Ljubav je čudna zvjerka

Piše: Redakcija

Mišljenja sam da je za uspješnu vezu i brak potrebno mnogo, mnogo više od trenutne fasciniranosti, zaljubljenosti, zašto ne reći – zaslijepljenosti. Ma čudo jedno kako to brzo nestane. Dok se okreneš, prohujalo s vihorom. Ma ne ostane ni sjaj u travi.

Ljubav je ključna. Samo ljubav. Ma koliko nam mediji i filmovi trubili o tome da su važne pare i druge materijalne stvari. Ljubav, drage moje. Bez ljubavi, gadit će vam se njegove pare, vile, jahte, avioni, zlato… Suviše sam srela takvih slučajeva koji potvrđuju da nije sreća para puna vreća. Nije, naravno, ni sirotinjska prazna vreća sreća, ako je za vazda takva. Ako sirotan gleda odakle je vedro. Ipak, ljubav je ključ.

I kad ovo tvrdim, kažu mi da se ne živi od ljubavi. Odgovorim da se živi baš od ljubavi, jer gdje ima ljubavi, dat će Bog svega. Makar sami pekli cigle od gline za svoj dom, u nemogućnosti da ih kupe. Da, da, znam upravo jedan takav par koji je kuću sagradio na taj način. Danas je ta kuća dom u pravom smislu; dom za njih, njihovu djecu i unuke. I sve cvjeta.

A znam i ruševine nevidljive golim okom, ljudske ruševine unutar dvoraca koji u dragoj nam Bosni i Hercegovini niču kao gljive poslije kiše. A znamo ko danas u Bosni ima para da dvorce gradi. Znamo i kako završi ono što se gradi na prevari, krađi, pljački, tuđem haku…

No, da se vratim na ljubav. Mnogi je miješaju sa zaljubljenošću i fascinacijom koju spomenuh na početku, a to nije ni odsjaj ljubavi. Ljubav je kad se dvije duše nađu u ovom svijetu. Baš kao ovo dvoje:

Ona je Sarajka, iz jake i stare porodice, rasla u svili i kadifi, pažena i mažena kako to samo jedinica može biti. Načitana od malih nogu. Roditelji intelektualci koji drže do tradicije. Njegovana, lijepa. Ma sve tip-top.

E, nju takvu je na jednoj jaciji u Carevoj džamiji snimio on: prigradski momak, čiji se roditelji bave uzgojem ovaca koje prodaju za kurbane. Niti škole, niti šlifa, niti stila. Ma njih dvoje k’o nebo i zemlja.

On se zaljubio odmah. Ni upoznali se nisu. Ni ime joj nije znao. Ali, kako će pričat’ poslije prijateljima, od prvog pogleda je znao da je ona ta.

Prijatelji saznali ko je, pa mu rekli da se ne nada, da puca na visoko, da ga neće ni pogledat’. Džaba, ljubav je čudna zvjerka. On je naš’o načina da redovno dolazi i nađe joj se u blizini.

Ona saznala da je ovaj lud za njom, pa bježala od njega k’o Dodik od Bosne i Hercegovine. Govorila da nije normalan, zgražala se i prilikom pomisli da bi nešto s njim mogla imati.

On nije odustaj’o. Obilazio džamije, kad bi bila tu, pri izlasku bi joj pripremi cipele da ih ne traži. Donosio kruške s imanja i častio nju i prijateljice.

Započinj’o razgovore kako god zna. Čit’o ne bi li joj mog’o parirat’ u priči… I dok je jednom tako za nju brao kruške, pao je sa stabla i uganuo nogu. Završio u gipsu cijeli mjesec. I nest’o joj je iz vidokruga.

Ona nije znala što ga nema. Ali, tada je osjetila ono što ni samoj sebi nije smjela priznati – da je tužna i da joj fali.

Kada je nakon mjesec skinuo gips, opet se popeo na onu istu krušku, ubr’o i požurio da je nađe. Njoj je srce poskočilo kad ga je vidjela. Nije to ni znala ni htjela sakriti. Ostali su na klupi pored šadrvana Careve džamije još dugo. Jedno drugome upadajući u riječ. Sav u žaru ljubavi odmah joj je ponudio brak. Ona pristala.

Eto, nekome i pad s kruške može valjat’!

Eh, onda je bila frka. Sve se nadiglo da to razvali. Gdje će cura ostavljat’ fakultet i još na petoj godini stomatologije, da bi se udala za nekog tamo uzgajivača kurbana i odselila u predgrađe.

Ništa joj niko nije mogao. Džaba ti sve, rekla da nikad neće završiti taj fakultet. Da više voli živjet’ u prirodi nego gledat’ u svačije žvalje. Baš tako je rekla.
Bili su takvi udarci i takve prepreke, da je to malo gdje viđeno. Bilesi i zaključali je. I pod ključem je rekla:

– Pustit ćete me kad tad, a ja znam šta mi je činit’.

I bi svadba. Prekrasna.

Danas imaju dvoje djece. Kod njih mnoge Sarajlije kupuju kurbane. Potpuno su integrirani u društvo. Dolaze na druženja, idu i u pozorište. I imućni su. I jedva dočekaju kad im se pruži prilika kakav hajr uradit’.

Njihova djeca se školuju, idu na fakultete. I pomažu oko ovaca koliko mogu.
Vele mi da se na njihovim licima ljubav ni poslije tol’ko godina ne može sakriti. On joj i danas pripremi cipele da ih lakše obuče. Ona čitavim bićem uživa u sušenju ljekovitog bilja, koje će pripremiti sebi i svojoj ljubavi da popiju kad akšam padne i obaveze minu.

Ljudi koji odu kod njih kupiti kurbane kažu da im zavide na njihovoj sreći i bezbrižnosti. Bez frke, trke, posla, šefova i šefića.

Ovim ne kažem da trebate ostavit’ fakultet i udat’ se za prvog uzgajivača kurbana. Ne, nipošto! Ali valjda vam je jasna pouka.

Indira Kučuk-Sorguč

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti