Dvije sestre – dvije suparnice. Čovjek misli da to jedino može u turskim sapunicama. Da neki izrazito maštovit scenarist smisli takvu jednu dramu i zavrzlamu. Ako znamo da je živjeti u Bosni odavno na nivou bajke, u kojoj se dojučerašnje mazge pretvaraju u kraljeviće i jakako dojučerašnji kraljevići u prosjake, onda znamo i to da je ovdje sve moguće.
Od malena su bile suparnice. Dvije sestre, gotovo vršnjakinje, dijelila ih je samo godina. Otresita brineta, vatrene ćudi i uzavrelih strasti, nešto je starija i za to nešto i prodornija. Njoj se cijeli svijet prostir’o pod noge. Sve što je zamislila to je i ostvarila. Sva narav joj se u ego utopila. Raja su je prozvala „Narcisa”.
Ova druga, mlađa, isto nije bila nikakvo janješce. Crvenokosa, prirodno bakrena, ošišana stepenasto k’o Tina Tarner koja grivu ne može obuzdati, tako ova vjetropira u sebi nije mogla a, ruku na srce, nije ni htjela ukrotiti. I zvali su je muški iz mahale „neukroćena goropadnica”.
E „Narcisa” i „Goropadnica” su bile u vječnom sukobu, jer su gotovo identične. Dvije rogate životinje na brvnu. Još k’o djeca kad bi jedna htjela sladoled s čokoladom a druga s jagodom, za svoje ruse kose bi se povlačile i šizile da je druga dobila bolji i ukusniji sladoled… Tako je bilo sa svime – od odjeće do potrepština za školu, bilesi su se i oko kecelja (tad su se još nosile) klale. Prvo hoće različite, a onda se uzjogune jerbo je bolja ona kod druge. Pa materi provode svoje hirove i dreče se k’o gladne bebe.
Mati im je stalno govorila: Iskobit ćete jedna drugu!K’o bîva, stradat će neko jer na bigajrihak napadate jedna drugu. Umjesto da se k’o sestre vole i pomažu, čuvaju tajne i pokrivaju jedna drugu kod roditelja, one baš k’o da se mrze. Ustvari, zavide jedna drugoj. A ljudska zavist nema granica. Iz zavisti eto i sestra na sestru može udariti.
Kako su se zadjevojčile, tek im je tajfun kroz glavu proš’o. Prkosile, cinkarile jedna drugu, krale i sakrivale najbolje stvari. Jedna dođe iz škole i hoće napolje, ova se iz prve smjene već spremila i obukla neki ovoj najmiliji odjevni komad.
Ma svađa nije bilo samo dok spavaju.
Kao da su one sastavile onu pjesmu i po njoj se ravnale: Sestre smo nas dvije, opasne suparnice… Iste stvari volimo…. Isti ukus… Isti broj…
A mati je samo kao po nekoj mantri iz dana u dan ponavljala: Djeco, smirite se, ne valja se svađati. Iskobit ćete jedna drugu.
Nisu je slušale. I došao je dan kad su se zaljubile u istog momka.Nevjerovatno, zar ne? Pa i nije tako. Od Narcise i Goropadnice se svašta moglo očekivati. Zapravo, Narcisa se zaljubila u jednog prezgodnog mangupa, starijeg od sebe pet-šest godina. Momka koji je premija za svaku curu. I počeli su se zabavljati, bljesnulo je među njima i dobro su se zagrijali jedno za drugo. Kad je mlađa sekica vidjela „zeta”, šiznula je naprosto. Nije ga iz glave nikako mogla izbacit’. Rođenu sestru je pretvorila u suparnicu.
Ovog njenog gledala zanosno. Kad bi se nalazili u njihovoj kući, ponašala se k’o kurveštija, izlazila u donjem rublju, sve kao nehajno. Izazivala frajera. Koketirala. Slala signale i u noći i po danu.
Momku bilo nejasno. Godilo mu, nema šta, ali mu je sve ličilo na neku videoigricu, u kojoj dvije lovkinje progone njega – jedinu lovinu. I za njim šalju nabrijane lovačke pse koje prate njegove tragove. Kebaju ga baš k’o da je on Keba mlađi.
Postale su opasne suparnice.
Pogotovo kad je ovaj tip upao u zamku Goropadnice. Znala je kad dolazi kod njene seke i sačekala ga pred liftom. Ušli zajedno i tu ga je spopala i legli su strastveni poljupci. Sad mu više nije bilo izlaza. Upao je u ralje dviju aždaja.
Neko vrijeme sjedili su njih dvoje na dvije stolice. Starija sestra ništa ni slutila nije. Ali, sve do jednom.
Tempirali su da on dođe prije Narcise i s ovom mlađom „neukroćenom” ukrsti svoja koplja. Naravno, dok su roditelji na poslu. Kad starija dođe, mlađa odmah ode i to je to. Onako kako se čuje u jednoj staroj Dugmetovoj pjesmici: Ništa posebno, ali meni je već pomalo dosadno da radim „ono – ono”.
I momku je već dosadilo i htio se izvući. Al – ne lezi vraže. Narcisa se vratila ranije i uhvatila dvojac u ciguli-miguli varijanti.
I kako ih je zapazila, tako se i zaholcala prema njima, psujući iz sveg glasa. Ali, pošto je u najlonkama pošla preko svježe uglancanog parketa tako se poskliznula i letjela udarivši prvo nogama i rukama u sto, a onda i glavom u plakar. Malo joj je falilo, centimetar da se zabije potiljkom u radijator. Sva se skršila. Polomila totalno. Slomila na nekoliko mjesta desnu nogu i lijevu ruku, vrat ozlijedila i dobila jak potres mozga. Jedva se izvukla. U bolnici je držali mjesec. S ovratnikom i longetom još dva mjeseca poslije hodala.
Doktori rekli da je dala negdje sadaku. Sekunda je falila da se ne digne više nikad.
Stvarno ispade da je opasno biti suparnica neukroćene goropadnice.
Izgleda da je baš ovaj kobni momenat trebao a da se obje sestre konačno uhavizaju. Pomire i srede. I da shvate majčinu opasku kao uputu: “Ne svađajte se. Mogle biste iskobiti jedna drugu”. I jesu. Iskobile. Izašle iz lijepe sudbine zbog zavisti i oholosti.
Hm, a sve radi onog pitanja iz bajke: “Ogledalce, ogledalce”…