Najveća “briga” većine 14-godišnjaka u Švedskoj je koju školu upisati. Zlatan Bajrić, porijeklom iz Brčkog, imao je još jednu, mnogo veću – kako preživjeti. U ovu zemlju došao je kao izbjeglica s majkom i bratom. Imao je tada malo više od pet godina. Živjeli su u Hallstahammaru (100 km od Stockholma) kod bake, koja je tu doselila ranije. Zbog povrede ruke mama nije mogla raditi, pa su živjeli od socijalne pomoći, od koje su plaćali kiriju, hranu i struju. Međutim, to nije bilo dovoljno za sve veće potrebe porodice. Iako još dijete, Zlatan je odlučio potražiti posao. Danas ima 19 godina, dvije firme, brojne nagrade za poduzetništvo i ogromnu želju da i dalje napreduje i radi. Toga se nikada nije plašio.
– Nisam u početku želio raditi. Ko želi da uči osam sati i radi šest-sedam sati na dan sa 14 godina?! Ja sam morao, a motivacija mi je bila nada da će jednog dana biti bolje. Raznosio sam novine. Radio sam u pekari, kao mehaničar glavne peći (to je više bila fabrika nego pekara), stajao sam kraj otvorenih vrata gdje je hljeb izlazio, prebacivao sam ga na drugu stranu i kontrolirao da je temperatura tačna. Radio sam kao konobar u restoranu i kao potrčko. Poslije toga zaposlio sam se u štampariji, gdje sam prvo čistio mašine od tinte pa onda, kad sam se naučio, radio sam design i proofing – priča Zlatan.
Najbolji đak
Sve ove poslove je radio “na crno”. Drugačije nije bilo moguće, jer je u Švedskoj zabranjen rad mlađima od 18 godina.
– I sve sam poslove našao sam. Zamolio sam poslodavce samo da mi daju šansu, govorio sam im da ću u početku raditi i bez da mi plate… Svi oni koji su mi dali tu šansu brzo su se uvjerili šta mogu i znam.
Uporedo s radom Zlatan je završavao školu. I to ne bilo kako, već najboljim ocjenama, koje je navikao dobivati još u osnovnoj školi. Od mogućih 320 poena, on je imao 315. Zahvaljujući tome dobio je mogućnost da završi jednu od najboljih gimnazija – ABB Industriteknsiktgymnasium
– Profesori su od početka vidjeli da ima nešto u meni, zato su koristili svaku priliku da me podignu i da mi pomognu. Izabran sam za jednog od najboljih učenika tog regiona Švedske, a diplomu su mi uručili švedski kralj i kraljica – kaže Zlatan.
Prvu firmu otvorio je sa 17 godina. Pravio je reklame i manje stranice na internetu, te jelovnike restoranima.
– Klijente sam dobivao putem štamparija, a nudio sam im uvijek isti, dobar kvalitet. Samo takav kvalitet može privući i zadržati mušteriju, nisu to jeftinije cijene. Trenutno imam dvije firme, jednu kuglanu/restoran/kafić i jednu reklamnu agenciju (marketing). “GoPlus” je marketing agencija, a “Aros Fun House” je kuglana. Agencija ima šest zaposlenih, a kuglana devet. Moji klijenti u “GoPlus” su IKEA, ABB, “Bombardier”, “ValboKem” i tako dalje. Agencija je 100 posto moje vlasništvo, a kuglana samo 50 posto.
Talenti iz dijaspore
Do svega je došao mukotrpnim radom. Svakog dana ustaje u pet sati. Petnaest minuta se vozi do posla, a radno vrijeme mu traje i do 12 sati dnevno. Pošto je veliki broj njegovih klijenata u drugim švedskim gradovima, mnogo putuje. Iako ima samo 19 godina, uposlenici mu se obraćaju s respektom, kao i on njima.
Ima želju da investira u region Balkana, posebno u BiH.
– Volio bih pokrenuti neki projekt tamo, ali tek kada se promijeni politička situacija i poprave odnosi s dijasporom. Vlada BiH ništa ne radi da bi iskoristila dijasporu na pozitivan način. Druge zemlje imaju programe, traže talente iz dijaspore i ubacuju ih u projekte, pomažu… A šta Bosna radi? I ne samo BiH, koliko ja znam, nijedna zemlja bivše Jugoslavije ne radi ništa. Također, zakoni se moraju prilagoditi investorima iz drugih zemalja. Bosni ne treba Evropska unija, jer ni Evropskoj uniji ne treba Bosna, i to je istina. Bosni treba pamet… Nažalost, političari Regiona previše energije potroše na gluposti.
A, da kojim slučajem živi ovdje, da li bi i od čega pravio biznis?
– Ima mnogo potencijala u BiH, ali, nažalost, nema zakona ni političara što pomažu osobama da realiziraju ideje i biznise. Danas u Bosni jedino možeš da postaneš političar, u svemu ostalom teško da izguraš dobru karijeru. Da sam ostao u Bosni, najvjerovatnije bih se kandidirao za predsjednika (smijeh). Kad smo doselili u Švedsku, nismo imali baš ništa. Živjeli smo u jednom od najgorih naselja u gradu. Nije mi trebalo mnogo vremena da dokažem da se može od ničega napraviti uspjeh, samo ako se to hoće. Moje ambicije za budućnost su velike. Hoću da pokažem svima da ništa nije nemoguće. I ko zna gdje ću da završim. Ja znam šta sve mogu, samo trebam otvarati prava vrata što vode na pravi put.
Nagrade
Godine 2011. Zlatan je dobio nagradu “Swedens best service/product of the year”, godinu kasnije u njegove ruke došla je i nagrada “Swedens best entrepreneur 2012” (obje kao najmlađi dobitnik ikad), te stipendiju za fakultet od Andersa Walla, najuspješnijeg poduzetnika svih vremena u Švedskoj.
– Neke od njegovih firmi su: “Volvo”, “Beijer”, “Dafgard”, EA… Ove godine sam proglašen za 12. supertalenta u Švedskoj (najmlađi u historiji). Prošle godine je Daniel Ek (SPOTIFY) bio na 12. mjestu. Nagrade mi puno znače. One su dokaz da neko vidi šta i kako radim, i da to radim najbolje.
Naravno da sam publicitet pomaže, ali to najdraže od svega mi je to što me zagrlila zemlja u koju sam došao, bez znanja i novca. Kad sam dobio stipendiju prošle godine, dobivao sam čestitke od kralja Švedske, brojnih političara, ministara. Ove posljednje nerijetko kritiziram. Nisam ni u jednoj političkoj partiji, ali ne bojim se da javno kažem šta mi smeta u njihovom radu.