Otkako znam za sebe, vazda sam bila nervozna u vrijeme pred Novu godinu. Baš se osjećala nekakva nervoza, upakirana u iščekujuće prazne praznične osmijehe i lica.
Pravila se ruska salata, rezalo meze – suho meso i sirevi, pekla pečenja, kuhale sarme i dogovaralo ko će s kim i kod koga.
Okupljala bi se rodbina i komšiluk. Žene bi se nacifrale, ondulirale kose zaljevene lakom za kosu na koju se sve lijepilo – od kravata tuđih muževa do konfeta i staklene vune. Sve bi se ponapijalo, plesalo do iznemogla – pucale su najlonke, kaiševi vadili iz tola, manžetne završavale na onim ženskim gnijezdima od frizura, frcala dugmad, a ko je s kim u stiskavcu završav’o, niko živ se poslije ne sjeća. Sve je pucalo, a i dobro se pucalo! Prštalo je od slavlja i veselja, onda bi se čestitalo u ponoć, popila još koja u praznovenju i haj’mo kući. Svi u koloni jedni iza drugih, da ne završe u snijegu k’o promrzli vrapci.
Nama djeci bi bilo zanimljivo, jer nam je te noći sve bilo dozvoljeno. I da se šminkamo i da se hakaretimo i da se igramo u ćošku dok odrasli kao dočekuju i iščekuju nešto. I te noći nije bilo: ne smiješ ovo, ne diraj ono, dosta ti je… Nije bilo: – Ne diraj taj keks, ostavi kad ko dođe!
– Ostavi baklavu… Dobro, može al’ samo okrajak.
– Ne otvaraj bombonijeru! Šta ću u goste ponijeti!
U tinejdžerskim, adolescentskim danima bilo je slično. Opet ruska salata, opet meze, opet gajbe alkohola i dogovori kome će starci ostaviti kuću da mladost isto tako, u pijanstvu i kiču, može dočekati Novu.
Uvijek sam trijezna gledala kako neko na takvim dočecima uđe u Novu godinu zagrljen s wc šoljom, ili u gorem slučaju u hitnoj na ispiranju želuca.
Ni u ratu se nije odstupilo od ove prakse. Samo je meze bilo smeće i bućkuriši iz lanč-paketa. Nije se odstupilo ni od pucanja. Što se tad pucalo, eheheeeeeeeee. Iz svih oružja. A najljepši vatromet dolazio je iz pravca Trebevića. Malo PAM-a, malo PAT-a, malo rasprskavajućih svijetlećih metaka… Ehehe, kako nam je lijepo bilo….
E, poslije rata se, k’o bîva, pošlo masovnije dočekivat’ po kafanama. Pa se Nova kalendarska dočekivala među jeftinim šljaštećim toaletama od pamučnog pliša i sa šljokicama, gomilom prejako našminkanih šljaštećih žena i u kravate ufitiljenih muškaraca.
Počinjalo bi kao kulturno uz neke zabavnjake. A kako je alkohol uzim’o svoje, tako su se razvezivale kravate i pretvarale u mašuće maramice kolovođe kola, a dame u toaletama bi završavale na stolovima, iznad klečećih muškaraca zacakljenih pogleda, podvriskujući u ritmu prekodrinskih narodnjaka.
A tad se i najviše pucalo. Sve strane vratile UNPROFOR-u oružje po onoj staroj socijalističkoj pravdi: Imaš kuću, vrati stan. Vratili haubice, a ostale im na tavanu puškice, da se nađe, zlu ne trebalo. Pa ih izvukli i pripucali – kao i uvijek, zlu nije trebalo.
Poslije je, evo, došla moda da se Nova dočekuje i po raznim svjetskim atraktivnim destinacijama. Ponude pršte: Istanbul, Venecija, Pariz, Rim, a nekad, bome, i New York, Maldivi, Kuba pa i čuvena Kopakabana. Ona se ubila za ove naše parlamentarce da odu tamo pa da ih lijepo operutaju i zadrže u brazilskim prašumama još dugo, dugo, barem do novog milenija. A i tamo se puca. Po tim „parizima”, „istanbulima”, „njujorcima” – i to selektivno.
Ipak, danas će većina ostati i Novu godinu dočekati, kako ponavljaju u prednovogodišnjim anketama, u krugu porodice. A to, za razliku od onih davnih, predratnih, znači zaspat’ prije ponoći, tj. .ebe im se što je Nova godina. Naravno, ako ne žive blizu mjesta slavlja, pa uspiju zaspati od praštećih petardi i skičećih cuka, koji se, kako i to saznajemo u ovim prednovogodišnjim tekstovima, jako boje petardi, pa dožive doživotne traume.
A mladi se i dalje opijaju jeftinim pivama klipačama, nešto se k’o bîva kontaju, furaju, fataju i na kraju opet završe s halenskom šoljom u zagrljaju.
Nove godine su noći i kada ljubavnice ostaju same, a švaleri sa ženom i djecom. Pa se ne zna ko je tužniji. Je l’ ljubavnica ili žena, koja zna ili sluti da je on tako šutljiv jer ne zna gdje mu je i kako ona njegova fištrija. A i njemu ni do čega.
Iako znam mnoge koji su poslije dvanaest kao išli pozdravit’ neke jarane, pa odletjeli švalerki. Nekad je to susret pun tuge i suza, a nekad su i stolice letjele, jer je ona otišla s jaranicama slavit’ Novu, a završila na krilu nekom razvezane kravate i razdrljene košulje.
Znaju to dobro oni što Novu dočekuju u uniformi – dežurni doktori u hitnoj i dežurni policajci, koji te noći imaju pravo puno posla, od vožnji u pijanom stanju. Ma zelene se baloni za puhanje na svakom ćošku. A budžet se puni.
Sva ta euforija učini i da cura na doček dođe s jednim, a ode s drugim frajerom, dok ovaj njen, koji ju je doveo, plače pijan i kune sudbu kletu.
Ili obratno, da on počne fatat’ ispod stola njenu jaranicu, pa sve završi razmazanom maskarom, belajem i svađom. A i tada se puca. Pucaju se šamari, pucaju veze, pucaju čaše.
Te noći je sve nekako intezivirano, pa i stari roditelji više pate za djecom u tuđini, nesretno zaljubljeni pate jače za onima koji su te noći ko zna gdje, uz stihove “Crvene jabuke”: Ko će biti kraj tebe kad kazaljke se poklope.
Oni koji nemaju para pate te noći što nemaju para da dočekaju Novu k’o ljudi. Sve je nekako jače, čak i kod onih koji “neće niđe”, kako znamo iz virtualnog klipa.
Sve to dodatno pumpaju mediji na globalnom nivou, okićeni gradovi i umjetno stvorena praznična groznica.
Mi Bosanci smo u akutnoj groznici. Groznica kokuzluka trese nas još otkako su nas Kinezi ostavili na milost i nemilost velikim tržnim centrima.
Joooj, mogu mislit’ kol’ko će se strest’ oni koji dođu s dočeka onako znojavi i damfavi i polete pod tuš – kad tamo – rat. Vode nema. I u Vodovodu se puca. Pukle cijevi. Pukla i bruka. Vidjela sam i grad bez ljudi i pobjednika kako gubi, anđele na stubu srama …. al’ grad koji leži na vodi, grad s prvim vodovodom u Evropi, bez vode, e to ni… jesam… Već dugo imam samo jednu kletvu za svog dušmanina: Dabogda se do kraja života iz kanistera kup’o!
Teško nama, a bogme i strancima jadnim u Saraj’vu, u Saraj’vu….
Desi se i to da sve prođe, recimo, mirno. Eto se čekalo, dočekalo, vraća se kući i šta sad. Vratiš se prazniji nego što si bio, jer si se ispucao u noći kad su ti drugi rekli da trebaš slaviti i biti sretan, a ne zato što to stvarno jesi.
Ja ću i ove godine leći prije ponoći. A dernek će mi biti svaki dan kad ja to odlučim da bude i kad se osjećam veselo. Svaki dan i jeste nova godina, neće meni niko zapovidit’ kad moram bit sretna.
Šta mi imamo dočekivati nove godine. Neka one dočekuju nas. Ha ja!
EGIDA1: Nove godine su noći i kada ljubavnice ostaju same, a švaleri sa ženom i djecom. Pa se ne zna ko je tužniji. Je l’ ljubavnica ili žena, koja zna ili sluti da je on tako šutljiv jer ne zna gdje mu je i kako ona njegova fištrija. A i njemu ni do čega
EGIDA2: Joooj, mogu mislit’ kol’ko će se strest’ oni koji dođu s dočeka onako znojavi i damfavi i polete pod tuš – kad tamo – rat. Vode nema. I u Vodovodu se puca. Pukle cijevi. Pukla i bruka.
Indira Kučuk-Sorguč