LifestyleTeme

Demokratija: Biraš ono što jesi

Prije nego što sam, u aprilu 2005., prvi put ušao u veleljepnu zgradu Bečkog univerziteta, u ruci sam već imao punu ruku raznih letaka. Iako sam tada veoma slabo znao njemački, mogao sam naslutiti da se radi o nekakvoj političkoj utakmici. Na lecima raznih boja mogle su se raspoznati razne političke struje: liberali, socijaldemokrati, konzervativci, desničari, zeleni… Lica koja su se smješkala s političkih plakata bila su mlada, ali su ulijevala povjerenje svojim stavom i porukama. Bila je to kampanja za predstavnike u austrijskoj studentskoj uniji, jednoj brojnoj, utjecajnoj i finansijski jakoj instituciji čiji se glas i stav u toj zemlji itekako cijeni.

Kampanja je bila, bar za nekog ko dolazi iz zemlje gdje su predstavnici studenata kafanski drugovi profesora i akviziteri turističkih agencija, na vrlo visokom nivou. Propagandni materijal bio je veoma kvalitetno pripremljen, održavane su TV debate, web stranice studentskih udruženja uključenih u izbore bile su privlačne i svakodnevno osvježavane, studenti su štampali svoje novine i to mnogo njih, a oko univerzitetskih zgrada trajali su pravi predizborni mitinzi na kojima su studentske političke grupacije obećavale više toaletnog papira i sapuna u univerzitetskim klozetima, manje troškove školovanja, jeftiniju menzu i manje diskriminacije po raznim osnovama, te bolju studentsku mobilnost uz više semestara provedenih u inozemstvu.

U tijesnoj nevjerovatno napetoj utrci, o kojoj je pisala sva štampa kao događaju od nacionalnog interesa, pobjedu su odnijeli Zeleni, a slijedili su studenski konzervativci i studenski socijalisti.

Studenti kao ogledalo demokratije

Ono što je jednog posmatrača posebno dojmilo jeste visoka politička kultura učesnika studentskih izbora, kultura dijaloga i borbe argumentima. Studentske vođe, kandidati na ovim neobičnim izborima, znali su vrlo dobro šta pričaju i kakav program nude i nisu se bojali da jasno i glasno kažu ono što misle, bez straha od bilo kakve represije.

U narednim mjesecima na ulicama Beča vidio sam mnogo protesta mladih ljudi koji su ulicama nosili transparente i megafone, tražili sve što se može zamisliti, od većih prava za Tibetance, preko traženja čistijeg Antarktika do zabrane nukleranih proba i traženja zabrane ubijanja životinja zbog krzna. Negdje u to vrijeme, a bio je to deveti maj 2005., dakle 50 godina nakon poraza fašizma, vidio sam grupu neobično blijedih, u crno obučenih mladića, iza kojih je išla specijalna policija, prateći ih u stopu. Mladići su bili neonacisti, koji su iskoristili svoje demokratsko pravo da iskažu mišljenje o nacizmu i njegovim poraženim vođama. I to je tekovina demokratije, mogućnost da svoje stavove iznesu čak i oni koji se ne stide reći da preziru demokratiju i da bi je radije zamijenili nekim oblikom diktature.

Austrija je demokratska država s veoma dobro razgranatim pravima pojedinaca i društvenih grupa, pravom da se bira i bude biran, pravom da pojedinac vodi privatni život onako kako mu najviše odgovara, te pravom na slobodu štampe, slobodu govora i slobodu okupljanja. No, ta demokratija ima svoje granice, a onaj ko te grnaice pokuša preći na svoju ruku može doživjeti vrlo bolno iskustvo. U Austriji postoji nešto što je uporedivo s nekadašnjim „verbalnim deliktom”, odnosno čuvenim 133. članom Krivičnog zakona SFRJ, gdje se zbog izrečenog, navodno kontrarevolucionarnog mišljenja moglo ići u zatvor. Naime, zabranjeno je vrijeđati austrijskog predsjednika, članove vlade, Ustav, državne simbole ili zvaničnike i simbole EU. Jedan je tamošnji umjetnik prije nekoliko godina napravio umjetničku instalaciju, billborade na kojim su bila prikazana vješala, s obručima od 12 čuvenih žutih zvjezdica. Vlast je zabranila i uklonila ovu umjetničku instalaciju, tvrdeći da je riječ „o govoru mržnje”. Sistem, koliko god on sebe nazivao demokratskim, ima načine da se odbrani od urušavanja i podrivanja. Tako dolazimo do paradoksa da se demokratija mora braniti i nedemokratskim metodama. Alternativa su haos i diktature.

