Građane Bosne i Hercegovovine ne treba dijeliti na Bošnjake, Hrvate, Srbe i „ostale”, nego po mjestu gdje bi najradije otišli na odmor ili gdje bi otišli da žive, kada bi im se pružila prilika. Ispitanici lijevih političkih uvjerenja bi sasvim sigurno odabrali Njemačku ili neku od skandinavskih zemalja, dok će naši sugrađani desne političke orijentacije sasvim sigurno kao idealnu zemlju za život, rad i odmor odabrati Tursku. Ova velika zemlja koja leži na dva kontinenta, razapeta između Azije kojoj pripada i Evrope kojoj teži, u zadnjih 10 godina je doživjela pravi ekonomski procvat, te od zemlje s periferije ekonomskih i političkih dešavanja, postala veoma značajan regionalani, ali i globalni igrač.
Turska se danas smatra „novom silom”, odnosno grupom zemalja u koju se svrstavaju Brazil, Indija, Kina i Južna Afrika. Smatra se da su ove zemlje buduća žarišta kulture i tehnološkog napretka, a Turska više nije zemlja iz koje stiže jeftini tekstil i plastika lošeg kvaliteta. To je zemlja koja proizvodi i izvozi automobile, kvalitetnu hemiju, kućanske aparate, televizore, informatičku opremu, ogromne količine novca slijevaju se i od turizma. Turski nacionalni avioprijevoznik spada u najveće u Evropi, kroz istanbulsku berzu dnevno prođe i preko milijardu dolara kapitala. Posmatrači s Istoka i sa Zapada se jednoglasno pitaju: Šta je uzrok turskog društvenog čuda? Mnogi će reći da je to čudo plod ostvarenih vizija jednog čovjeka, Recepa Tayyipa Erdogana. Kada je 14. marta 2003. Erdogan sjeo u fotelju premijera Turske, mnogi su naslutili da će njegova vladavina biti biti buran period, gdje mnogo toga više neće biti isto. Erdogan je na vlast došao ispred Stranke pravde i razvoja, političkog pokreta koji baštini umjereni islamski konzervativizam, ekonomski neoliberalizam i potencira aktivniju tursku ulogu u političkim zbivanjima u regiji i svijetu. Sve najbrojano poprilično je suprotno s onim na čemu je prije 90 godina Kemal Ataturk zasnovao tursku republiku, a to su sekularizam, pacifizam i politika nemiješanja, emancipacija žena i neka vrsta turskog socijalizma u ekonomiji. Erdogan ide i dalje, te čini i govori ono što niti jedan značajniji turski političar u posljednjih 90 godina nije. On se, naime, ne libi reći da je ponosan na ono što je Turska bila prije 500 godina, kada je bila najveća svjetska, vojna, politička i ekonomska sila, kada su evropske vojskovođe drhtale pred nadolazećim janjičarima, a tadašnji kršćanski vladari slali bogate poklone u Istanbul kako bi zadobili milost sultana.
Erdogan ne skriva želju da Turska bude ponovo ono što je nekad bila, što je njegovo potpuno građansko pravo. Međutim, mnogi se plaše da bi turski premijer mogao svoje želje početi pretvarati u stvarnost. Turska je sada sila, a sile imaju ciljeve, interese i sredstva da to ostvare.
Potomak gruzijskog konverita
– Žvimo na svijetu sa sedam milijardi ljudi. Koji je naš zadatak, to dobro znamo. Gdje su naši preci jahali na konjima i mi ćemo ići tamo, svime ćemo se pozabaviti i pomoći svakome – rekao je prije nekoliko mjeseci turski premijer, obrazlažući svoje neslaganje s popularnom serijom „Sulejman Veličanstveni” i načinom na koji ona prikazuje historiju srednjovjekovne Turske.
No, cinici su vrlo brzo dodali da Erdoganovi preci sigurno nisu jahali konje u pobjedničkim pohodima Osmanskih trupa prema Beču. Sve i da su htjeli to nisu mogli. Sadašnji turski premijer je potomak konvertita. Vrlo je vjerovatno da je još prije 150 godina godina, Erdoganova porodica pripadala gruzijskoj manjini, nastanjenoj u sjeveroistočnoj Turskoj, u crnomorskom priobalju. Erdogan ne krije ko je i šta je zapravo.
– Ja sam između ostalog i Gruzijac, čalnovi moje porodice su Gruzijci – rekao je Erdogan prilikom posjete Gruziji u proljeće 2004.
