Ima nešto slatko u toj muhanatosti koja prati ljude u poznim godinama. Mnogo je starijih oko nas koji malo-malo pa nešto izgube, zaborave ili zature, umisle da ih neko potkrada, proganja, prati. Kada nas sustignu neke godine, onda s njima dođu i druge navike, neke nove crte karaktera koje naši bližnji teško kada razumiju na pravi način.
Evo jedne svježe priče o toj temi iz moje mahale.
Ona je žena veseljak, vrlo mudra i pronicljiva, a život je nimalo nije mazio. Njena priroda je bila njeno najjače oružje kojim je pobijedila sve nedaće. Izrodila je djecu, ima mnoštvo unuka koji je redovno obilaze. Uvijek je bila puna duha, nasmijana, zabrinuta za sasvim nevažne stvari o kojima je, recimo, slušala putem televizije pa ih malo drugačije shvatila. Za sve ima svoju interpretaciju što kod unuka izaziva salve smijeha.
Nedavno su joj svratili na kafu njeni najstariji unuk i unuka, već studenti završnih godina. Usred kafe ona ustade i poče nešto tražiti, prvo oko sebe, onda na drugom kraju velikog rezbarenog visočkog mindera, što se protezao dužinom cijele sobe.
– Šta to tražiš?, upita unuka.
– Ništa… a sad mi je bio tu – reče ona kao za sebe.
– Jesi li nešto izgubila?
– Čuj, izgubila! Prsten! Zar se krađa sada tako zove? – progovori ona i ne gledajući ih.
Njih dvoje se samo zgledaše, u nevjerici šta su čuli.
– Pa, ko ti je mogao ukrasti prsten?
– Ne znam, ali mi je maloprije bio ovdje, pored mene. Skinula sam ga da ga ostavim.
– Kada maloprije? – upitaše njih dvoje.
– Čim ste vi došli.
– Mi?
– Niko mi nije osim vas dolazio. Ako se šegate sa mnom, dajte mi ga.
U prvi mah su bili u nevjerici, onda su predložili da sve pretraže. Sprva se bunila, pravdajući se da nema potrebe to raditi, da nije ona ni mazlum ni budala, zna valjda šta joj je bilo uz nju na minderu.
Prvi se odvažio unuk, pomalo ljut na sve ovo, pa reče:- Hajde, draga moja Safija-han’ma, ustani da sve fino pretražimo. Njih dvoje su svoje stvari sklonili na obližnju stolicu, a nana je ustala i počela premještati hrpu svojih stvari koje je držala iza leđa. Bilo je tu svega i svačega. Čak i nekadašnje novine, ko zna od kojeg datuma.
Kada je unuka prišla da joj pomogne pomaknuti te gurdume, usprotivila se:
– Nemoj draga, to meni niko ne dira. Vidiš da mi se krade. Sad mi bi prsten, sad ga nema.
– Je l’ to hoćeš reć’ da ti je nestao kad smo mi došli? – reče unuk.
– Ne znam ja ništa. Bio je sad ovdje, sad’ ga nema.
– Kako ti duša može to i pomisliti?
– Ja znam šta pričam. Nestao mi je prsten ha ste vi došli!
– Što će nama tvoj stari prsten?
– Uh, dragi, to je skup prsten s kamenom iz Stambola.
– Pa, šta ako je skup?
– Danas se sve prodaje.
– Misliš da smo ga mi ukrali da ga prodamo?
– Ne znam ja ništa, svašta danas ima na dunjaluku. Omladina ništa ne valja.
Unuka ostala bez riječi. Vidno se nasekirala, ali je šutjela.
On je krenuo da traži, a ona mu je tada rekla:
– Ne rovaši mi po stvarima! Vidiš da mi se krade!
– Kako možeš i pomisliti da bismo nas dvoje ukrali tebi prsten?
– Ja znam šta imam. Kad ste došli, bio je tu, i kada sam otišla zasuti kafu, ostali ste sami.
Nisu mogli vjerovati. Unuka je pokušala smiriti brata, ali je on kuhao od bijesa i nemoći. Šta uraditi u ovakvoj situaciji? Bez obzira što se radilo o tvojoj rođenoj nani, nije nimalo simpatično.
– Neću ti više nikada doći – reče on.
– Zdrav bio i uz brdo brz! – odgovori stara. – Čuli se, ne vidjeli se!
Spremili su se i bez riječi otišli preko vrata.
Kada su nakon jednog sata došli kući, njihova majka im je rekla da je nana odmah zvala telefonom da kaže kako su joj oni ukrali skupi prsten poznat kao Stambolac.
Naravno, sve su ispričali ocu i majci.
– Ne sekirajte se djeco, pomatušila vam nana – tješila ih je majka.
Njen sin, otac, govorio je da joj je vazda tako nestajalo.
Ujutro, kao i obično, majka i ona se čuju telefonom. Tada joj je rekla da je našla prsten kada je, nakon što su oni otišli, prala džezvu i u njoj ga našla! Njihova majka nije ništa komentirala, samo je rekla da njena djeca nisu lopovi.
– Ko kaže da su lopovi? -stara je odgovorila.
– Pa, rekla si da ti je nestao prsten dok su oni sjedili kod tebe.
– Uh, draga, odma’ se ljutite. Ne znam ko ga je stavio u džezvu! Ja nisam!
Unuk i unuka joj zadugo nisu otišli, ali opet su popustili. Starost je starost. A i rod je rod.
Čudno šta se desi od čovjeka u nekim godinama. Za ne prepoznat’.
Kako god, oni će cijelog života pamtiti skupi stari prsten s kamenom čak iz Stambola!
Indira Kučuk-Sorguč