LifestyleTeme

John Kennedy: Prvi političar sa stilom

U svoje vrijeme je bio najmlađi američki kongresmen. Imao je samo 29 godina kada je postao političar. Kasnije je postao najmlađi senator i najmlađi predsjednik. Bio je prvi katolik na čelu ove velike zemlje, te prvi i posljednji američki predsjednik koji je dobio Pulitzerovu nagradu. John Fitzgerald Kennedy je bio i prvi američki predsjednik rođen u 20. stoljeću, dobu medija i komunikacija. On je bio čovjek tog novog, ludog vremena, te je uživao u svim prednostima koje to novo, medijsko doba donosilo.

Između ostalog, bio je i prvi kandidat za američkog predsjednika koji je svoju kampanju vodio putem televizije i tu kampanju dobio. Njegov politički takamac u toj kampanji, Richard Nixon, bio je već iskusan politički vuk, no nije imao šanse protiv mnogo mlađeg , plavokosog, šarmantnog Irca koji je osvojio srca nacije, naročito onog njenog ženskog dijela.

Mnogo je žena prošlo kroz život i krevet Johna Fitzgeralda Kennedya, a ljubavna veza s najljepšom ženom svih vremena, glumicom Marilyn Monroe, i danas je predmet rasprava, kao što se i danas, četiri decenije poslije raspravlja ko je i zašto 1963. pucao na ovog čovjeka.

Njegova tragična smrt odvela ga je u legendu, te mu priskrbila epitet jednog od najvećih američkih predsjednika, te epitet jednog od najznačajnijh ljudi našeg doba, te su mu se pripisivale zasluge za koje možda i nije tako doprinio, poput borbe za prava Afroamerikanaca, homoseksualaca ili emancipacije žena.

Uspon i smrta Kennedyja dešavao se u vrijeme kada je na scenu stupila pop – kultura, koja je mladog političara prihvatila kao dio vlastitog toka dešavanja. Kennedy je bio vjerovatno prvi političar čiji se imidž javno komentirao, kritikovao i najčešće hvalio. Bio je ikona stila, što je bila potpuno nova činjenica u to vrijeme, kako za muškarca, političara i predsjednika jedne velike i moćne zemlja kao što je Amerika. Njegova pojava na političkoj sceni bila je velika prekretnica.

Nakon njega, političari nisu nužno bili do grla zakopčani starci koji govoro teško, sporo i nezanimljivo, nego su se mogli baviti sportom, pratiti modu, nositi sunčane naočale ili imati ljubavnice. Kennedy je politiku humanizirao, pokazavši da ona ima i one svoje šarmantnije, ljudsko lice. No, iza nasmijanog lica Johna Fitzgeralda Kennedya krio se čovjek čije slabosti nisu bile ništa drugačije od slabosti prosječnog čovjeka današnjice.

Iako na prvi pogled sportski tip, John je od ranih dana bio bolješljiv mladić koji je do kraja života morao piti lijekove za razne bolesti. Brojne seks afere, tvrdoglavosti, želja za uspjehom po svaku cijenu i tijesne veze porodice Kennedy sa mafijom, tamne su sjene nad likom i djelom Johna F. Kennedya o kojima se danas rijetko raspravlja, a za sve je najviše kriva pop – kultura koja je od ovog čovjeka, napravila svog „idola”, te o njemu stvorila prihvatljivu priču gdje se isprepliću istina i ono što istina nije.

Lik Johna F. Kennedy, predsjednika kojeg je mafija dovela na vlast i predsjednika koji je doveo čovjeka na mjesec i dans, četrdeset godina nakon njegove smrti stoji između ove dvije krajnosti. Kenendy je je bez sumnje bio veliki političar , veliki čovjek naprednih ideja, okružena isto tako velikim misterijama i kontroverzama. To možda i ide sve zajedno kada su u pitanju oni najveći, oni koji se pamte.

Uspjeh po svaku cijenu

Priča o porodici Kennedy započinje još 1850. godina. Te godine je djed budućeg predsjednika emigrirao u Ameriku iz Irske, čije je stanovništvo desetkovala glad, nakon veoma slabog uroda krompira. Ipak pradjed, Patrick Kennedy, se u novoj domovini relativno dobro snašao, ali će umrijeti od kolere mlad, u 36. godini života. Zanimljivo je da preminuo 22. novembra 1855. na isti dan na koji će u Dallasu, i to 105 godina kasnije, biti ubijen njegov praunuk John Fitzgerald Kennedy.

Sin Patricka Kennedyja, koji je u novoj domovini razvio uspješan pivarski posao, također se sve zvao Patrick Junior, te je takođe bio vješt poslovni čovjek koji je imao i sklonosti prema politici. Nakon smrti oca, kojeg nije zapamtio, kao najmlađe dijete u brojnoj porodici, teško je radio i štedio novac, te njime kupovao nekretnine, salone i hotele u rodnom Bostonu. Poslovi su mu išli dobro, te je postao milioner prije svoje 30. godine. Oženit će se 1914. sa Rose Elizabeth Fitzgerald, kćerkom bostonskog gradonačelnika i bogatog bankara, poznatog pod nadimkom „Medeni Fitz”.

Joseph i Rose su dobili devetero djece, od kojih je svako bilo po nečemu posebno. Tako će kćera Eunice utemeljiti ono što danas znamo kao Paraolimpijske igre, dok će Robert Kenneddy postati najveći borac protiv mafije. Otac Kennedy je bio napredan čovjek i vrlo obrazovan. Uostalom, bio je prvi čovjek iz porodice koji je završio fakultet. Znajući iz koje bijede je njegov djeda pobjegao htio je svoju djecu uputiti na na staze znja, bogatska i društvenog uspjeha. Vodio ih je na takmičenja u plivanju i jedrenje, sa samo jednim ciljem: da uvijek budu prvi u svemu što rade

-Sve do 24. godine života nisam znala da ne moram baš svaki dan pobijediti u nečemu, pričala je kasnije Eunice Kennedy, sestra budućeg slavnog predsjednika.

Svoje najveće nade otac devetero Kennedyjevih je polagao u najstarijeg sina, Josepha Patrick “Joe” Kennedya, Mlađeg, u kojem je vidio nasljednika, bar kada su poslovanje i politčke veze u pitanju. Jedno od te mnogobrojne djece je trebalo postati američki predsjednik, a sve je izgledalo da će tu ulugu ponijeti upravo Joe.

Joe Kennedy je bio hrabar mladić, te se početkom Drugog svjetskog rata prijavio u američku avijaciju kao pilot. Izašao je kao pobjednik iz 25 zračnih bitaka, ali je 12. augusta 1944. njegov avion eksplodirao iznad Britanije. Nikada nije otkriven uzrok eksplozije, niti je nađeno tijelo pilota. Tako je mlađi brat, John Kennedy, dobio priliku da postane nasljednik porodičnog ugleda i šansu da postane američki predsjednik.

Inače, John F. Kennedy je rođen je 29. Maja 1917 u gradu Brooklinu, Massachusetts. Bio je pametno i bistro, ali bolešljivi dijete, uvijek u sjeni svog dvije godine starijeg brata. Tokom školovanja se nije previše isticao. Volio je da čita, ali smo ono što se njemu sviđa, ne i one knjige koje su nastavnici preporučivali kao obavezne. Latinski je mrzio iz dna duše, ali je zato briljirao u sportu i pisanju eseja. Volio je da se šali, što ga je činilo veoma popularnim u društvu, posebno među djevojkama kojima je bio neodoljiv njegov osmijeh. Otac Josepah Kennedy je sa blagom strepnjom gledao na mladalačake dane svog sina.

– Ako možda i nisam uvijek osjećao ono najbolje prema tebi, sada ću biti jako blag prema tvojom slabostima…Ja ne očekujem od tebe previše i neću biti razočaran ako ne postaneš pravi genije. Ali ja mislim da to možeš biti uzoran građanin koji dobro rasuđuje i razumije, pisao je stari Kennedy svom sinu.

John je sigurno poslušao svog oca. Upisao se na renomirani univerzitet Princeton, a zatim prešao na Harward, gdje je po ocjenama bio prosječan student, ali veoma zapažen zbog svoje oštroumnosti i briljantnosti razmišljanja. Kolege – studenti su ga veoma voljeli, kako zbog njegovog inetelekta, tako i zbog vedrog duha.

