Vazda smo u niskom startu da se podijelimo oko bilo čega. Pa su tako supružnici, komšiluci, prijatelji i radni kolektivi posljednjih dana dijelili se na one koji podržavaju proteste u Turskoj i one koji smatraju da su nepotrebni, sa Zapada uvezeni.
Danas ljudi o svemu imaju mišljenje i rado ga iznose. To je lijepa tekovina demokratije, ali iskreno ne znam koga bi zanimalo šta ja mislim o protestima u Turskoj i šta bi to promijenilo u cijelom poretku stvari na političkoj sceni. O Turskoj mislim kao o ljetovalištima, velikoj i mnogoljudnoj zemlji, čiji su preci pohodili moju domovinu i u teški jaram upregli sirote Bošnjane.
Pa su tako, za tuđe babe ćejf, i moji preci prije 500 godina navaljivali na bečke zidine dok su padišahovi izaslanici u šatoru, bezbjedno udaljeni od prve bojišnice, komadali ovčiju glavušu. Ove naše, pod Beč nije tjerala želja za većim i blistavijim Osmanskim carstvom, niti zov avanture – već nemogućnost izbora.
Ni Austrougari nisu bili bolji. Kraljevina SHS se i danas spominje kao najdespotskija vlast nakon Rusije. I onda, svaki naredni vlastodržac je bio takav da smo o njegovom prethodniku s čežnjom razmišljali. “Bilo nam je bolje kad nam je bilo gore” – baš kako stoji na znamenitom grafitu negdje u Puli.
U gene nam je urezivano kako se u poslove Boga i vlasti ne treba miješati i haman bismo postali žrtve tog mita osmišljenog da ionako težak život bosanskome čovjeku ne natovari još i revolucionarne težnje, da se nije dirnulo tamo gdje se dirati ne smije. Djeca. Ganutljivo je koliko strepnje i vlastite čežnje za čistoćom duše i prostranstvima mogućnosti – koje imaju samo djeca, ugrađujemo u njihovo podizanje.
Koliko oholosti treba, koliko želje da se nadmaše svi osvajači koji su ikad nogom kročili na naš komad zemlje – da novorođenoj djeci oduzmeš pravo na putovanja, lijekove, medicinsku skrb, da se porekne njihovo postojanje pod administrativnom kapom (a što nije zapisano kao da nije ni bilo). Zasigurno mnogo.
Više nismo stjerani pod bečke zidine, vrijeme Savojskog je davno prošlo, Goli otok je sada turistička atrakcija… i šta ćemo sad? Sad imamo izbora. Eto opet muke. Sa slobodom je najteže, znaju mudri.
Nije popularno, znam, ali kako imati bolje riječi od Sušića s početka priče:
“…čist obraz i čvrsta sloga održe ljude i u najtežem nevremenu. Goloruka sloga jača je od naoružanih nesuglasica. A sitan račun i velika pohlepa sebičnih prerezali su grkljane mnogim carstvima, starim, moćnim, golemim, a mi svoje još ni smislili nismo.”