Obrazovanje: Pravo, obaveza ili privilegija

Piše: Redakcija

Naša zemlja ima jako mnogo škola. Ne računajući osnovne škole, kao obavezan i formalno besplatan sistem obrazovanja, tu su i brojne srednje škole, od stručnih i tehničkih, preko gimnazija do srednjih škola koje školuju buduće službenike vjerskih zajednica.

Veliki broj brucoša nakon srednje škole upisuje fakultete raznih smjerova, studirajući od političkih nauka preko mašinstva i ekonomije do medicine i agronomije. Već decenijama iz zgrada bh. fakulteta izlaze pojedinci s titulama magistara i doktora nauka, a titula „profesor doktor” se podrazumijeva za svakog iole istaknutog pojedinca, posebno onog koji se bavi politikom i pojavljuje na televiziji.

No, uprkos svemu tome, velikom broju škola i brojnim građanima sa zvučnim titulama, Bosna i Hercegovina je prikovana na mnoga evropska dna. Kako brojke kažu, BiH je jedna od najsiromašnijih i najnerazvijenijih zemalja na Kontinentu, sa slabom i zastarjelom infrastrukturom u koju decenijama ništa nije ulagano, te industrijom koja je manje-više na nivou manufaktura i kao takva nije konkurentna, niti prema ekonomijama u Regionu, niti šire.

 Puno titula, malo znanja

Niti na unutrašnjem planu ništa nije mnogo bolje. I pored visoke stope nezaposlenosti, jedne od najviših u Evropi, u današnjoj BiH je vrlo teško naći kvalitetnog automehaničara, električara, keramičara, zavarivača, tesara, zidara pa čak i konobara. Rijetke su i dobre knjigovođe, novinari, programeri, fotografi, dizajneri, arhitekti. O inžinjerima raznih struka ne treba ni govoriti. U maju ove godine, na sistemu semafora na sarajevskoj glavnoj saobraćajnicu desio se kvar kada je izgorjela matična ploča u glavnom serveru sistema. Kvar, zamjenu matične ploče u računaru što danas zna svaki srednjoškolac, morali su popravljati stručnjaci iz dalekog Beča. Nakon što naši, navodno, nisu znali promijeniti.

Nešto je pogrešno u domaćem sistemu obrazovanja koji producira kadrove s kakvim-takvim znanjem i odgovarajućim titulama, međutim, na drugoj strani ekonomiji trebaju kvalitetni kadrovi i radnici sposobni obaviti povjereni posao, kakvih je, nažalost, malo u ovoj zemlji.

Problem današnje BiH nije politika nego nekonkurentna ekonomija čija nekonkurentnost proizlazi iz lošeg sistema školstva koji stvara kadrove za Biro, a ne stručnjake, sposobne da nešto projektuju, izrade i prodaju. Već duže od dvije decenije sistem obrazovanja u BiH je na marginama interesovanja, prepušten sam sebi i stihijskim dešavanjima.

Škole su stare i neopremljene, nastavno osoblje loše plaćeno, nemotivirano i ponekad korumpirano, a nastavni planovi neadekvatni, preglomazni, prožeti skolastikom i zastarjeli. Kada je obrazovanje u pitanju, BiH ima sasvim jedinstven fenomen, a to je nastavno osoblje koje demotivira učenike, nastojeći „ogaditi” vlastiti predmet, plašeći se da bi učenici mogli završiti historiju, matematiku ili biologiju, te im „oteti” radno mjesto. Obrazovni sistem u BiH sam je sebi svrha, služeći da nastavno osoblje dobije plaću i da djeca, odnosno mladi ljudi nekako provedu dan.

Obrazovanje i znanje ključni su za napredak bilo kojeg pojedinca, društva i države. Oni koji zapostave školstvo, kao što je to uradila naša zemlja, mogu samo očekivati opću stagnaciju i nazadovanje. Oni drugi, oni koji znaju koliko su škole i školstvo važni i koji znanje ne smatraju robom nego potrebom, nemaju velikih problema s ekonomskom krizom.

