, priča nam, zbog kojeg je on zavolio svoj posao, ali ljubav prema kinematografiji duboko je ukorijenjena u porodičnu tradiciju. Njegov daidža, rahmetli Sejfudin Tanović Babo bio je filmski producent, Sejfudinova kćerka, a njegova rodica, Ines Tanović je filmadžija, kroz daidžinu kuću su prošli mnogi glumci, pisci, scenaristi…, gledao ih je kao dijete i upoznavao svijet filma. I sad se sjeća, priča nam, kad je s rođacima statirao u filmu „Parče plavog neba“, snimanog na Jagomiru, imao je sedam ili osam godina.

– Volio sam sve u vezi s filmom i rano shvatio da ću se njime baviti. Iako sam studirao i film i pozorište, pored književnosti ranije, uvijek sam se nekako smatrao samoukim. Radio sam mnogo na televiziji, mislim da je moje školovanje bilo, ustvari, pokušaj da sam pronađem one stvari koje me zanimaju u filmu – govori nam, prisjećajući se početka sedamdesetih, kada je bio student na Denison univerzitetu u Americi.

Doživljaj Principa

– Fantastičan koledž, koji je proglašen poslije za jedan od deset najboljih malih škola koje se bave filmom. Za mene je to bilo sjajno iskustvo. Amerika vam daje jednu otvorenost i pogled na stvari i iz druge perspektive. Sjećam se, naprimjer, jednog časa historije na koji su me pozvali i predstavili da dolazim iz sredine u kojoj je ubijen austrijski prestolonasljednik, i gdje se onaj koji je ubio doživljava herojem. Ja sam tad prvi put čuo da se negdje drugdje on ne smatra herojem, jer tako smo ga školski znali. Tad sam, zapravo, vidio i potpuno drugu sliku Gavrila Principa. Kad sam došao u Ameriku, prvi dan sam išao gledati koncert Santane, za mjesec sam već bio na koncertu benda koji je svirao s Bobom Dylanom, gledao sam Johna Lenona, jedne prilike u New Yorku sam u jednom danu gledao premijere dva filma, Bergmanovog i Felinijevog. Tokom školovanja imao sam na raspolaganju svu moguću tehniku, tehnologiju, prijatno okruženje, uvjerio se u otvorenu i vrlo ozbiljnu radnu organizovanost…

Ademir sa suprugom Selmom i njihovim kćerkama


Osim u Americi, Kenović je živio u nekoliko evropskih zemalja: Luksemburgu, Engleskoj, Francuskoj, Meksiku…
– Sve zajedno kad sam sabrao, shvatio sam da sam 15 godina živio vani. Ove činjenice nisam, ustvari, ni bio svjestan. Sve ove sredine na mene su utjecale da se osjećam kao građanin svijeta – govori Kenović.

Kenović kao producent svoj potpis stavlja, i ta poslovna filozofija mi se učinila vrlo zanimljivom, na projekte za koje smatra da trebaju i moraju da se ispričaju i snime. U nekom vremenu bi, pojašnjava on, mogli biti od pomoći onima koji ih budu gledali. Raditi nešto isključivo zbog nagrada i velikih festivala, nije motiv kojim se opterećuje. Na ovim prostorima je, što malo ko razumije, uspjeh već sama činjenica da se nešto uspjelo snimiti i privesti do kraja. A on je do kraja doveo mnoge projekte; između ostalih i: “Karaulu”, “Orkestar”, “Teško je biti fin”, “Kod amidže Idriza”, “Gori vatra”, “Ljeto u zlatnoj dolini”… (producent), “Ulica pod opsadom”, “MGM Sarajevo”… (producent i autor), “Djevojčice u svijetu čipova”, “Bijelo dugme” – video film s kamiončićem, “Muzika raspoloženja”… ( reditelj ), “Fresh BiH”, “Lopta”… (producent i reditelj), “Svjećice”, “Hajdemo u planine”, “Kafa dedo”, “Enjoy life” …. ( autor). Ekskluzivno nam je, tokom posjete, pustio i novu pjesmu “Sam sa tugom” kultnog „Mostar sevdah Reuniona“. Nigdje ljepše zemlje od Bosne nema, pokazao je Kenović kroz spot njihove tužne ljubavne priče. A kakva bi velika ljubav i bila, rekli bi pjesnici. Radujemo se njenoj premijeri, kao i premijeri „Žabe“, dok ćemo na novi dugometražni igrani film kojeg će Kenović, rediteljski potpisati, ipak morati sačekati, prisjećajući se sjajnih naslova: „Ovo malo duše“, „Kuduza“, „Savršenog kruga“, „Tajnog prolaza“, velikog filma koji je snimio na engleskom jeziku.

– U posljednje vrijeme počinju mi dolaziti priče, imam trenutno tri ili četiri koje ću možda režirati, potpuno su različite, ne bih sada o njima govorio, ali me privlače. S filmovima vam je kao i sa zaljubljivanjem, ne možeš odlučiti kad će to i kako biti, odjednom osjetiš neke leptiriće… I ja sad dok pričam o tome, kao da mi neki dah zastaje od pomisli da bih, eventualno, ove priče o kojima razmišljam, možda pretvorio u filmove. Ne osjećam, međutim, da je još vrijeme da pravim film, odnosno režiram. Međutim, ja stalno ponešto režiram za druge forme. Presretan sam što smo radili serijal „Hoću kući“, upravo završavamo drugi ciklus, što smo završili „Žabu“, da smo napravili dva dijela filma koje režiraju trojica mladih reditelja: Neven, Saša i Emir, sretan sam što ćemo vrlo brzo da radimo novi film Srđana Vuletića koji se zove „Gym“ (Teretana), za koji sam uvjeren da će biti njegov najbolji film. Vrlo smo blizu da napravimo „Travel agent“, koji će režirati proslavljeni reditelj Tony Kaye, Lior Ashkenazi iz Izraela je glavna muška uloga, dok će Nastassja Kinski igrati glavnu žensku ulogu. U filmu će igrati i naši glumci. Nadamo se da ćemo krajem ove i početkom sljedeće godine raditi ovaj film – otkriva nam Kenović.

Zašto sam odbio da glumim u „Welcome to Sarajevo“

Osim što je režirao i producirao brojne naslove, tek rijetki znaju da je Kenoviću nuđena uloga u filmu „Welcome to Sarajevo“, ali da ju je odbio.
– Kad smo radili na „Savršenom krugu“, Michael Winterbottom me pitao da igram u filmu, odbio sam uz obrazloženje da ja nisam glumac, da se ne osjećam dobro ispred kamera i da nemam vremena za to jer radim film. Potom je došao ponovo, bili smo na Braču, i ja onako slomljen od rada na svom filmu kažem taman i kad bih htio, uradio bih to zbog finansija, šalio sam se, ustvari, jer mi to nije bilo važno. Kad su rekli cifru koju su namijenili da mi daju, ja sam pao unesvijest. Nisam mogao da vjerujem. Pojasnio sam da zaista ne mogu, ali da u Zagrebu ima jedan glumac Goran Višnjić kojeg trebaju upoznati i da će im se sigurno dopasti. Angažirali su ga. Kasnije, kad sam ozbiljno razmišljao o ovome, zašto nisam htio da glumim, shvatio sam, smiješno to sada zvuči, da se meni, zapravo, nije svidjela uloga nekog vodiča. Bila mi je dosadna, eto to je ta polusmiješna priča o „Welcome to Sarajevo“.

Foto: Admir Kuburović

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti