LifestyleTeme

CERN: Mjesto gdje se upravo dešava nauka

U ljeto 2010. godine cijeli svijet je strepio, osluškujući vijesti iz Švicarske. Ova zemlja, poznata po dobrom životnom standardu, čokoladi i kvalitetnim satovima, nije mjesto gdje se često dešavaju katastrofe epohalnih razmjera, no svijet je ovog puta bio na oprezu, s razlogom ili bez njega. Švicarska nije samo zemlja gdje se dobro živi, ona je i mjesto vrhunske nauke i institucija kao što je CERN, trenutno najveća svjetska naučna institucija za koju radi blizu 10.000 naučnika iz više desetaka nacija.

Higgsov bozon

CERN, čije se sjedište nalazi u Genevi, posjeduje i najveći uređaj koji je ljudska ruka ikada stvorila. To je LHC (Large Hadron Collider), ogromni akcelerator prečnika 27 kilometara, smješten na dubini od 175 metara, u blizini švicarsko-francuske granice. Njegova izgradnja trajala je nekoliko godina (1995.-2007.), a s radom je počeo 2008. Izgradnja je koštala 7,5 milijardi eura, uz učešće naučnika iz 100 zemalja. Uređaj ima zadatak istraživati svijet subatomskih čestica, tražiti odgovore na pitanja kako je i kada nastao svemir oko nas, te od čega se, zapravo, sastoji svijet u kojem postojimo. Jedna od najintrigantnijih čestica je Higgsov bozon, nazvana po britanskom naučniku Peteru Higssu, koji je 1964. s grupom drugih istraživača predložio teoriju postojanja ove čestice.

Laički, u svijetu subatomskih, elementarnih čestica postoje dvije grupe čestica. Prvu čine kvarkovi i leptoni, koji čine sve tvari oko nas, dok drugu čine fotoni, W, Z, gluoni i Higgsov bozoni. Ovi su odgovorni za sve sile u prirodi, osim gravitacije. Higgsov bozon poznat je kao Božija čestica, što aludira na činjenicu da je ova nevjerovatna mala pojava zaslužna za sve ono što se dešava oko nas, pa posredno i za postojanje nas samih.

Eksperimenti koji su trebali dokazati postojanje Higgsovog bozona, trajali su decenijama i još traju puštanjem ogromne količine protona između gigantskih magneta pod velikim električnim naponom. Jedan od tih eksperimenata, pokrenut u ljeto 2010. u pogonima CERN-a, izazvao je paniku u svijetu kada su objavljene informacije da se u LHC akceleratoru čestica mogu stvoriti minijaturne „crne rupe”, koje bi, navodno, progutale cijelu Planetu. Sve je otišlo tako daleko da je jedna Njemica, nastanjena u Zurichu, tužila CERN zbog ugrožavanja sigurnosti, te straha da bi njihovi eksperimenti mogli stvoriti crnu rupu i tako uništiti svijet. Tužba je odbačena, no to nije u potpunosti otklonilo sumnje kod onih koji su se plašili da će se svijet pod njihovim nogama jednostavno istopiti i pretvoriti u veliko ništa.

Veliki otpor CERN-u i njegovom radu pružen je u SAD-u, gdje je zavladala neka vrsta histerije, te je predviđan skori kraj svijeta. U tome je prednjačio čovjek po imenu Walter Wagner, samozvani „doktor” s Havaja, koji je s naukom imao zajedničko samo to što je bezuspješno pokušavao studirati fiziku i što je jedno vrijeme radio na Odjelu nuklearne medicine u lokalnoj bolnici za veterane rata. To ga nije spriječilo da jedno vrijeme bude prava američka medijska zvijezda. Poznati komičar Jon Stewart nazvao je Waltera „idiotom Sudnjega dana”. Da je i pored svega toga ovaj čovjek utjecao na američko javno mnijenje u vezi s CERN-om, govori i činjenica da je 250.000 Amerikanaca za samo jedan dan potpisalo peticiju protiv CERN-a, smatrajući da „ne vrijedi riskirati”.

Vještačke crne rupe

CERN i dalje radi, a tlo pod našim nogama se još nije pretvorilo u želatin, niti ima izgleda da će se nešto takvo desiti u doglednoj budućnosti. Crne rupe nisu progutale ni Genevu, Švicarsku ni ostatak Zemlje, koja se i dalje okreće. Dovoljno je reći da u CERN-u radi krema današnje nauke, da je godišnji budžet ove institucije blizu 1,5 milijardi KM, te da na ovaj ili onaj način, više od 100 zemalja učestvuje u radu Instituta. Ogromni magneti u LHC akceleratoru zapravo su napravljeni od miliona topovskih čahura Ruske mornarice. Sigurno je da u ovako ozbiljnom i skupom projektu svjetskog značaja nema improvizacije, te da naučnici CERN-a znaju šta rade. Glasine o toma da će jednog dana vještački nastale „crne rupe” progutati CERN i sve nas, opovrgavaju i sami naučnici zaposleni u ovoj instituciji, koji za dezinformicije „krive” loše obaviještene novinare i pseudonaučnike.

– To su novinarski problemi. Bilo je govora o tome prije tri godine. Kada je LHC počeo raditi, bilo je straha od nadrinaučnika, da bi se mogla tim sudarima proizvesti crna rupa i da bi ona pojela LHC, Genevu ili cijelu Zemlju. Kad čuju „crna rupa”, kod ljudi se odmah pojavi strah. Ima raznih crnih rupa, postoji crna rupa u centru naše galaksije mliječnog puta, čija je masa više miliona masa Sunca i ona je veoma mirna. Ali, u dalekim galaksijama ima crnih rupa koje su milionskih masa i koje svake godine progutaju po jednu-dvije zvijezde, to su „galaktičke crne rupe”. Postoje zvjezdane crne rupe ili stelarne – ostaci zvijezde koja više nema energije, koja se sama u sebe urušila. Naše Sunce neće tako završiti, jer nema dovoljnu masu da bi se urušilo u crnu rupu. Treća kategorija crnih rupa su tzv. „kvantne crne rupe”, to su one koje bi se mogle producirati u LHC-u i nadamo se da ćemo ih producirati u narednim godinama, jer bi opservacija kvantnih crnih rupa, koje se proizvode u sudarnim čestica, bila najveće naučno otkriće u posljednjih 100 godina. Crne rupe se raspadnu i izlape u nevjerovatno kratkom vremenu: 10-27 sekundi. One prije nego umru ne mogu napraviti ni put veličine protona ili neutrona. Ove energije koje mi proizvedemo su najveće koje čovjek prozvodi na Zemlji. Zemlja je bombardirana kosmičkim zracima već 4,5 milijarde godina i ti kosmički zraci imaju energije puno veće od energija LHC-a. Kad bi te energije proizvodile crne rupe, one bi nas davno progutale – kaže profesor Daniel Denegri, naučnik s CERN-a i direktor za istraživanja u Centru za nacionalna naučna istraživanja.

Profesor Daniel Denegri je čovjek vrlo zanimljivog životnog puta. Rođen je u Splitu, gdje je završio gimnaziju, a u Zagrebu je studirao na Prirodno-matematičkom fakultetu. Zanimljivo je i to da je profesor Denegri prije skoro 50 godina služio vojni rok u Sarajevu, gdje je u kasarni “Lukavica” bio raspoređen u jedinicu ABH (atomsko-biološke odbrane). I poslije toga je ostao emotivno vezan za ovaj grad, te su mu teško padale slike koje su tokom ratnih godina putem TV ekrana odlazile u svijet. Odlučan da pomogne, profesor Denegri uz pomoć prijetelja i Francuske ambasade u našoj zemlji već godinama organizira školu fizike.

Veza sa Sarajevom

– Odmah nakon kraja opsade 1996. s jednim francuskim kolegom organizirali smo malu naučnu konferenciju u Sarajevu, ideja je bila da ljude izvana dovedemo u grad da naučnici znaju da nisu zaboravljeni od kolega. Prije dvije-tri godine, pošto sam ja ovdje služio vojni rok, s kolegama sam pričao da li se može u Sarajevu nešto organizirati, jer je ta zemlja sjecište triju velikih naroda i religija. Održali smo jedno predavanje i bilo je mnogo mladih ljudi. Onda smo se zapitali: ako ima toliko mladih ljudi, zašto ne bismo jednom godišnje, uz pomoć francuske vlade, CERN-a, Sarajeva i Splita, organizirali školu fizike koja bi trajala sedam dana – kaže Denegri.

Profesor Denegri je nedavno ponovo boravio u Sarajevu, gdje je u društvu svojih kolega s CERN-a održao predavanje o Higgsovom bozonu, ali i drugim zanimljivim aspektima moderne fizike, a govoreno je i o samom CERN-u. Denegri i njegove kolege u Sarajevo su došli u organizaciji kružoka Rimbaud, koji postoji od 2005. godine.

Put profesora Denegrija od rodnog Splita do CERN-a trajao je skoro tri decenije. U SAD-u je doktorirao i završio postdoktorske studije, te se nakon toga odlučio vratiti u Evropu i potražiti posao u struci. Našao ga je u Francuskoj, gdje je radio od 1976. do 1986., kada ga je francuska vlada poslala u CERN, gdje od 1989. radi na projeku akceleratora LHC. Inače, CERN je jedno od najpoželjnijih mjesta za rad, kad je riječ o nauci. Izazov je raditi za najbolju i najznačajniju naučnu instituciju današnjice. Raditi za CERN, naročito za mlađe saradnike, znači mnogo odricanja.

– Kad sam bio mlađi, radio sam 14-15 sati na dan. Bilo je mnogo posla i štošta je trebalo naučiti. Bila je kompetitivna sredina. Sad, u ovim godinama mogu sebi dozvoliti da radim 8-12 na dan, ili radim sa studentima koje treba savjetovati. Idem na predavanja kolega i studenata koji predstavljaju istraživanja. Morate kritizirati i orijentirati mlade naučnike koji prave svoje doktorate. Prije 20 godina sam radio na koncepciji detektora CMS, takozvanim „Monte Karlo metodama”, i ja sam bio među 5-6 ljudi koji su očevi detektora CMS u kojem je pronađen Higgsov bozon – kaže Denegri, jedan od najvećih fizičara današnjice, te prijatelja naše zemlje i Sarajeva.

Ono što je bitno za CERN jeste da je ova institucija, zapravo, neprofitna. Bez obzira kako to možda čudno zvučalo u vrijeme liberalnog kapitalizma, CERN postoji isključivo zbog dobrobiti čovječanstva, kojem služi već skoro 60 godina. Institut se nije bavio samo nuklearnom fizikom, kako mu samo ime govori. Nemjerljiv je doprinos CERN-a u razvoju modernih telekomunikacija, informatike, pa čak i medicine. Kako kažu naši sagovornici, prije 500 godina nismo znali da postiji Amerika. Možemo samo pretpostaviti kakva će naučna dostignuća biti realnost u narednim decenijama, ali smo sigurni da bi bez CERN-a život prosječnog stanovnika današnjeg svijeta bio mnogo drugačiji i vjerovatno dosadniji.

Mjesto gdje je rođen WWW

Poznato je da je internet još šezdesetih godina prošlog stoljeća izumila Američka vojska. Kasnije je postao javna mreža, ali za koju je malo ko znao, a upotreba je bila uglavnom za profesionalne svrhe. Sve do izuma www-a (world wide weba) internet je bio dosadno mjesto. Upravo je world wide web izumljen za potrebe CERN-a i lakšu komunikaciju njegovih naučnika. Godine 1989. izumio ga je britanski saradnik Instituta Tim Berners-Lee. Sve je ostalo historija.

Leteći vozovi

Kao nus-produkt istraživnja u CERN-u pronađeno je mnogo toga. Pronađeni su specijalni i veoma snažni magneti, koji su primjenu našli u željezničkom saobraćaju daleke Kine. Tehnologija koju je pronašao CERN – omogućava vožnju levitacijskih vozova koji nemaju točkove i šine, a iznad tla ih drže snažni magneti. Takvi vozovi, koji već saobraćaju u regionu Šangaja, mogu razviti brzine i više od 500 KM na sat.