Sigurno ste na ovakav slučaj ovarisali barem jednom u svom životu. Il’ vidjeli, il’ čuli, il’ čitali, il’ što se kaže ono: šta čit’o – hod’o.
Ona je uletjela u najjaču mostarsku familiju, a negdje je prihajala od Ajdovščine, to je mjesto gdje se oni poznati sokovi s komadima narandže prave. Taj se naš Meho kad je bio s ocem na putu zatek’o u tom malom slovenskom mjestu, prenoćio u nakoj krčmi i tu naletio na nju, koja je s jaranicama, tek svršenim diplomantkinjama poljoprivrede, došla vidjet’ svojim očima kakva se to tehnologija koristi u pripremanju najpoznatijih sokova pod sloganom „v sodelovanju z naravo“. I tako su njih dvoje k’o paun i paunica raširili perje od uzbuđenja i planula ljubav. On je malo-malo izbiv’o iz Mostara i letio ko Supermen bez krila, al’ s tadašnjim prvim okcem merdžom po nju u „slovenščinu“.
I dovede je materi kojoj se džigera već okretala jer je ova tuđa krv, a kad ju je vidjela onako nacifranu kako pršti od nakog seksualnog naboja, majci Pembi ne bi pravo. I krenu svakodnevni progon na visokokulturnoj osnovi. Jer su i Pemba i čo’jek joj isto nake visoke škole pozavršavali, a po roditeljima su iz najboljih hercegovačkih trgovačkih familija.
Ako bi snaha htjela s Pembom i njenim gošćama sjedit’, to joj je vala vazda prisjelo. Ha sjedne, Pemba je podigne: – Dedera, snaho, donesi vode ovom maksumu. A cijeli bokal pred njom. – Pa, majko, ima vode – Friške ti nama donesi.
Samo da je natovari bilo kakvim poslom, da joj ova ne drži svijeću. Bilo je tu fakat i prave maltretaže, al’ ova nije pisnula. Što, kako, zašto – nije jasno. Meho joj je bio fin kad su nasamo, al’ kad su s materom i babom, Meho je bio pravi pokorni klimoglavac, po starinski. I pred njim je Pemba fursatila na snahu, ali sve s nake visine. Iz namli pozicije.
Rodila se djeca, dva sina – Adis i Faris. Nana Pemba i dedo Mujaga nisu dočekali da ih ožene, preseliše oboje u četrdeset dana na bolji svijet.
I krenu gazdovanje poslušne snahe, dočekala svoje i zajahala i Mehu i djecu. Okrenula ćurak na svoju stranu. I običaje im mijenjala, sve se izvrnulo naopačke. Mušepke izvalila, staru kuću razvalila, sve svekrvino u podrum bacila ili smetljarima i Ciganima dala.
A Meho k’o muško ništa to ne konta. Samo nek’ su svi na broju i nek’ se ima pojest’, popit’ i poklopit’.
I nađe sebi priliku stariji sin. Nije mu se, što jes’-jes’, miješala u zabavljanju, ali je sve nadoknadila i prekardašila kad su se uzeli. I pod krov joj došli. Krv je ovoj snahi na slamku pila, iz dana u dan. A snaha upis u svakom smislu – sve je pri njoj – od obrazovanja, odgoja, pameti, ljepote, dobrote. Naš’o Adis k’o sebi.
Ali, nije k’o materi. Materi ne valja. Njoj da je doveo onu prvu damu Katara, šeiku Mozu sa sedam diploma i izgledom boginje, ona bi im htjela pomrsit račune. U njoj je kucala osveta. Svih je tih dvadeset i kusur godina čekala svoj momenat. Čekala da iskali svoj dugogodišnji potmuli bijes na prvoj snahi koja naleti. Jer se u njoj gomilala mržnja prema svojoj svekrvi, a nije se pobunila ni sekunde. Valjda je skontala da to tako treba. Da to tako ide kod nas. Da snaha šuti dok ne postane svekrva, a onda ona s korbačem u ruci nastavlja tradiciju.
E sad friške sokove koji su nastali u saradnji s prirodom luči i prosipa na onu kojoj bi da bude i tutor i majka i maćeha.
Eh, bilo je u toj kući svega. Pogotovo kad je Meho umro, ova se ispucavala na snahi i unučadi. A Adis k’o i otac mu, šutio. Nije dao na majku ni slova.
– Ja s tvojom materom više ne mogu pod isti krov. Hajde da se mi fino odvojimo pa ćemo je posjećivati, kupovati, donositi, hizmetiti – što god treba, ali meni se zamračilo pred očima i bojim se da ću na psihijatriji završit’ – posadila ga je pred sebe ova njegova ženica i pokušala finim ubijedit’.
Ali, nije se on dao ubijedit’. On nije vidio problema. I kad je bio kući, njemu nije smetalo ništa. I to što mu mater pred njim kinji snahu, on valjda zbog toga što je odrast’o na „kinjenju“, nije vidio kao problem.
I ženica ti se pokupi nakon deset godina braka s dva maksuma i ode iz te kuće. On je oko nje oblijeto kao smantane barske mušice na vinjak, tražio, molio, kumio da se vrati. Ali ona je ostala pri svom: Može, ali samo ako će živjeti sami, bez svekrve!
Njemu je to bilo nezamislivo. – Šta ti smeta moja majka, pa ona tebe u zvijezde ukiva. Voli te k’o dijete svoje. I djecu nam pazi – ubjeđiv’o ju je.
Ali, ne možeš ti sinu govorit protiv majke kol’ko god da si u pravu. Jednostavno ne ide. A ne ide ni torturu trpit’.
Teško je i s dokazima pričat’. I da se kamere ugrade, ne bi pomoglo. Ma zatvori muško i oči i uši i usta k’o ona tri majmuna, i sve četiri u zrak. Ma milina Božija!
I šta se desi?
Žena s djecom u daleki svijet, a ovaj se hajvančeros oženi dvadeset godina mlađom, kojoj je propuh kroz mozak. Na sve što bi svekrva, sad već pomatušila osamdesetogodišnjakinja, rekla, ova ni haberden. Samo se smije i kaže: Sa’ću, majka.
A nikad. Sve po svome.
Adis je i dalje više na putu neg’ kod kuće. Kad se mati požali na novu snahu, on se pravi da je majmun koji ne čuje.
Kad mati pravi facijalise ha je ova u blizini, on je majmum koji ne vidi.
A kad bilo kojoj treba riječ podrške, on je majmun koji ne govori. Zavez’o.
Samo se čuje svekrva koja za ovom novom k’o kokoš zvoca: – Lijepa moja snaha što mi je rodila ono dvoje zlatnih unučadi, da mi je ovdje bogd’o. Grom te spržio, što si ih rastavila!
Indira Kučuk-Sorguč