Demokratija iz dikature

Ono što danas znamo kao „zapadna demokratija” nije ništa drugo nego produkt stogodišnjih društveno-ekonomskih procesa. Što je najvažnije, jednom uspostavljeni demokratski poredak nije gotova stvar, on stalno dolazi u izazove, kakvih nije malo. Austrija je, kao malo koja zemlja, u posljednje stoljeće i po dolazila u takva iskušenja, s periodima u kojima se smjenjivala demokratija s društvenim konzervativizmom ili čak diktaturom. Malo je poznato da je 1934. u Austriji izbio građanski rat između profašističkih konzervativaca i socijalista u kojem su socijalisti vojnički poraženi. Četiri godine kasnije, Hitler je bez ikakvog otpora „priključio” Austriju Trećem Reichu. Dok su njemačke trupe koračale prema Beču, oduševljena svjetina im je klicala i obasipala vojnike cvijećem.

Da li je sve to bilo čin volje naroda ili čin demokratije? Teško je sa sigurnošću tvrditi, jer većina događaja u to ljeto 1938., što će imati globalne posljedice, koje se osjete i danas, bile su dobro osmišljene i realizirane manipulacije. Kritičari sistema demokratije imaju u svom rukavu jedan vrlo jak argument. Hitler je na vlast došao potpuno legalno i izabran je na izborima. To mu nije smetalo da nakon 1933. demokratiju ukine kao suvišnu. Umjesto mase koja bira neadekvatne predstavnike, mnogo je bolja opcija grupa odabanih savjetnika koji na pravi način savjetuju vođu. Veliki vođa misli za narod koji ga samo treba slijediti.

– Parlamentarna demokratija korespondira uglavnom naruku Jevrejima zato što eliminira osobnost i većina gura u glupost, nesposobnost i na kraju i kukavičluk – tvrdio je on.

Hitler je smatrao da demokratija „guši” pojedinca, utapajući ga u masu prosječnih, gdje njegov životni uspjeh zavisi od volje onih koji od tog pojedinca manje vrijede ili znaju. Hitler nije bio ni prvi ni posljednji koji je ovako razmišljao. Čak je i veliki Aristotel bio protivnik demokratije, smatrajući je, ne kao danas za legitimnu vladavinu većine, nego kao vladavinu nedostojnih, vladavinu rulje.

– U demokratiji siromašni će imati više moći nego bogati, zato što ih je više, a volja većine se podrazumijeva… Demokratija je vladavina ljudi istog porijekla, bez imovine i nedostojnih poslova – tvrdio je prije 23 stoljeća najveći mislilac svih vremena.

Andoli protiv nacionalizma

Aristotel je bio razuman čovjek čije riječi važe i danas i čiju smo praktičnu primjenu, nažalost, osjetili i mi sami. Prije 24 godine je izgledalo da demokratija polako dolazi i na ove prostore. Berlinski zid je bio srušen, Varšavski pakt se raspao, a Čaušesku i Enver Hodža su zbačeni s vlasti. Jugoslavenski komunisti su odlučili sami ponuditi političku utakmicu, raspisavši izbore koji se danas označavaju kao „prvi demokratski i slobodni izbori”. Komunisti su i ne sluteći potpisali svoju propast.

– Nacionalne stranke su kao dječije bolesti: brzo se jave, obično s visokom temperaturom, ali brzo i prođu. Liječe se čajem i andolom. A mi, hvala Bogu, imamo i čaja i andola – rekao je tada profesor Nijaz Duraković.

