Kaže stara arapska poslovica: “Veži devu pa se nadaj!” Mi bismo to preformulirali na ovaj savremeni jezik kocke, lota i binga: “Uplati loz, pa onda čami ispred tv-a”.
Znači, treba postavit’ cilj, spremit’ se za akciju i onda se uputit’ u ljuti boj. A tek u ljubavi vodi se najljući boj.
E, znam jednu divnu curu koju je smant’o neki oženjeni tip. Taj „zauzeti” odmah se „oduzeo” kad je nju vidio. Danas, ruku na srce, sve same ljepotice hodaju čaršijom. Ne znam ja kako je to moguće – cure lijepe k’o vile iz najljepših bajki. Nije to tako bilo do prije nekih dvadesetak godina. Ovo je ikar generacija, meso se primilo, a otrovi iz konzervansa isparili. Mašala! Ne može se tim curama odoljeti. Doduše, isto se ne može reći za muški spol. Njima se ikar nije primio. Zapravo, njima su se ti otrovni sastojci primili pa su zakržljali i nekako se upasivili, omlitavili. Možda može bit da je to jedan od razloga što ove mlađe cure ne mogu sa svojom generacijom naći zajednički jezik. I isti pronađu u ovim starijim macanima.
Ova je naša cura, lijepa i solidna. Nimalo borbena. Ima 25 godina, ali je neiskvarena. Ima sve potrebne ženske atribute u fizičkom smislu, ali je Bog nije obdario onom urođenom ženskom manipulativnošću pa nit’ trepće nit’ koketira nit’ se pravi mačka. Zaljubila se na prvu u ovog dvadeset godina starijeg „zauzetog”, a i on u nju. Kako i neće, ko da je on mazn’o onu premiju na lotu s početka priče. A on – gori od Bože ti sačuvaj, osim finćukastog izgleda i stasa, koji se već kruni jer ga prolaze zlatne godine, nije ništa posebno. Fintaš, sitni varalica, čaršijaner s puno priče i još više have. I on takav oženjen, dvoje muške djece, jedno u pubertetu a drugo maljušno tek iz dupka izašlo. Ne šeta on korzom sa ženom i djecom jer se zna – šetnja im je zagarantirana u vlastitoj avliji od jutra do sutra. To je njihova glavna promenada. A on hvata zjale po gradu, ispira mozak slučajnim prolaznicima a ponekad se i pohvali u kafani kako se ne može odbranit’ od ovih današnjih curica.
– Sve ludo, majke mi! Samo nalijeću! Ne mogu se odbranit’, sestre mi moje. Šta bi bilo tek da sam kakav gazda!
I onda ne odoli da sebi ne digne cijenu:
– Ja imam dvije ljubavnice, jedna živi na Mihrivodama, a druga u zabludi!
I takav je ubjeđiv’o ovu svoju, koja je „u zabludi”, da će ostaviti ženu i djecu i s njom ostvarit’ svoj životni san – da ode vani i napravi velike pare. To nije mog’o s ovom ženom, ona ga je samo uza se čuvala u strahu da ne nađe kakvu mlađu, ljepšu, pametniju.
Tako joj je ispir’o mozak u 22 cerebralne vode, a ova ništa. Nadala se. Nadala da će biti sve onako kako kaže ovaj švaca nikakvoga glasa.
Njoj je on, istinu govoreći, bio i zanimljiv jer se nije tol’ko ni krio. Znala je ona s njim u akšamske sate prostrujat’ Zlatarskom i duže se zadržat’ u slabo osvijetljenom Malom čurčiluku, gdje živa roba ni preko dana nema. On bi je i provoz’o svojim „na povlasticu” kupljenim (čitaj: hamzigahop) autom, koga je vazda osvježav’o nekim novim šminkerskim dijelovima, te neke srebrene potplate, pa nake dograde na spojlerima, a u auto staro 10 godina ugradio je navigaciju i čitavu digitalu. Samo nek’ ga i treća mahala zapazi.
Tako je jednom nju učio da vozi na onoj stazi kod Koševskog stadiona. I žena malo vozila, a malo se nježnosti razmjenjivale. I napravili oni dva-tri kruga kad ih zaustavi saobraćajna patrola. On na suvozačevom mjestu a dama bez vozačke na njegovom. Dvojica policajaca nakon što su tražili sve dozvole, kažu mu da izađe. On se sav unezgodio, ni zucn’o nije. Za njega koji boluje od logoreje, to je bilo posve neobično. Uspio je, ipak, prozborit’:
– Učim prijateljicu da vozi.
Policajci se nasmijaše. On se nastavi branit:
-Nisam znao da je to ovdje zabranjeno. Ništa nisam vidio. Nikakav znak – pravd’o se nakon što su mu rekli da je promašio znak zabrane.
Policajci su gledali u njega i osmjehivali se k’o da su napušeni. Ovom ništa nije bilo jasno. U tom ga jedan od njih upita:
– A jeste li zadovoljni kako učenica vozi? Utom ga pogleda u lice i u sebi se nasmija, ne mogavši se suzdržati.
Drugi kolega prekinu kolegin osmijeh, vraćajući mu dokumenta i rukom mu pokaza da ide. Kad je ušao u auto, pogledao je u retrovizor i vidio da se obojica policajaca grohotom smiju, jedan se sav presamitio, hvatajući se za stomak.
Ništa ovom nije bilo jasno, ali upalio je svjetlo da provjeri dokumente i spustio ogledalo da popravi friz, dok je ova njegova očekivala da joj ispriča šta mu je policija uradila. Kad se pogledao u špiglu, sve mu se samo reklo. Svijetlio je sav ko fluorescentna reklama. Oko usta do nosa i sve do vrata svjetluc’o se i to sve od njenog hiper multi kulti shine sjajila za usta.
Evo – šta su pomislili policajci, eto mu prijateljice i eto kakve je on njoj instrukcije dav’o!
Nakon ovog događaja, i svih laži koje je od njega čula, ova pasivna cura svezala je konačno devu. I odlučila. Rekla je sebi da nema šta tražit’ sa zauzetim čovjekom koji je samo zavlači.
Smogla je snage da ovu neonku koja gori od previše praznih riječi nogira i ponadala se boljoj sudbini. I zaista nije prošlo ni pola godine i ona je upoznala čovjeka na svom mjestu. Za koji dan će pred matičara. I sve se posložilo po nju da ne može bolje. A on?
Ništa. Licka svoj auto i sanja snove gubitnika.
Indira Kučuk-Sorguč