Inače, Erdogan je rođen 24. februara 1954, u predrgrađu Istanbula. Njegov otac bio je kapetan turske obalske straže iz siromašne pokrajine Rize. Erdogan je prvih 13 godina života proveo u rodnom kraju svoje porodice, u pokrajini Rize. Nakon što se porodica vratila u Istanbul, novca nije bilo previše. Mladi je Tayyip bio prisiljen na ulici prodavati limunadu i grickalice sa susamom kako bi zaradio novac za školovanje. Kvart Kasimpaša, u kojem je Erdogan proveo svoje mladalačke dane, bio je siromašan i opasan, mjesto gdje je život čeličio ljude. Od davnina su muškarci iz kvarta Kasimpaša bili poznati kao mačo – tipovi, koji se vrlo brzo naljute i koji idu do kraja, te se ne boje boriti za ono što im pripada, bez obzira koliko to koštalo. Erdogan je kasnije izjavljivao da je ponosan na ljude s kojima je odrastao kao i na pomenuti kvart.
Ipak i pored teških životnih prilika, on je bio dobar učenik u srednjoj školi, poznat prije svega kao dobar govornik i bistar mladić. Posebno se dobro isticao u temama koju se su se ticale odnosa politike i islama. U 18. godini Erdogan je postao politički aktivan, priključivši se zabranjenom islamističkom pokretu pod vođstvom Necmettina Erbakana. Tu postaje aktivan u mladeži ove stranke pod nazivom Nacionalna stranka spasa, gdje će dobiti i poziciju predsjednika mladih partije. Kada je 1980. general Kenan Evren izvršio vojni puč, većina Erbakanovih sljedbenika prešla je u pokret: „Islamska partija blagostanja”. I Erdogan je bio među njima. Ni ova partija nije bila po volji vladajućih „kemalista”. Na izborima, održanim 1991. dobio je značajan broj glasova za ulazak u turski parlament, ali tamo nije nikada zasjeo zbog nametnute zabrane.
Ipak, pragmatični Erdogan se nije predavao, te se 1994. kandidirao za gradonačelnika Istanbula i dobio izbore. Turski sekularisti su bili šokirani činjenicom da će jedan islamista upravljati njihovim nacionalnim ponosom ali je ovom megalopolisu trebala „čvrsta ruka”. Te 1994. najveći turski grad se gušio u smeću i saobraćajnom haosu, a voda i kanalizacija su bili akutni problemi. Bojazni sekularista su se pokazale neopravdanim. Erdogan je, rukovodeći se svojim konzervativnim uvjerenjima, zabranio upotrebu alkohola u svim prostorima u vlasništvu grada, ali je taj isti grad efikasno opskrbio vodom, koju je doveo vodovodima s kilometrima udaljenih planina. Riješio je probleme odvoza smeća s gradskih ulica, probleme kanalizacije i saobraćajne gužve izgradivši na stotine kilometara gradskih cesta, na desetine mostova i tunela. Danas je Istanbul jedan od najuređenijih gradova u svijetu, kada je komunalna infrastruktura u pitanju, a tamošnji gradski prijevoz služi kao primjer drugim gradovima.
Godine 1998. vlast pokušava zabraniti Islamističku partiju blagostanja čiji je Erdogan bio član. Erdogan postaje glavni i najglasniji govornik svoje partije. Na jednom od skupova svojih pristalica u gradu Sirtu, recitovao je sljedeće stihove:
„Džamije su naše ( vojničke) barake,
Kupole su naši šljemovi
Minareti naši bajoneti
Vjernici su naši vojnici”
Zbog ovih stihova, koju su ocijenjeni kao protivustavni i antidržavni, Erdogan je uhapšen i osuđen na 10 mjeseci zatvora, gdje će ipak provesti samo četiri mjeseca.
Svojeglavi premijer
Nakon izlaska iz zatvora, ponovo se angažuje u politici, ali se razilazi s nekadašnjim političkim mentorom Necmettinin Erbakanom i osniva svoju vlastitu partiju: „ Stranka pravde i razvoja „ ili AKP. Ova stranka će 2001. osvojiti parlamentarne izbore, ali im vlasti neće dozvoliti da preuzmu vlast. Ipak, nakon dvogodišnje ustavne borbe, AKP je dobila pravo da formira svoju vlast s Erdoganom kao premijerom.