No, ovaj veliki čovjek nije bio u pravu. Narod, hommo vulgaris, nije glasao za Durakovića, njegovu političku opciju, niti političke opcije poput liberala ili zelenih. Na vlast su došle nacionalne stranke, ali one kao takve nisu bile problem. Njihove parole i stranački statuti su bili puni riječi kao što demokratija, ravnopravnost, sloboda za sve, sloboda štampe i tržišna ekonomija. Problem su bili ljudi koji su činili te novostvorene partije. Nagla demokratizacija otvorila je pandorinu kutiju iz koje je u javni život ušla cijela galerija do tada anonimnih likova koji su zauzeli mjesta u politici, ekonomiji i kulturi. Tako su, osim penzioniranog pravnika iz GP “Bosna” Alije Izetbegovića, ušli i ne baš uspješni psihijatar Radovan Karadžić, novinar Stjepan Kljujić, profesor arapskog jezika i trgovački putnik Haris Silajdžić, moler iz Vogošće Jovan Tintor, rezervni oficir JNA Mate Boban iz Gruda, Fikret Abdić, po struci proizvođač vafla, te cijela politička menažerija u kojoj su se našle zanatlije, piljari, razni kriminalci i probisvijeti, ljekari, inžinjeri, vjerski službenici, folk muzičari…

Svako ko nije imao pametnijeg posla, pokušavao se uključiti u politiku. Već prva zasjedanja Skupštine SRBiH pokazala su da nam se ne sprema dobro. Koalicija triju nacionalnih stranaka, koje je ujedinila borba protiv komunista, raspala se na prvom okupljanju novopečenih parlamentaraca. Poslanici koje su izabrali građani su u pravilu bili politički analafabeti, nisu razumjeli kako funkcioniraju društvo i država, nisu znali ništa o ekonomiji i pravu niti su bili upućeni u dešavanja u svijetu. Tako je poslanik Radoslav Brđanin grmio protiv ulaska u Evropsku ekonomsku zajednicu, tvrdeći: „…neće nam Zapad ovdje uvaljivati svoje atomsko smeće”. Tako smo 1990., umjesto priželjkivane demokratije, dobili kakokratiju – vladavinu najgorih. Ljudi koji su oformili takvo nešto, nisu bili potpuni krivci. Oni su se kandidirali na izborima i legitimno osvojili mjesta u vlasti. Izabrani predstavnici su bili slika i prilika svojih birača, koji su upravo dobili to što su htjeli, njihovi birači nisu bili ni bolji ni gori od njih samih.

– Demokratija je dobra, osim što svaka stara seljačina ima pravo glasati – rekao je te godine Mihail Gorbačov.

Televizija je direktno prenosila skupštinske sjednice, gdje su se novopečeni političari ponašali kao kod kuće ili u kafani. Bonton tu nije postojao, a poslanici su vikali jedni na druge, svađali se, smijali glasno, sjedili nepristojno i po svemu se ponašali kao učenici osnovci bez nadzora.

– Demokratija je proces u kojem ljudi biraju čovjeka koji će se za njih obrukati – rekao je jednom irski pisac George Bernard Show.

Ti ruralni i neobrazovani ljudi su bili prvi zamorčići demokratije, čiji porođaj još traje i ne znamo kada će završiti. Ono što je postalo sasvim jasno jeste da se demokratija ne može ostvariti tako što se reklamira na billboardima. Demokratija je u suštini stanje kolektivnog uma u jednom društvu koje čini naciju. Ovdje u BiH, gdje je demokratija, navodno, došla 1990., tek društvo, kao nad-organizam treba da se formira. Zbog objektivnih okolnosti i izoliranosti od Evrope i tamošnjih dešavanja, BiH je propustila tri veoma važne lekcije: industrijska revolucija, prvobitna akumulacija kapitala i nacionalna revolucija (Francuska revolucija i ostale iz 1848., kada se u Evropi pojavljuju nacije onakve kakve ih mi znamo). Sve što se dešavalo u proteklih 20 i nešto godina na ovim prostorima nije ništa novo i ništa što Evropa nije vidjela, prije 150 ili 200 godina.

Nacional-romantika, nacionalizam, politikantstvo, prvobitna akumulacija kapitala i otimanje imovine od naroda, tajkuni, nisu ništa novo. To su samo lekcije koje je Evropa odavno naučila i položila i koje će narod Bosne i Hercegovine kad-tad morati položiti. Koliko će proces demokratizacije trajati, to niko ne zna, ali je vjerovatno da će trajati decenijama. Tada, vjerovatno, u politici neće biti mjesta diletantima i probisvijetima, nego će politiku u ovoj zemlji voditi sposobni i obrazovani. Studentske vođe s početka priče, koje su svojom pojavom i političkom zrelošću bili tri klase iznad svega što se u BiH nazivalo politikom, vjerovatno su političke buduće vođe svoje zemlje. Možda će ovdje biti demokratije kada nam državni izbori budu na nivou izbora za studentske unije u zemljama Evrope.

