Samo jedno može biti gore od pijanog muška – pijano žensko.
Kad se žensko narolja, to je gore vidjet’ nego četu žohara i brigadu stjenica koja ti se odnekud sručila u omiljeno jelo. Strašno je jednako, a jednako nema ni pomoći.
Gore od toga je još jedino kad pijana ženska glava sutra ne osjeća ni trunku kajanja.
Priča mi jaran, bio nekidan na promociji nekog novog proizvoda iz širokog, preširokog asortimana jedne poznate svjetske marke, i tamo vidio žensku koja je glavna menadžerica brendašica. I k’o muško odmah mu se brzinom kretanja vjetra u sekundi vratilo sjećanje. Dosjetio se da je prije dvije-tri godinica istu tu kovrđavu umjetnicu u piću mortus pijanu vadio iz nakih podruma i plać’o taksi da je odvuče kući, jer više na noge nije mogla stati.
– Priđem joj – priča mi – hoću baš da je u svom sjaju tog gala sranja podsjetim na noći i noći kad nije znala za sebe, a sad glumi damu s čašom šampanjca u ruci. Mada se, vjerujem, i na ovim zabavama kad prođe zvanični dio nađe pod stolom. Samo što joj je sad društvo „na nivouuuu” – sve same društvene elite, domaće i strane.
– I tako ti ja njoj prilazim lahkim koracima, k’o astronaut se odljepljujem od zemlje, a ona se taman pozdravila s nekim ukočenim genterom. On ode, a ja dođoh. Vidim ona škiljucka na jedno oko k’o fol ne može da me smjesti. Ko sam sad pa ja?! E, rekoh sebi, jaranice, podsjetit ću te ja, nije to tako davno bilo – prije godinu-dvije. Priđem i žemka joj: E, pa, vidim dobro te krenulo. Gdje se sad valjaš kad je Buldog stavio mandal na vrata?!
A ona ništa. Kontam, bar će se malo štrocnut. Malo morgen. Gleda ona i reče mi zdravo i nabaci opet onaj voštani osmijeh. A ja nastavih šta sam naumio: „Sjećaš li se kol’ko sam te puta svu uroljanu od alkohola i urokanu od gudre, polugolu i polubosu, spašav’o od onih muških kerova?” A ona, najnormalnije: “Eeee, sad se sjećam… pa jeste, bilo je svega”, iskezi se s nakom radošću u pogledu.
Ja se okamenio. Ni pameti ni stida, šta je ovo majko mila?!
– Ma, Tile, ti li si? Joj da mi se je sad vratit’ u to. Stara dobra vremena. Evo me ovi strendžeri pričapili ne mogu oka otvorit’, a kamoli šta kako treba popit’. Evo vidi ovo – šampanjac (i stavi prst na usta kao da će povratit’).
Nasmijem se: – Dobro si se uvalila. Kako si uspjela kad si non-stop bila van sebe?
Ona opet nonšalantna: – Ma vjerenik mi je direktor ove firme koja reklamira ove strane brendove. Ništa posebno. I mene zaposlio. A sve mi se gadi. Da mi se k’o deva nekad napit’, dala bih vala cijelu platu! Ovo što vidiš, ovi džiberi, ne znaju ni popit’ kako treba. A i bijelo im ne ide – šmrkali bi, a nosići im ni kapi za nos ne mogu usisat’! Ma muški su baš jadovi, a žene su prave prolituše. Ma vadi me odavde!
I izvadio sam je. Sve što ruke nisu mogle, noge su postigle!
Rek’o mi je jedan prijatelj koji je s nama zaglavljivo: Izgleda da kod ove tvoje pali ona: Do podne sisa mi dole, a od padne sisa midole!
Baš tako.
Pa šta joj vjerenik na to što se ispalila s te svečane promocije – pitam ga.
– Ništa. Nemam pojma. Ona mu je valjda nešto slagala. Najcrnje je što su oni sada u braku. Udala se nakon što se sa mnom valjutala dva-tri dana odvaljena k’o oluk. Šta mu je servirala, to sam Bog jedan zna.
Eto šta ti je žena u piću. A i u drugim opijatima.
Ona je k’o kakvo najgore bosansko muško, bez kučeta i mačeta, izmislila matematiku: Sabirala se ispred kafane, a unutra se oduzimala!
Lahka i bez stida, ispičutura živa.
Izgleda da više ne vrijedi ona što su nam nane govorile: Dama na ulici, domaćica u kući, a kurva u krevetu.
Sve je pošlo naopako. Za vrapce i mačke. I za sve druge ljudsko-životinjske sraćke.
Sad k’o da vrijedi obrnuto: Kurva na ulici, domaćica u krevetu i dama u kuhinji.
A kod ove pride još i ova: Prije će iz betona trava nego od pijandure žena.
Indira Kučuk-Sorguč