Nju su od djetinjstva nazivali „ženski šer“. To znači da joj niko nije mogo u kraj stati. Pustiš je ispred kuće da se igra s drugaricama, ona se u čas nađe u petoj mahali. Nešto je vuče tamo gdje je drugačije, pa to ti je. Baš k’o iz crtića je, vidi šarenog leptira i ode za njim k’o zabelesana. A sve od puke ženske znatiželje.
Nije jednom njena huda mati nadigla Sarajevo taxi da je traži. A kad je nađu, ona vazda u zijanu. Jal sjedi u bijeloj haljinici u lokvi, jal se igra s glinom i melja po sebi, jal je s dječacima. Ona izvodi bijesne gliste, a malim jalijašima bezbeli oko srca milo što su dobili svoju maskotu. A, ustvari, obrće ih oko malog prsta. Kako tad – tako i sad.
Nije ta dječija zaluđenost prošla ni kad je u djevojku izrasla. Ne da nije prošla, nego se i pojačala. Ona je postala prava mustra. Nosila je u sebi tu prirođenu joj ludost i radoznalost, a kako je izrasla u rasnu ljepoticu, znala je dobro iskoristit te svoje atribute da dobije od muškarca šta želi. Ma u đavla se pretvori ako nešto hoće.
Ta nikad nije igrala ferplej. Jok. Ako je nešto zacrtala, do toga će i doći. Preko vode do slobode. Preko mrtvih do cilja, ništa strašno. Cilj opravdava sredstvo.
I otrov u hrani, i zapis na grani, i finim i ružnim – sve se može kad se ženske šer ruke slože.
Toliko je manipulativna da sam ne vjeruješ svojim očima. Ne vjeruješ ni ušima. Ma sam sebi ne vjeruješ.
Jednom je svome momku provukla kroz uši da mu se sestra kurva, da u svoju kuću kad joj je čo’jek na poslu dovodi švalera i da sve to radi na dječije oči.
- Provjeri ti to, dragi moj. Što mahala priča, nije nikad za odbacit’. Ruku na srce, nisam je vidjela i ne vjerujem da bi tvoja divna sestra, ljubica moja lijepa, zaovica draga, to ikad napravila. Ali, bolje spriječiti nego liječiti. Popričaj malo s njom, znaš kol’ko te ona voli. Hvala Bogu da imate jedno drugo, a ne k’o ja – sama na svijetu.
Sve mu ona to tako uvijala k’o Hurem Sulejmanu, a sve samo zbog toga što joj je nesuđena zaova jednom, dok su svi bili na izletu, rekla da joj je brat najveće blago i da ga ona mora pazit’ i nagađat’ mu k’o maksumu. U ovoj se odmah onaj šer koji nikad ne spava usplahirio: E, ima da ti stanem na žulj, sestrice-zaovice, nisam ja s kruške pala! – pomislila je u sebi.
Priča mi jedan mahalac, koji je s njom odrast’o da je vazda vodu na svoj mlin navodila.
- Jednom smo svi za nju skupljali pare, trebale joj za nanu u Travniku. Nema nana ćumura i drva, a eto zime, a kao nana ne smije reći njenoj materi, pošto joj je ova ogrjev već kupila a nana morala prodat jer nije imala za lijekova. I mi joj svi svoje džeparce dali, ko pubertetlije, hem nam se sviđala – vazda bomba bila – hem đeš dopustit da se nana mrzne! Na nama je grijeh. Znali, a ništa učinili nismo. Eto ti bruke!
- Nije ona bila ono podla i zla, nego namazana, brate. I slagat će – ono laaagit malo, znaš, samo da njeno prođe. I obećat’ sve što i može i ne može, i ulagivat’ se i macat’ i cicat’. A nije joj, svega mi, trebalo puno – kad te pogleda onim sanjarskim okama, onim „kad Dunav ljubi nebo“, izvrne se muško naopačke. Sve bi joj dao. I zvijezdu bi joj skinuo.
Jesi l’ čuo, pitam ga, da je zavadila brata i sestru, eno ne govore.
– Priča mi Ado – znaš Adu, onaj što voza onog ministra, što mu je stari odrobijo dvije godine zbog one vale – ma znaš, sto posto Adu. E, on mi kaže da je ona šutnula tog hajvana što se radi nje posvađo s rođenom sestrom. I da je sad s nakim budžovanom koji dolmi ove političare, a niču njegove zgrade na sve strane k’o pečurke poslije kiše. Sve pošteno pa ko koga prevari. Valjda ga je spengala, a on friško razveden. Kuš bolje. A ona šer pa šer – dobro će mu zapaprit’.
Znači, našla je novog leptira – dok i njemu ne slomi krila.
- Ma ko zna, možda ovaj nju pripitomi – zamišljeno će ovaj moj mahalac. – Vrijeme joj je da se udaje – u trideset petu je ušla. Da se više ovaj šer u njoj smiri.
Pa, kako će, kad je vazda za šejtanluka spremna? Vidiš da je sklona intrizi, laži, potvaranju. Njoj je to duševna hrana. Aleksis je njena televizijska sestra blizanka.
- Sjećaš se, ti si njena generacija, da je na maturi maznula frajera svoje najbolje školske jaranice. Da se digla potraga za njima. Njena majka htjela u zemlju propast’ kad su ih našli u hotelu i dočekali ih na recepciji sabah-zorom ranom – napomenem ga.
I on se uhaviza: – Ooooooo, kakva je frka tad izbila. Njih dvije samo što se počambale nisu – stali roditelji sa sve tri sukobljene strane i razdvajali ih. A ona ništa, samo se smijuljila k’o lujka, a k’o jegulja se uvijala oko Tarika, koji se poslije vratio onoj svojoj. Šta briga Minke, ona je svoje provela! Ovoj se cijeli grad smije, svi znaju: da Minka okom, Tarik bi skokom. Al’ Minka je ovoj htjela zabit’ kajlu jer se ova Lela – je l’ se ono tako zove?, klela u Tarika kao u Boga. On je voli pa voli, eto od ljubavi sve gori. Svi varaju osim Tarika. E sad ću ti ja pokazat’ kol’ko te voli – i odradi ga. I to na maturi! Hej pred njenim očima! Koji je to šer!
Ne znam šta će dalje biti s njom i ovim budžovanom. Al’ znam jedno, teško da ženski šer ikad bude fer.
Indira Kučuk-Sorguč