Kada je u martu 2003. preuzeo vlast, turska ekonomija je bila u dubokoj recesiji, a nacionalnu dug ogroman, uz lošu i nedovoljnu razvijenu infrastrukturu. Uz stari dug prema MMF – u od 23.5 milijardi dolara, Erdoganova vlada riskira i uzima novi kredit od 19 milijardi dolara. Novac je pametno utrošen, prije svega u obrazovanje domaćih kadrova i infrastrukturu. Pokrenuti su projekti izgradnje hiljada kilometara brzih željeznica i auto puteva. Tako obimni javni radovi pokrenuli su i veoma snažnu tursku industriju građevinskog materijala, naročito cementa, što je uposlilo brojnu nekvalifikovanu radnu snagu.Privučeni probušenim tržištem i novom infrastrukturom, te brojnom i jeftinim radnom snagom, strani investitori su počeli dolaziti u ovu zemlju. Dok je EU u samrtnom grču kada je ekonomska recesija u pitanju, Turska je u potpunosti otplatila svoj kredit MMF – u. Odnosi između EU i Turske dugo su bili čudni i nedefinirani. Evropska politička desnica tvrde da je Turska prevelika, većinska muslimanska zemlja, čije bi članstvo poremetilo ravnotežu u ionako uzdrmanoj EU. Erdogan je imao svoj odgovor na to.
– Možda EU smatra da joj ne trebamo,a možda mi ne trebamo njih.
On je bio prvi turski političar koji se usudio takvo nešto reći, kao i prvi moderni turski državnik koji je zaoštrio odnose s Izraelom, tradicionalnim turskim sveznikom u nemirnom regionu. Otoplio je odnose s Gruzijom i pokušao uspostaviti kakve-takve odnose s Armenijom. Zauzeo je čvrst stav prema nikad riješenom kiparskom pitanju, te je dao do znanja da je Balkan turska interesna sfera. Turske firme su veliki investitor u ekonomiju Srbije, a Erdoganova vlada i vlada našeg istočnog susjeda imaju veoma srdačne odnose.
Na drugoj strani, Erodoganova vlada se, bar deklarativno, postavlja kao prijatelj BiH, no to će „prijateljstvo” biti dokazano kada turske kompnije počnu investirati u BiH, makar polovinu sume koju investiraju u Srbiji. Dok s druge strane Drine stiže turski novac, u BiH stižu studenti iz Turske koji se školuju na nekoliko turskih univerziteta i srednjih škola u našoj zemlji. Zbog čega ti mladi ljudi dolaze u našu zemlju, nije baš posve jasno. Turska zajednica u našoj zemlji, iako sve brojnija, je skoro hermetički zatvorena. Turci se druže i posluju samo među sobom. No što se može naslutiti jeste da dosta mladih ljudi dolazi u našu zemlju zbog jedne velike stvari, možda najznačanije u životu mladog čovjeka. To je sloboda da se živi onako kako mislimo da treba da živimo i da radimo sve ono što nama čini zadovoljstvo a da pri tome ne uznemiravamo druge. Recimo da popijemo piće s prijateljima, držimo partnera za ruku dok šetamo gradom ili sjedimo u parku. Upravo je istanbulski Geze park bio lakmus papir za cijelu Tursku. Erdoganova neoliberalna vlada odlučila je na mjestu pqrka sagraditi trgovački centar, što je izazvalo lavinu protesta u Turskoj. Priča o parku koji bi trebao nestati pod betonom samo je bila okidač za ono što se dešava ovih dana u toj zemlji. Tako je na vidjelo izašla i druga strana Erdoganove medalje, svijet je saznao da turska ekonomija nije savršena i da zemlja ima velike unutrašnje dugove, da raste ekonomska nejednakost bogatih i siromašnih, da raste inflacija i da je ekonomsko čudo s Bosfora važi samo za one povlaštene.
Trenutno se u Turskoj dešava nešto što je teško shvatiti do kraja za nas koji smo posmatrači sa strane. Kako će se stvari odvijati, ostaje samo da se vidi. Recep Tayyip Erdogan nije čovjek od kompromisa.
Gullen pokret
Fetulah Gull je jedan od najvećih i najznačnijih mislilaca današnjice. Njegovi konzervativni politički stavovi o uređenju muslimanskih društava stvorili su mu milione sljedbenika, kao i neprijatelja koji ga optužuju da pokušava razoriti tursko sekularno društvo i stvoriti islamsku Tursku. Tzv. gullen pokret ima finansijsku podršku nekih od najmoćnijih turskih biznismena, naročito onih iz industrije građevinskih materijala. Ta industrija je najveći oslonac politike premijera Erdogana, kojeg protivnici optužuju za bliskosst s ovim kontroverznim pokretom koji djeluju na specifičan način, putem više stotina škola u više desetina zemalja svijeta
Nogometaš
Današnji premijer Turske u mladosti se rado bavio sportom. Naročito je volio nogomet, koji je igrao od 1962. do 1982. Igrao je za tim iz kvarta u kojem je odrastao kao poluprofesionalni igrač.
Glumac i reditelj
Erdogan se u mlađim danima zanimao i za pozorište. Tako je 1974. napisao i režirao predstavu “Maskomya”. Komad je bio „edukativnog karaktera”, te je govorio protiv „zla” koje predstavljaju masoni, Jevreji i komunisti.