LifestyleTeme

U domu prve bh. “bebe iz epruvete”

U čekaonici porođajnog odjeljenja Opće bolnice “Dr. Abdulah Nakaš” u Sarajevu 23. juna 1998. godine okupilo se mnoštvo novinara i fotoreportera. Svi su s nestrpljenjem iščekivali da na svijet dođe prva bosanskohercegovačka “beba iz epruvete” i da baš oni budu prvi koji će njenu sliku poslati u svijet. I u porođajnoj sali bila je gužva. Brojni ljekari su željeli prisustvovati ovom historijskom trenutku za medicinu u našoj zemlji.

On se desio u 17.15h, kada je carskim rezom, pod vođstvom prof. dr. Senada Mehmedbašića, na svijet došla Sanja. Salom i čekaonicom se prolomio aplauz, a lica roditelja – Ajnizerke i Dragana Lasice, ozarila je sreća. Beba teška svega 2900 grama i duga 49 centimetara danas je zdrava i vesela tinejdžerka. Pronašli smo je u sarajevskom naselju Stup, gdje živi s mamom. Bez oca je ostala kada je imala šest godina. Stradao je u saobraćajnoj nesreći, i to je jedina, ali najveća bol u Sanjinom životu. Uskoro će napuniti 15 godina. Mamu i kćerku iznenadio je naš poziv. Vremena u kojima su bile glavna vijest u medijima, kažu, davno su prošla. Ipak, lijepih, pozitivnih priča kao što je ova, danas itekako nedostaje, pa smo se zapitali šta rade i kako žive danas.

– Idem u deveti razred KŠC na Stupu. Uskoro završavam osnovnu školu. Odlučila sam upisati učiteljsku školu na Obali, a potom studij psihologije. To su moji planovi, pa vidjet ćemo – kazala nam je Sanja.

Bezuspješni pokušaji

Beskrajno je simpatična, skromna i vesela.

– Liči na tatu – kazala nam je Ajnizerka, koja je punih 12 godina pokušavala ostati trudna. Jajovodi su joj bili začepljeni, a osim toga rođena je s anomalijom – jajovod je obmotao jajnik. S 22 godine je to operirala. Operacija nije uspjela i već tada je znala da prirodnim putem neće moći ostati trudna. Tad je krenula njena borba, koju je svesrdno podržavao i njen pokojni muž.

Medicina tad nije bila na današnjem nivou, sve je bilo sporije, neizvjesnije, bez velikih garancija za uspjeh. Ipak, to je nije obeshrabrilo.

– Znala sam da ću postati mama, kad-tad. I nisam odustala. Jednom sam čak 15 mjeseci svaki mjesec zaredom provodila u bolnici, ne bih li zatrudnjela. I kad to nije uspjelo, tragala sam za novim rješenjem. Probala sam i alternativu, travare, mnogi su mi samo uzimali novac, ali ne i volju. Onda sam otišla kod dr. Asima Kurjaka i rekao mi je da probam vantjelesnu oplodnju. To smo trebali uraditi ’91. godine, ali tad se u Hrvatskoj zaratilo i nismo mogli otići. Potom je i kod nas počeo rat. Proveli smo ga u Sarajevu i čim je potpisan “Dayton” krenuli smo za Crikvenicu, gdje je dr. Kurjak imao kliniku.

Tamo sam srela i prof. dr. Mehmedbašića, koji me je odmah prepoznao, što je nevjerovatno nakon svega što nam se desilo. Ranije smo se susretali na sarajevskoj klinici, gdje me nekoliko puta pregledao. Kad već pričam o njemu, moram napomenuti da, koliko god je neko veliki stručnjak u svom poslu, da bi bio uspješan mora, prije svega, biti čovjek. A Mehmedbašić je to definitivno. Za njega ja nisam bila samo broj, neko na kome će zaraditi, a kod toliko njih prije sam upravo to bila – ističe Ajnizerka.

Prva vantjelesna oplodnja bila je bezuspješna. Probali su ponovo, ovog puta kod dr. Mehmedbašića u Sarajevu.

– U timu su, osim njega, bile i dr. Sanja Kupešić i Sanja Vujisić, biologinja i embriologinja. Nalazi mi nisu bili baš čemu. Rekli su mi da su izvadili dvije jajne ćelije, od kojih je jedna skroz loša. Doktor me potapšao po ramenu i rekao: “Nnemoj se, Ajnizerka, nadati mnogo, ali probat ćemo”. Kad su se obje te ćelije oplodile, muž i ja smo plakali od sreće. Konačno, nakon 12 godina, znali smo da može doći do oplodnje, da ima nade da postanemo roditelji. Ako ne tog puta, onda narednog.

Test je pozitivan

Embrion su vratili u njenu matericu i rekli joj da sačeka 15-ak dana, prije nego provjere da li je trudnoća uspjela. Ajnizerka nije mogla čekati toliko. Uradila je kućni test nakon deset dana i bio je pozitivan. Trudna je!