Kapitalizam i (ne)demokratija

Pojmovi demokratija i kapitalizam često se označavaju kao paralelni i kompatibilni, te se podrazumijevaju kao zajednički skup. No, to nije slučaj ni pravilo. Postoje mnoge kapitalističke zemlje koje nisu demokratske, kao što su Kina, Singapur, Katar, Kuvajt… Ono što je vezivalo ova dva pojma bilo je vjerovanje da otvaranje i uvođenje slobodne ekonomije nužno i demokratizira društvo. Pisali smo nedavno o kafala sistemu u zemljama Perzijskog zaljeva, gdje veličanstveni gradovi iznikli u pustinji kriju činjenicu da njima vladaju čvrste ruke monarha koji se libe s bilo kakvom opozicijom obračunati na surov način. Novac i kapitalizam tamo nisu donijeli ljudska prava, građanske slobode, slobodu štampe i govora. Naprotiv. Kapitalizam i novac koji on producira, samo je učvrstio tamošnje tirane.

Štajk: Državni neprijatelj No 1.

Demokratija je dobra na prvu ruku. Birate ljude koji u ime vas vode zemlju. No, kada jednom budu izabrani, kako ih natjerati da rade u interesu svojih birača. To pitanje ne muči samo građane BiH, nego i stanovnike svih zemalja koje sebe nazivaju demokratskim. Rješenje su štrajkovi. Zapadne zemlje imaju višestoljetnu tradiciju sindikata, koji su veoma utjecajni i dobro organizirani. Italija, Francuska, Njemačka, Španija često bivaju paralizirane masovnim protestima radnika. Kako su radni ljudi složni, zajedno štrajkuju mnoge djelatnosti, od služebnika u poštama do kontrolora leta, radnika željeznica, policajaca i čistača ulica. Tako veliki i masovni štrajkovi vrlo brzo mogu paralizirati cijelu zemlju, što vladama na ostavlja mnogo izbora kada je riječ o zahtjevima građana. Dva najjača njemačka sindikata, VERDI i IG Metal, zajedno imaju gotovo pet miliona članova. Koliko su sindikati moćni, pokazao je štrajk vozača kamiona u Španiji, održan prije četiri godine. Nakon nekoliko dana, španski gradovi su ostali bez hrane u supermarketima, a i benzinske pumpe nisu više imale goriva. Vlada je, naravno, kapitulirala i ispunila sve zahtjeve kamiondžija.

Gandhi: Šampion mirnog otpora

Mahatma Gandhi nije imao vojnu silu kojom bi se suprotstavio britanskim kolonizatorima, ali je iza sebe imao milione Indijaca koji bi na njegov mig obustavili svaki posao. To je izluđivalo Britance, koji za ovakvo nešto nisu imali protivlijek. Kada su 1894. kolonizatori podigli poreze na so, Gandhi i njegovi sljedbenici su organizirali „put soli” dug 400 km i na obali Arapskog mora počeli proizvoditi dragocjeni mineral. Gandhijeve demokratske metode nenasilnog otpora, kasnije su slijedili mnogi, od Nelsona Mandele do Martina Luthera Kinga.

 Slavoj Žižek o demokratiji

– Pitanje koje treba postaviti jeste: ako je samo Evropa u postepenom propadanju, šta je to što zamjenjuje njenu hegemoniju? Odgovor je: “kapitalizam s azijskim vrijednostima” – koji, naravno, nema nikakve veze s azijskim narodima i ima puno veze s jasno prisutnim nastojanjem savremenog kapitalizma da ograniči ili čak ukine demokratiju. To nastojanje ni na koji način nije u suprotnosti s toliko hvaljenim napretkom čovječanstva – ono je njegov sastavni dio – kaže Slavoj Žižek.

Amerika i demokratija

SAD se još smatraju nekakvim stubom demokratije, no tamošnja demokratija je nešto drugačija. Već 150 godina u političkom životu postoje smo dvije opcije. To su konzervativni republikanci ili nešto lijevo orijentirane demokrate, mada oni nisu nužno paralelni s onim što u Evropi poznajemo kao ljevica i desnica. Evropski višeparlamentarni sistem za Amerikance je prekompliciran, a Hillary Clinton je jednom izjavila da uopće ne razumije kako on funkcionira.