Njemačka: Dualni sistem

Dok cijela EU drhiti po teretom rastuće nezaposlenosti i pada izvoza, Njemačka doživljava ekonomsku ekspanziju. Proizvodi iz ove zemlje oduvijek su bili simbol vrhunskog kvaliteta. Takav imidž Njemačka duguje, prije svega, svom specifičnim sistemu obrazovanja. Naime, u ovoj zemlji jednaka pažnja se poklanja i teoriji i praksi, koja se obavlja u kompanijama i radionicama. Najveći broj njemačkih učenika i studenata obavlja praksu (poznatu kao Praktika), te obično dobivaju posao na tom istom mjestu.

– U srednjem vijeku kao i početkom tzv. novog doba, sistemi obrazovanja su u cijeloj Evropi bili vrlo slični. Mladi su zanat učili kod nekog od majstora ili zanimanje kod nekog od učitelja. Nakon završenog školovanja obično su krenuli na put po zemlji (nerijetko po cijeloj Evropi) s ciljem proširenja iskustva, odnosno dodatnog učenja i zaposlenja. U Njemačkoj je sistem obrazovanja kakav postoji i danas uveden još 1870. godine. No, u većini drugih evropskih zemalja sistem obrazovanja je tokom vremena postajao sve više “akademski”, odnosno više vezan za stjecanje teoretskog znanja. Tek po završetku škole, naprimjer, neke više tehničke škole, mladi kreću u potragu za preduzećem u kojem bi mogli obaviti praksu. Samim time, dok njemački mladi po završetku izobrazbe već uglavnom imaju i radno mjesto, mladi u drugim zemljama obično se nalaze na ulici, bez posla – objašnjava komentator “Deutsche Wellea” u čemu je prednost njemačkog obrazovnog sistema.
Mnoge zemlje, naročito one koje se teško bore s visokom nezaposlenošću, zainteresirane su za praktična njemačka rješenja u oblasti obrazovanja. Mnoge od njih, poput Italije, Španije, zemalja Baltika, pa čak i Čilea, nastoje kopirati ta rješenja, bilo djelomično bilo u cijelosti, ali pitanje je koliko su im Nijemci voljni prenijeti svoja znanja i koliko je specifični njemački dvojni sistem obrazovanja primjenjiv na druge zemlje.

Finska: Zemlja jezera i pameti

Sva relevantna istraživanja koja se bave kvalitetom obrazovanja u svijetu Finsku stavljaju na ubjedljivo prvo mjesto. Prema najrelevantnijem sistemu mjerenja, onom koje provodi britanski Pearson, Njemačka je tek na 15. mjestu, a ispred nje su Poljska, Australija, Danska, Irska, Kanada, Švicarska, Novi Zeland, Holandija, Velika Britanija, Singapur, Japan, Hong Kong, Južna Koreja i na prvom mjestu neprikosnovena Finska. Obrazovni sistem neprekidno intrigira svjetske stručnjake iz domena obrazovanja, koji pokušavaju odgonetnuti zbog čega mala zemlja sa sjevera Evrope ima najbolje škole na svijetu. Brojevi su jasni: Mali Finci imaju najbolje opće znanje na svijetu i postižu najbolje rezultate na testovima. U čemu je tajna?

Da bi se razumjelo zašto i kako Finska ima najbolji i najefikasniji sistem obrazovanja, treba znati da do prije dvadesetak godina obrazovanje u ovoj zemlji nije bilo nešto posebno. Ipak, zahvaljujući razvoju visokih tehnologija, posebno onih informatičkih, Finska se od zemlje ribarstva i izvoza balvana pretvorila u svjetskog lidera kada su visoke tehnologije u pitanju. Jedino što su Finci imali na svojoj strani bila je vlastita pamet i znanje. Stoga u današnjem finskom društvu učitelji imaju isti status kao ljekari ili advokati. Za razliku od BiH, gdje nastavničke fakultete upisuju samo studenti koji ne znaju šta bi drugo upisali, u Finskoj nastavnici mogu postati samo oni iz grupe od 10 posto najboljih srednjoškolaca. Također, u finskim školama mogu raditi samo nastavnici sa zvanjem magistra.