– Odmah sam nazvala doktora da mu to kažem. Rekao je da se ne radujem odmah, da sačekam još malo, da vidim hoće li plod ostati… A ja sam znala da hoće. I bilo je tako. Koliko sam bila sretna zbog trudnoće, u početku sam bila tužna, jer ne povraćam kao sve trudnice. Onda je i to krenulo, pa su mučnine potrajale do kraja trudnoće, koja je ionako bila vrlo rizična. U četvrtom mjesecu pojavio mi se hematom u materici, pa sam morala mirovati do porođaja. Bilo je perioda kad se nisam smjela ni počešljati, ali izdržala sam sve to. U sedmom mjesecu sam malo odahnula, jer sam znala da je moja beba sad dovoljno zrela da dođe na svijet. Tad sam mogla i prošetati – kaže.

Podrška muža i bliže familije u svemu tome joj je, ističe, mnogo značila.

– Oni su svih tih 12 godina bili upućeni u sve što sam radila i njima je to bilo normalno. Za razliku od njih, bilo je i neinformiranih, koji ne znaju šta znači ta vantjelesna oplodnja, pa su mislili da sam uzela spermu od čovjeka kojeg ne znam, da to nije naše dijete, već ko zna čije. Zaista nisam imala volje ni snage da im to objašnjavam. Međutim, Sanja je ista svoj tata, pa sad jasno vide čija je. Ona je naše dijete, samo što smo ga dobili drugačijim putem, ne kao većina. Posve su druga stvar banke sperme i oplodnja na taj način. Međutim, i to je legitimno. I niko nema pravo reći ništa. Ako će to ispuniti nečiji san, usrećiti neki par, zašto ne isprobati. Ne kažem da ne možeš biti sretan bez djece. Ima mnogo takvih parova, ali puno ih ima kojima “samo” dijete nedostaje za sreću.

Osim toga, ovo je Balkan i teško će se promijeniti neki stavovi. U braku u kojem sve funkcioniše normalno neće vas muž ostaviti zato što imate bolest kao što je sterilitet, niti ćete vi njega. Jer sterilitet je bolest, a ne nedostatak. Samo što se on, nažalost, u našoj zemlji ne tretira kao bolest. I veoma je skup za liječenje. Moj tretman je koštao 2000, a terapija 3000 KM. Sad je to sve skuplje, sedam-osam hiljada. Ipak, vrijedi pokušati, jer je i medicina napredovala. Neko uspije iz prvog, neko nakon nekoliko puta. Pomjerila se i granica za rađanje. Kad sam rodila Sanju, imala sam 33 godine i bila sam starija prvorotkinja. Zato, svima koji imaju isti problem savjetujem upornost. Sterilitet se ne liječi preko noći – ističe Ajnizerka.

 Bez tajni

Sanju je rodila carskim rezom. U bolnici su nakon prođaja ostale sedam dana, jer je malena dobila žuticu. Za to vrijeme je izgubila na kilaži, ali je kasnije posve normalno rasla i napredovala, kao i sva djeca začeta prirodnim putem. Način začeća nije ostavio nikakvog traga na njen rast i razvoj. Ime je dobila po dvjema Sanjama koje su bile dio tima. Da je bio dječak, zvao bi se Senad, kazala nam je Ajnizerka. Pred kćerkom nije imala tajni o njenom nastanku.

– Pošto je njeno rođenje bio događaj od izuzetne važnosti za medicinu, cijeli porođaj je sniman. Gledali smo ga s njom i kad je malo odrasla, pitala je zašto i njena rodica, moja sestrična, nema isti snimak. Onda sam joj kazala o čemu je riječ. Shvatila je to godinama kasnije, tada je bila suviše mala.

U svojim albumima, osim fotografija, čuvaju i mnogo novinskih isječaka. Sanja ih je jednoga dana odnijela u školu.

– Za čas biologije trebali smo pripremiti plakat sa slikama našeg odrastanja. Svi su se čudili kad sam im pokazala te članke. Pitali su me kako se osjećam, ima li nešto posebno u meni… Rekla sam: “Hej, dobro sam, sve je ok”. Ipak, djeci je to neobično, cool, kako kažemo. I od tada sam i ja cool u raji (smijeh). Bila sam poznata tada, kad sam se rodila, i evo do sada niko me nije tražio, niti me neko prepoznao kao “dijete iz epruvete” – priča Sanja.

Mama je pritom posmatra s osmijehom. Sanja joj je, ističe, sve na svijetu. Otkako su ostale same, jedina želja joj je ispuniti sve Sanjine želje. Kao i svakoj majci, uostalom, kažemo joj. Ipak…

– Ko nije živio bez djece, kome je sve to prirodno došlo, trudnoća pa dijete, ne može znati kako je ženama koje nisu ostvarene kao majke. To je osjećanje koje ja ne bi nikom poželjela. Pogotovo nam je bilo teško kad nas neko od prijatelje pozove na dječiji rođendan, a mi dođemo sami i gledamo svu tu djecu… Srećom, bila sam uporna i hvala prof. Mehmedbašiću pa danas imam svoje dijete. Sanju je mama dosanjala, kako piše u jednom od novinskih članaka.