-Jack je bio zabavniji nego bilo ko koga sam ikada znao i mislima da je većina ljudima koja ga je znala razmišljala na isti način, sjećao se jedan njegov drug iz fakultetskih dana.

Pred kraj studija John F, Kennedy je počeo pokazivati istinski kapacitet. Njegov diplomski rad iz 1940. pod nazivom „ Zašto Britanija spava”, u kojem je objasnio zašto Britanija zazire od suprotstavljanja Hitleru, na Harwardu je proglašen pravim remek djelom, te je štampan kao knjiga i proglašen bestsellerom.

U to vrijeme, otac Joseph Kennedy je bio američki Ambasador u Britaniji. Za razliku od svog sina, koji je zagoravarao suprotstavaljanje nacistima, Joseph Kennedy je bio mnogo konzervativniji, zastupajući politiku nemiješanja koji je zagovarao predsjednik Rooswelt, kao i podržavajući kontroberznog britanskog premijera Nevilla Chamberlaina, koji je simpatisao Hitlera.

-Nijedno od moje dvoje djece nikada se neće baviti politikom, rekao je 1940. Joseph Kennedy.

To je naravno bila velika laž, jer je skoro čitavo stoljeće, još od dolaska prvog Kennedyja u Ameriku, u toj porodici postojala želja da jednog dana postanu oni koji odlučuju i koji se pitaju.

Nakon što je završio studije, John Kennedy se 1941. pridružuje mornarici na južnom Pacifiku, gdje je dobio komandu nad ratnim brodom. Tokom jedne pomorska bitke 1943. Japanci su potopili Kennedyev brod. Dvojica mornara su poginula, a sam Kennedy je bio ranjen, no uspio je doplivati do obale vukući za sobom teško ranjenog mornara. Zbog toga je zaradio čin poručnika, medalju za hrabrost i postao heroj nacije. Njegov otac je znao kakav to društeni kapital predstavlja, te je predložio sinu da se kandidira za kongresmena kao Demokrata. Uz pomoć očevih političkih veza i novca, te sa orelom ratnog heroja, John će 1946 sjesti u klupu kongresmena, no neće mnogo uživati. Tada 29 – godišnjem JFK u ozbiljnom mjestu kao što je Kongres, bilo je veoma dosadno i to s razlogom

-Mi smo bili najobičniji crvići u zgradi Kongresa. Niko na nas nije obraćao pažnju, bio je frustriran mladi političar.

Veoma ga je nervirala ceremonijalnost te institucije, njeni biroktarski beskonačni protokoli i praktična nemogućnost da se u društvu i zemlji bilo šta radikalno promijeni. Zato je odlučio da 1952. uđe u Senat, što je i uspio, potukavši do nogu Republikanskog takmaca. Razlog za uspjeh bio je u pametnoj ali efikasnoj kampanji koju je vodio njegov brat Robert. Bilo je to nešto novo u političkom životu Amerike, što su primijetili i pažljiviji društveni posmatrači i hroničari.

– On je bio nova vrsta političke figure kakvu su ljudi ljudi tražili te godine. Dostajanstven, i džentlmen, dobro obrazovan i inteligentan, bez zračka one superiorne susretljivosti, opisivali su ga politički analitičari iz tog doba.

Tokom osam godina rada u Senatu, nije se previše isticao. Pisao je i za novine, te se pokušavao nametnuti kao publicista, pisac i filozof. U knjizi „Profili hrabrih” opisao je životne puteve osam Kongresmena koji su se hrabro suprotstavili „lovu na vještice” Johna Mc Arthyja koji je progonio sve za koje se sumnjalo da gaje simpatije prema komunističkoj ideologiji. Knjiga je doživjela veliki uspjeh te je Kennedy 1957 za nju dobio i Pulitzerovu nagradu.

Iste godina kada je izabran za senatora, John je upoznao ženu svog života, prelijepu Jacqueline Bouvier, ženu iz visokih društvenih krugova. Sreli su se na jednoj večernjoj zabavi i John je odmah odlučio da joj priđe.