Obrazovanje je u Finskoj potpuno besplatno, od vrtića do doktora u potpunosti ga finansira država. Treba napomenuti da su sve škole u Finskoj na istom nivou opremljenosti, bilo da se nalaze u Helsinkiju ili na ledenom sjeveru ove zemlje.

Nekoliko popularnih činjenica o finskom obrazovnom sistemu, prema portalu Business Inider:

– Djeca se ne mjere ni na koji način prvih šest godina svoje edukacije.
– Postoji samo jedan obavezan standardizirani ispit u Finskoj tek kad djeca napune 16 godina.
– Finska troši gotovo 30 posto manje po studentu nego SAD.
– 93 posto Finaca završi srednju školu
– Finski osnovnoškolci imaju ukupno 75 minuta pauze dnevno, dok je prosjek u SAD-u 27 minuta
– Finska ima isti broj učitelja kao i New York City, ali daleko manje učenika (600.000 učenika u usporedbi s 1,1 miliona u NYC-u).
– Sva djeca, pametna ili ne, pohađaju i uče u istim razredima.

Deviza finskog školskog sistema je “svaka škola – dobra škola” i taj princip očigledno dobro djeluju, samo je pitanje do kada i hoće li izdržati teret vremena i finansijski pritisak.

 Južna Koreja

Na listi zemalja koje prednjače u obrazovnom sistemu je i Južna Koreja. Statistika kaže da roditelji u ovoj zemlji čak 25 posto svojih prihoda troše na obrazovanje svojih najmlađih. Mali Korejci samo 30 posto svog znanja usvoje na redovnim časovima. Ostatak dobivaju na raznim edukacijima i kursevima koje pohađaju mimo redovne škole. U južnoj Koreji mališani svoje osnovno obrazovanje počinju već s tri godine, a u prosjeku u učionicama godišnje provode 220 dana. Njihovi vršnjaci u SAD-u u školi borave „samo 180 dana”. Južna Koreja je prva zemlja na svijetu koja je u škole uvela brzi interet pristup, a sve obrazovne institucije su uvezane u jedan sistem. Od 2015. U Južnoj Koreji više neće biti knjiga, niti svesaka. Koristit će se samo tableti.

Najgori

Iako je obrazovni sistem u BiH često na meti kritika, naše škole se mogu nazvati vrlo dobrima, kada ih uporedimo sa školama u Pakistanu, Indiji, Eritreji ili Kongu. Afričke škole smatraju se najgorim na svijetu, mada ima i izuzetaka. Siromašni i izolirani Zimbabwe ima jedan da najboljih školskim sistema u Africi, te najveći dio državnog budžeta ide na obrazovanje, što je jedna od rijetkih stvari kojima se stanovnici ove zemlje mogu pohvaliti.

SAD: Novac i elita

Osnovno, srednje i dijelom visoko obrazovanje su u Americi načelno besplatni. No, obrazovni sistem ove zemlje razdire elitistički sistem kojeg potiče državna administracija. Škole u radničkim kvartovima, u provinciji i u kvartovima gdje živi afroameričko i latinoameričko stanovništvo primaju manje novca nego škole u prredgrađima naseljenim bijelom srednjom klasom. Te škole su često prenapučene, slabo opremljene, oronule i imaju manjak nastavnog kadra. Nasilje, droga i oružje su sastavni dio života u ovim institucijama. Na drugoj strani, postoje jako dobre privatne škole, koje nude dobro znanje te ugodno i sigurno okruženje. Naravno, sve to košta i ne mogu to svi roditelji priuštiti.

 Beč: Fokus na praksu

Mirjana Kovačević rođena je u Sarajevu, odrasla u Beogradu, od 2005. živi u Beču, gdje je studirala na tamošnjem Ekonomskom fakultetu. Na pitanje zašto je odabrala baš ovu instituciju i zašto baš Beč i Austrija kao destinacija za obrazovanje, Mirjana kaže da je bečki WU odabrala „zato što je jedan od kvalitetnijih u Evropi”, zbog historijske povezanosti sa zemljama bivše Jugoslavije te što je Beč jedan od sigurnijih gradova u Evropi.

– Fakultet daje mogućnost praktičnog znanja, učenja, direktno je povezan s firmama i pruža mogućnost zaposlenja. Također, profesori nisu zavisnici pisanja udžbenika, koje moraš da kupiš i naučiš. Čak u nekim predmetima ti dozvoljavaju na ispitu da koristiš udžbenik. Ako trebam izdvojiti neku negativnost, to je manjak šireg obrazovanja. Potpuno su orijentirani na ono što je potrebno za rad. Ako želiš nešto više da saznaš, moraš sam da se informišeš i nabavljaš literaturu – kaže Mirjana Kovačević za “Azru”.

Amerika: Prijateljski profesori

Lejla Sijamija Bahtijar je u Americi studirala videoprodukciju. Njena prva destinacija bio je Collegge of Marin u San Franciscu, a zatim čuveni na UCLA, University of Los Angeles.

– Svaki kurs je bio s drugačijim metodama, zadaćama i praksom, što mi se jako dopalo. Imali smo mi svoje zadatke kako da snimamo određeni film, kratke filmove, da ih režemo, editujemo glasovne simulacije i ostalo. I iskreno, mnogo sam toga naučila u ova četiri kursa.

Profesori su jako posvećeni studentima, što se kod nas, nažalost, ne može uočiti ni pod mikroskopom. Prvi čas smo odmah dobili njihove kontakt-informacije; mail, telefon. Sviđalo mi se i to da nismo učili šablonski iz jedne knjige. Imali smo svaki čas nekog gosta iz filmske industrije i on nam je govorio o ličnim iskustvima. Svaki student je ličnost i bili smo ravnopravni s profesorima. Pravi prijateljski odnos, opisuje Lejla svoj studentski život u Americi.

 Šuvarica

Najkontroverzniji momenat u historiji domaćeg školstva desio se 1977., kada je uveden sistem „srednjeg usmjerenog obrazovanja”, a ukinute gimnazije: to je bila ideja Stipe Šuvara, visokog zvaničnika Saveza komunista Jugoslavije. Njegova „šuvarica” i danas je predmet osporavanja i analiza.

Tuzla: Nastavnice u mini suknjama

Nedavni intervjui za nastavnike u školama Tuzlanskog kantona pokazali su kako je siva budućnost domaćeg obrazovanja i ko će učiti našu djecu.

– Uz pojedince s diplomom profesora razredne nastave koji nisu znali ćirilično pismo, u želji da se domognu devetke na intervjuu, bilo je i onih koji su, umjesto autoritetom znanja i držanja, članove komisija pokušali impresionirati “autoritetom” svog izgleda.

Pojedine kandidatkinje tako su na intervju ušetale s nečuveno dubokim dekolteima i još nečuvenije kratkim suknjama, smatrajući to dovoljnim dokazom njihove profesorske sposobnosti, a što se u konačnici pokazalo kao izuzetno pogrešan potez. Za pokazano komisija ih je ocijenila najnižom ocjenom, odnosno “mršavom trojkom”, i ljubazno im zahvalila za “učinjeni trud”. Što je najgore, ocjena s intervjua vrijedi dvije godine – piše “Dnevni avaz”.

 
 

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti