Znam Lika. Namjerno pišem Lik s velikim L. Fakat je Lik. Prošao je sito i rešeto. Bio na najvišim pozicijama u svojoj branši, pa zaglavljiv’o bez posla. Doslovce, od vrha do dna pa opet ukrug.
Vidjele su ga sve zemlje svijeta, kampovi i hoteli. Društva raznolika – od funkcionera do šanera i kriminalaca s Interpolovih potjernica. Prob’o i što je treb’o i što nije. Na slikama iz njegove mladosti mogu se vidjeti najveće mace iz tog vremena, kako mu sjede u krilu. Faca! Lik! Gigant! Zvjerka!
Još odličnog duha, a i naoko dobar, iako se bliži šezdesetoj. Ne, nije on nikakva šminka. Naprotiv. Uvijek ležerno i normalno odjeven. Ali kad je neko Faca – Faca je i bez špicoka od milju maraka.
Najčudnije mi je kako je iz svega toga izašao “neoštećen”. I dalje djetinje dobar, čist k’o suza, pravdoljubiv, pošten. Čak se zna i zacrvenjeti.
Nema šta ja njega nisam ispitivala. Džaba. O svakoj svojoj bivšoj sve najljepše. Pikanterije ni u naznaci. Sve je krivice na sebe preuzeo k’o pravi džentlmen s Otoke. A i to s rezervom. Za većinu kaže i da su mu bile samo drugarice, a ačik ašićare nisu bile.
Elem, neoženjen. Nikad se nije ženio. I tu malo začačkah, opet ćorak. Kaže da neće sad kad već nije k’o mlađi.
– Što će ikome ovakav đuturum.
– Kakav đuturum, eto te k’o beton!
– Ma kakav beton. Fala tebi, ali ništa od mene.
I tako se preknadamo nekih pola sata i ja odustanem. Nakratko.
Pa onda opet nastavim. Pitam ga o “mitovima i legendama” koje se vežu uz njega, tipa je li istina da mu je žena jednog bivšeg komunističkog funkcionera nudila da zavale njenog muža Partiji pa da skupa teferiče.
Nasmije se zagonetno, pa negira. Jok!
Pitam ga je li tačno da mu je u jednoj poznatoj kafani bivša treba kišobranom napala tu koja je s njim sjedila. Istulehala je sve po nogama onom tufnastom ceradom, a onda je drvenim drškom u glavu zakačila. Znam pouzdano, čula od dva svjedoka.
A on opet samo “jok” uz misteriozni osmijeh, u kojem se vidi sjećanje na prohujala vremena i sve što su nosila.
Ponovo pitam je li istina da je zbog jedne čuvene manekenke prod’o vikendicu i odveo je na Kubu.
Opet osmijeh, pogled u daleko i: – Ma ne, ne. Kakvi. Đe to ti čuješ sve te izmišljotine?
Sjetih se da mi je njegov kolega iz kancelarije uzgred spomenuo da je njegova šefica poludjela za Likom toliko da se rastavila od dobrostojećeg muža, iako joj ovaj nije ništa obeć’o. Ali je začar’o da nije htjela vidjet’ ni na mapi nacrtanog svog tadašnjeg muža. Naravno, Lik je izgustir’o i asta lavista bejbe.
Itd., itd.
Ostadoh kratkih rukava. Ništa mi ne reče. Samo da s jednom svojom bivšom, davnom, popije ponekad piće i da su sad prijatelji.
– Možda tu nešto bude. Nikad nije kasno! – ja ne odustajem.
– Ma jok, nisam ja iz te priče da s bivšima mutim – jedva je procijedio.
Nastavim da izvlačim riječ po riječ k’o strpljivi pecaroš dobar ulov.
– Pa nemoj mi reći da ne bi volio da s nekim ostariš, da se budiš uz kakvu mlađu ljepojku. Svjedok sam da za tobom i puterice uzdahnu, a kamoli zrele žene.
– Stvarno ga ti pretjera. Đe ih vidje, da mi je znati – onako će šaljivo.
– Čuj, gdje? Eto te k’o Vlado Kalember, a praviš se lud. Samo dok smo ulazili u kafić tri su te jarebice ošajcovale – ja nastavljam.
A on samo promrmlja da mu se ne dâ nekom prilagođavat’ po stare dane. – Bolje je ovako – i zaključuje:
– Ne dolazi u obzir. Lakše bi meni bilo da imam koga da me dočeka. Ali, onda ima i zvocanja. A ta moja bivša s kojom pođahkad popijem kafu vazda je zvocala. Shvati – jednom neženja, uvijek neženja. Neki su takvi jednostavno rođeni.
Shvatila sam. Shvatila sam i njega i njegove razloge. Al’, sve nešto mislim da ga neće sustić’ ona narodna: Mlad dilber, star prosjak.
Možda njega i zaobiđe to prokletstvo. Ako ništa, zbog toga što se ne hvališe.
Šuti brate k’o riba.
A na takve prokletstvo neće.
Indira Kučuk-Sorguč