-Naklonio sam se preko šparoga i zamolio je da izađemo, opisivao je John prvi susret sa Jacqueline Bouvier.

Samo godinu nakon ovog fatalnog susreta, njih dvoje su se vjenčali te u godinama koje su slijedile postali svjetski par broj jedan, koje su novinari pratili u stopu. U predsjedničkoj kampanji tokom 1960. Kennedy je dominirao TV ekranima, potpuno deklasirajući medijski neiskusog Richarda Nixona. Izborna je pobjeda bila tijesna, a u njoj su navodno „pomogli” i čikašaški mafijaši, prijatelji njegovog oca. Oni su navodno vršili pritisak na članove radničkih sindikata da glasaju za Kennedya. Šta je mafiji obećao stari Joseph Kennedy, ni danas nije jasno.

I pored svih kontroverzi on je 1961. postao 35. predsjednik SAD -a, što je iz korijena promijelo život njegove supruge i porodice. Njihovi su životi postali javni.

-Odjednom, sve što se podrazumijevalo prije prije, tvoja kosa, to što govoriš francuski, da se nisi dovoljno posvetila kampanji i da nisi pravila hljeb sa brašnom na rukama, sve je postalo važno…Svi su mislili da sam snob i da mrzim politiku. Ipak, bila sam ponosna na Jacka i sretna zbog njega. Ako je nešto njega činilo sretnim i mene je, prisjećala se Jackie.

Ipak, funkcija predsjednika SAD -a što nije bila pretjerano zahvalna funkcija. Zemlja je bila u hladnom ratu sa SSSR -om, a taj Hladni rat je vrlo lako mogao da eskalira u oružani. Svijet je 1962. bio na ivici nuklearnog rata kada su Rusi, kao pomoć Fidelu Castru, u pravcu Kube uputili brodove sa nuklearnim raketama. Kennedy je pametnim taktiziranjem smirio ruskog vođu Hruščova te su brodovi sa opasnim teretom vraćeni nazad. Kennedy je još jednom postao heroj.

Ipak i u njegovoj vlastitoj zemlji stvari nisu bile idealne. Širom juga SAD -a buktali su rasni nemiri, a Afroamerikanci predvođeni Martin Lutherom Kingom su tražili ravnopravnost i ukidanje brojenih segregacija. Kennedy ih je načelno podržavao ali nije imao čarobni štapić da riješi sve probleme. Ipka, njegovi stavovi su ljutili Južnjake, posebno bijele ekstremiste.

-Predsjednik ne bi trebalo da putuje u Dallas, glasila je obavijest FBI-a iz ljeta 1963.

No, Kennedy nije poslušao upozorenja ili ih nije shvatao ozbiljno. Tog nesretnog 22. novembra otišao je u posjetu Demokratima države Teksas i nikada se nije vratio. Dok se vozio ulicama Dallasa u otvorenom automobilu, na njega je pucao Lee Harry Oswald.

Za koga je zapravo radio Oswald i iz kojeg motiva je ubio predsjednika, ni do danas nije poznato. Nekoliko dana nakon atentata, pred TV kamerama i pred brojnim policajcima ga je ubio Jack Ruby, mafijaš iz Dallasa. I Kennedy i Oswald i Ruby svoje su tajne odnijeli u grob.

Jacky Kennedy o svom mužu 

– On je bio poseban, strpljiv, opraštajući, veliki gospodin, čovjek sa ukusom za ljudi namještaj i knjige, opisivala je Jacky svog muža.

Marilyn Monroe: Samo recka

Marilyn Monroe i JFK zapravo se se sreli samo dva puta. Jednom na večeri kod njegovih prijatelja, drugi put na jedrenju. Prema svemu dostupnom, Marilyn Monroe se zaista zaljubila u Johna, u kojem je vidila očinsku figuru. No, na drugoj strani on kod nje nije vidio ništa osim prilike za avanturu za jednu noć. U ljeto Marilyn Monroe ga ja pokušala kontaktirati, no on nije imao namjeru razvijati bilo kakvu dublju veze. To je psihički slomilo glumicu koja je izvršila samoubistvo.