LifestyleTeme

Ljetne čari roditeljstva

Ugostit ćemo još jedno ljeto u naše živote i srca. I voljet ćemo ga snagom ljubavi onog koji ne voli da se mrzne i plaća visoke račune grijanja. Slavit ćemo ga do prve velike vrućine, kad ćemo početi s proklinjanjem asfalta, umornim otpuhivanjem i ubjedljivim svjedočenjem da nikad nije grijalo ovako.

Ljubav prema ljetu je posve prirodna. Volimo ga jer znači raspust, znači more, kada je ljeto, roditelji dopuštaju duže ostajanje vani, liberalnije se gleda na svakodnevne stvari, naprimjer, napiti se usred dana. Ljeti se ne mora nositi nekoliko slojeva garderobe i svi smo ljepši.

I ja sam sretna što nam je došlo ljeto i što ću ići na godišnji odmor. Iako godišnji s dvoje male djece, nije odmor. Više je nalik na triatlon. Dobra linija i kvalitetan san su zagarantirani. Ne znam za ostale, ali moja djeca i na godišnjem odmoru ustaju oko sedam sati. To je, ustvari, taman, jer treba vremena da se spremi doručak, obrok za plažu, mazanje razigrane djece, napušu se razne plovilice…

Dok ja to organiziram, muž trči na plažu da zauzme teritoriju, opterećen tek dijelom potrebnih stvari. On kao tigar se baca na mjesto gdje ima “šarenog hlada”, najoptimalnijeg za našu mladunčad.

Konačno silazimo i mi, minut prije 9 sati. Odlično. Sad imamo skoro dva sata prije nailaska najubojitijih među UV zrakama. Taman sjednemo, kad neko mora piškiti. Ako mu kažeš diskretno da to može uraditi i u moru, ono uđe u plićak, skine gaće i zakuka kako ipak ne može tako, jer guzu dira hladna voda. Vodimo ga u obližnji WC. Pri povratku ima “sladoled zahtjeva”. Taman sjednemo, onom u vodi trebaju peraje… i tako do 11 sati.

Vraćanje napuhanih delfina, čamaca, šlaufa, mokrih peškira, nervozne i pospane djece uz stepenice. Nakon uspavljivanja, na rasporedu je pravljenje ručka. Muž i ja se decidno držimo rasporeda, jer svaka komocija se naplaćuje troduplo navečer. Poslije 15 sati opet idemo na plažu. Kad tamo opet svega.

Koliko god da nahranimo naše mlađe dijete prije odlaska na plažu, ono čim čuje šuškanje kakve kese, nečujno se prikrade tom peškiru. Ema nema jezičkih problema s njemačkim, poljskim, češkim turistima. Svi joj daju nešto, a ona sretna k’o ždrjebica trči, opet preko tuđih peškira, da se pohvali šta je hajrovala. Mi crvenih obraza se zahvaljujemo za prženice, krofne, breskve. I tako mi trčimo na plaži do šest uvečer, kada je na rasporedu povratak kući, pa tuširanje i šetnja gradom. Ne pada im na pamet da idu u krevet bez barem jednog kruga vožnje u luna parku.

I tako, ako imamo sreće, oni zaspu oko devet sati, taman da nam ostave vremena da napravimo plan za sutra. Nakon sedam dana poželimo posao, svoju kancelariju, šefove, “mrske” kolege, radno vrijeme i prekovremene sate.